Ima li manipulacija sa žrtvamam bh rata? Hoće li se Gideon Greif korigovati pa promijeniti izvještaj Komisije o žrtvama Srebrenice kojeg je sastavila ‘Međunarodna komisija’ Republike Srpske? Zašto je Emir Suljagić napao Srđana Puhala uz njegov tekst o broju ubijene djece Sarajeva? Zbog čega kad nam ‘zafali’ ‘svježih’ podataka o žrtvama, potežemo i one iz II Svjetskog rata? Ko je bio precizniji u brojanju žrtava : Amor Mašović ili Mirsad Tokača? Napose, zašto se o žrtvama koristi obavezno ono famozno ‘oko’ ili ‘odprilike’ kao kad se formira budžet državnih i lokalnih institucija u milionima?

 

Odmah u startu ovo, de ne bi bilo zabune i one poznate naše balkanske primitivnosti i javašluka : tema je vrlo ‘škakljiva’ i nezahvalna ali ne treba je zaobilaziti. Žrtve prošlog bh rata treba poštovati i to sve jednako bez obzira što su ih Muslimani-Bošnjaci-Bosanci-Teletabisi … (šta god hoćeš uzmi i dodaj kako ti drago, mi se zovemo svakako) imali najviše, ali to nije razlog da se sa žrtvama igramo kao ukvizu ‘brojke i slova’.
No, mi ne da se igramo-mi proigravamo, improvizujemo.
I svako ‘cijeni’ i glorifikuje samo ‘svoje’, do ostalih ne drži koliko ni do duhanskog dima. Bošnjaci u tome idu najdalje, njima su žrtve i Srebrenica svetinja, ‘farz’ što bi rekao Reis a prihvatila čitava FBiH, ostale su ili produkt ‘naših budala’ ili incidentalna kolateralna šteta kao i u svakom ratu, koju ne treba ni oplakivati niti ih se sjećati, ‘naše’ treba ne samo kao što je red sahraniti i izbrojati već za sva vremena pamtiti. Sa ‘kulturom sjećanja i  pamćenja’
Pored svih silnih ratnih i poratnih tema i problema u državi BiH sklepanoj u Daytonskoj vojnoj bazi USA, i danas nakon skoro 30 godina od rata žrtve su i dalje glavni ‘joker’ u izborima, u stvaranju ili razvaljivanju države. Na kostima ubijenih i brojkama nestalih sva tri konstitutivna naroda grade svoj koncept postojanja i lagodno sa tim žive, posebno na mrtvima i ubijenima u genocidu Srebrenice kada nam 11. juli mjesec prije i još jedan poslije oplakivanja žrtava postaje dnevna obavezna lektira. U ostatku godine ako nisu izbori, ‘kultura nezaborava’ se zamijeni sa zaboravom. I tako iz godine u godinu, već tri decenije. Ako ‘zafali’ naših i ‘svježih’ podataka, tu je uvijek rješenje. II Svjetski rat, pa Jasenovac, pa Sandžak …

Međutim, kada bi htjeli priznati skontali bi da mi da još zapravo i ne znamo koliko nas je zbog rata nestalih, koliko ubijenih a koliko raseljenih. Znamo samo brojke i slova koja su nam data, kolektivno osim familije žrtava učestvujemo neprijavljeni u tom bh kvizu da osvojimo kakvu nagradu patriotizma i lažnog domoljublja. Uz nezaobilaznu lovu kao u svakoj nagradnoj igri.

Neko je po završetku rata, da li oHR ili neko iz vlasti u FBiH izbacio cifru ‘oko’ dva miliona raseljenih, ‘preko’ 250.000 ubijenih, ‘oko’ pedeset hiljada silovanih, djece ‘preko ‘1600 ubijenih u Sarajevu. I sa tim podacima se ‘barata’ kad zatreba i skoro u svakoj prilici, iako egzaktni podaci državnih organa pa čak i presude Haaga to demantiraju i u presudama koje smo prihvatili kao legalisti i uz utvrđeni genocid uopšte ne sumnjamo a ti podaci su upola manji.
Tako smo prije mjesec dana čuli na tv Face u jednom od ‘odgovora’ ‘najbolje’ televizije (one na kojoj u najavnoj špici mladi bokser sandžaklija Senad Hadžifejzović energično udara krošeom neprijatelje i goste a kad se upale kamere vidimo pogrbljenog starca sa pola kile gela u kosi koji kašlje i šmrca i koji iako ne nosi masku čak ni ne pokriva usta dok čisti grlo) predsjedniku Hrvatske na objede državi BiH kako ga ruži, i kako citira podatke da je u BiH ubijeno preko 200.000 nevinih, silovano 50.000 žena i djevojaka pa i djevojčica i još mnogo tog, iako je tri decenije u novinarstvu, u dahu izbifla sve ono što demantiraju čak i federalni državni organi.

Povod ovom tekstu nije Hadžifejzović nekadašnji član silnih fondova (PIFova) u Alijinoj privatizaciji i otkupu certifikata sramne privatizacije skupa sa Dudakovićem, Sakibom Mahmuljinom i ostalim bh ‘gazijama’ uz nezaobilazne Slovence, razlog je u  najavljivanoj nagradi Njemačke Gideonu Greifu, predsjedniku ‘Međunarodne komisije Republike Srpske o broju žrtava Srebrenice’ koju je nagradu vlada Njemačke zbog silnih prigovora i lobističkih akcija i pisama uskratila i odgodila. Nakon čega se i Gideon prema pisanju nekih portala javio sa namjerom ‘da izvrši neke ispravke’ u vezi žrtava genocida u Srebrenici. Ubrzo su uslijedile izjave i Gideona i nekih izraelskih medija kako ti natpisi nisu tačni i da ovaj izraelski istoričar specijaliziran posebno za žrtve Holokausta nema namjeru ništa ispravljti, vidjet će uskoro šta će daljje biti.
Načelno, ova ‘Komisija’ u Republici Srpskoj je osnovana da bi se negirali podaci o genocidu i sam genocid počinjen u Srebrenici i da bi se utvrdio ‘tačan broj žrtava’ u Potočarima, kao ‘odgovor’ zakonu kojeg je u odlasku Niski predstavnik BiH drug i ahbab Valentin Inzcko (niskost je samo metafora za njegovih 12 godina odmora, zabrinutosti i svega ostalog osim ovog propisa kojeg je donio zadnjeg dana svog mandata a primao platu 25.000 eura mjesečno) donio da bi zabranio negiranje genocida i svih drugih ratnih zločina i odlepršao u Austriju a da još niko od jula prošle godine kad je zakon donešen i osnažen nije po njemu ni optužen niti je kažnjen. Dok nasuprot tome, imamo od tada u BiH blokadu države na svim nivoima.

Dodikova ‘Komisija’ je tako našla da je u Srebrenici u ‘gnusnom i stravičnom zločinu’ bez primjese genocida stradalo ‘oko’ 3.5oo Bošnjaka i ‘oko’ 2000 Srba, dok federalne institucije tvrde a što je upisano i na spomen kamenu u Potočarima da je taj broj 8372 i da još nije konačan. Dodikov nalaz je naišao na osudu i gnušanje u FBiH ali i šire u Regionu i Evropi, međutim on je tu, i sve dok se ne donese Zakon kojim ima da nestane ovaj akt Valentina Inzcka, Srbi vele da neće u bh institucije. Osim ako to ne zatreba i njima i Republici Srpskoj.
Brojem mrtvih i nestalih osim novinara i kvazi novinara bavile su se zvanično dvije institucije u FBiH. Amor Mašović, advokat iz Tuzle kao direktor ‘Instituta za nestale osobe’ te Tokača Mirsad-direkor ‘Istraživačko-dokumetarnog centra za nestale i umrle’, na bazi kojih analiza je Tokača izdao i par veoma odličnih knjiga o svojm radovima. Republika Srpska ima svoju posebnu instituciju za ubijene i nestale.

Po Tokači, jednostavno rečeno se kaže da je broj ubijenih u BiH nešto malo veći od 100.000, najviše između 100 i 150 hiljada, Mašović je blizu 200.000, međutim kao što rekosmo u BiH se i dalje barata podatkom od ‘preko’ 200.000. Haški sud je prihvatio da je ubijeno oko 1o0.000 do 150.000, silovanih oko 30.000 dok je raseljeno ‘preko’milion ljudi, ali mi u BiH priznajemo samo svoje brojke. Ko je te cifre dao i izbacio, niko niti se pita niti ima pojma o tome iako su cifre da kažem skoro upola veće od zvaničnih.
Jer je broj ubijenih i broj silovanih te raseljenih ‘drastično’ drugačiji i manji od onih sa kojima barataju i dan danas sve ustanove, asocijacije, fondacije, mediji i udruženja.
Posebno je evidentiran i ostao emotivan podatak o broju ubijene djece u opkoljenom Sarajevu tokom rata, o kojem se također ne raspravlja često, nezahvalno je i tužno o tome diskutovati, međutim ni tu cifre nisu identične i iste. Novine i mnoge federalne institucije tvrde da je taj broj ubijene djece ‘oko 1600, dok ima  i drugih podataka od drugih institucija u FBiH koji govore sasvim drugačije.
Koje, iako je to zaista degutantno raspravljati, govore da je taj broj uvećan skoro duplo. Čak i da se radi o nekoliko ubijene djece, jednom djetetu ili nekoliko nestalih, to ne umanjuje tragediju, bol i sve što uz to ide, čak iako je sramotno licitirti žrtvama, kod nas je i to ‘normalna pojava’. Mi ‘na žrtvama’ živimo, da nije toga ne zna se šta bi sa nama bilo i od toga se neće odstupiti. Uskoro će mo imati ovako neprecizne i različite podatke i u školskim udžbenicima kao što ih imamo u politici i u medijima tri decenije.
Naša realnost i naša posla.

Eto dijelom i odgovora iz podnaslova odakle nam ono famozno ‘oko’ umjesto tačnih egzaktnih podataka Jednostavno jer je to kao i sve drugo u BiH teško utvrditi, tačno utanačiti pa nam sve ispadne Bože oprosti kao u parlamentarnim klupama, gdje po prvilu nikad ne znamo tačan budžet državnih organa već taj budžet državnih institucija usvajamo uz prefiks ‘oko’ ili ‘okolo’. Usporedba nije primjerna ali se sama nameće zbog jedinog razloga : ako nemaš tačnog broja onda uvijek možeš improvizrati. Smanjiti ili povećati. Posebno povećati.
Lično mislim da je istraživanje Mirsada Tokače i njegovog Istraživačko-dokumentarnog centra ispravnije i metodološki preciznije jer se bavio svim žrtvama, ne samo bošnjačkim i imenima te suvremenim metodama o mjestu ubijanja i načinu nastanka smrti a te podatke je, kao što smo vidjeli, prihvatio i Haag i tužiteljstvo u Haagu. Međutim umjesto preko 100.000 mi i dalje koristimo onu već s početka o broju ubijenih od preko ili ‘oko’ 250.000. I onu 50.000 silovanih umjesto 30.000. Mašović SDA zvjezda pred penzijom se kao što znamo samo bavio ‘našim’ žrtvama, ostale je istraživala nešto Republika Srpska svojim ‘stručnjacima’ a dobrim dijelom i Tokača jer se kao što rekosmo nije bavio nacionalnim žrtvama već sa svima jednako.

Posebno je intrigantna ‘igra’ sa ubijenom djecom Sarajeva o čemu je poznati sociolog i psiholog publicista stalno prisutan u javnosti Srđan Puhalo pokušao pojasniti te i takve razlike u brojevima ali je odmah osjetio kako su i brojke i slova opasna rabota.
Promptno je reagovao, ako drugi nego ‘tweetaraš’ Emir Suljagić direkor najpoznatijeg groblja u BiH i nezvanični čuvar ratne istine iz svoje fotelje u Potočarima, odakle sjedeći sakuplja donacije, izmišlja projekte i ne prestaje da pali vatru mržnje  razmirica svih vrsta. Čak je zatražio u jednom ‘tweetu’ da se genocid ima nazivati ‘bosanskim’, brendirao nam i smrt. Još više se ‘razradio’ od kad je počeo kopirati i puštati na svoj instagram arhivsku građu koju je Haag dao na čuvanje državi BiH gdje ima pristup pa to zloupotrebljava.
Čim ovaj politički i vjerski konvertit namazan svim bojama nešto objavi, svi ostali bošnjački mediji u trenu kopiraju, da bude što više interesantnije u bh medijskom prostoru, jer se to prenese i na teren, u žvot. Npr. kad Emir ‘tweetne’ da se ‘komšije Srbi naoružavaju po kućama jer ‘je to čuo’, eto ti iza toga Janje, Doboja ili Bijeljine, eto akcije na reakciju.
O njemu smo dosta pisali, vratićemo se ovdje ponovo na njega jer jednostavno moramo, njegovo otrovno pero i još otrovniji jezik to zaslužuju čime planski kopira palikuću Donald Trumpa svojim provokacijama i izlivima mržnje, bljujući vrcave i opasne primjedbe iz dana u dan. Prizivajući i rat i nove žrtve, Srbi i Hrvati su mu glavna preokupacija, čisto insanu dođe strah šta će mo sa njim jer živi u Republici Srpskoj gdje su i žrtve genocida pa se često zapitamo kako bi proveo komemoraciju i 11. juli u redu i miru svake godine da nije ovih ‘njegovih genocidaša’ koji ovaj skup održavaju a on ih svaki dan urniše i genocidiše.

Na odličan tekst Puhala na portalu ‘frontal’ Suljagić je tako čim je objavljen osuo već poznatu srbomrzilačku tiradu iako poznaje i Puhala i njegov dugogodišnji javni resurs, izružio ga i povrijedio čitajući njegov tekst ‘Djecu vam neću oprostiti’.
“Da sam onaj čovjek otprije 3-4 godine, rekao bih da se niko bolje od Srba ne razumije u mrtve muslimane. Pošto nisam, reći ću samo da je ovo krajnji izraz pomirenja kako ga doživljavaju komšije. Da nam, naime, oni odrede šta nam se dogodilo”.

Tako je ‘tweetnuo’ Suljagić jer on od mržnje i baliluka ne bi živio ni tri sata da ne tweeta, na Puhalov tekst oko manipulacije sa brojkama ubijene djece Sarajeva.
Samo bolestan i nenormalno bezobrazan tip kakav je Suljagić koji zna Puhala može tako reagovati jer Puhalo je samo iznio i uporedio zvanične podatke, a čitava BiH i FBiH znaju da Puhalo nije ni Dodik niti Cvijanović, ni Karadžić ili Mladić. No, jeste Srbin a to je ono što muči ovog srbologa, i to mu je dovoljno za odstrel.
Puhalo nije nikada tvrdio da u Srebrenci nije bio genocid već naprotiv, nikada kao Dodik nije tvrdio da se u Srebrenci zakopavaju prazni tabuti samo da se broj uvećava ili slične mentalne budalaštine, priznaje BiH kao svoju državu ali voli i Republiku Srpsku u njoj, pa ipak Suljagić nije mogao a da ne potvrdi da je on isti onaj od prije 3 ili 4 godine, da se svi mijenjaju osim njega, Emira. I Srba, nego!

I mora svaku istinu, kritiku ili misao o pomirenju dokusuriti. Ja bih ga i razumio da je Puhalo iznio novinske tvrdnje kako je Suljagić prekopao umrlog oca u Potočare iako je kažu objavljena dokumenta otac mu stradao na sasvim drugom mjestu zbog čega bi brojka u Potočarima glasila 8371 i išla u prilog Dodiku kako je taj broj ‘lažan’, umanjen za jednu osobu, međutim nije Puhalo njegovog kova.
Evo šta je razljutilo prirodno ljutog Suljagića : podatak da se brojem ubijene djece Sarajeva manipuliše. Što po Suljagiću navodi zaključak da se manipuliše i sa ostalim ubijenima, bilo da su ubijeni genocidom ili ‘onako’, ratnim dejstvima.
Dakle, iako je Puhalo pisao o egzaktnim podacima i izvorima podataka, Suljagić nije izdržao, tako se to radi sa komšijama.
Svakog 09. januara na dan pobjede nad fašizmom kojeg je SDA uzela  kao Dan liljana da izjednači ArBiH i partizane, sarajlije se prisjećaju ubijene djece Sarajeva, što je pristojan gest da ne može biti pristojniji i ljudskiji. I iznose brojke.
16oo ubijene djece (sajt Opšine Novi grad), koji broj navodi i faktor.ba, glasilo SDA. Portal ‘Klix.ba’ navodi ‘više’ od 1600 ubijene djece, radio sarajevo pominje cifru od 1600 kao i Faktor.ba i tako redom.
No, Puhalo kaže brojka od 1601 ubijene djece u opsadi Sarajeva spominje se u izvještaju prvi put 1996. godine iz Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, ali poslije toga niko od istraživača koji su se bavili istraživanjem i popisom žrtava nije potvrdio ovu brojku. Pa dodaje, citiram:

‘Prema istraživanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu u periodu od 1. marta do 1992. godine do 19. Marta 1996 godine u Sarajevu (opštine Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža, Vogošća, Ilijaš, Hadžići, Trnovo i Pale) ubijeno je 524 djece. Istraživanje Mirsada Tokače i njegovog Istraživačko-dokumetacionog centra u Sarajevu navodi da je u periodu od 1992 do 1995. godine ubijeno 711 djece od toga 614 kao civili i 97 kao vojnici. S obzirom na godine starosti ubijena su: 93 djeteta do 5 godina starosti, 147 djece od 5 do 10 godina, 214 djece od 10 do 15 godine i 160 djece od 15 do 18 godina.
Nevladina organizacija Djeca Sarajeva navode imena 1166 ubijene djece, ne navodeći metodologiju i način prikupljanja njihovih imena tj. podataka.’

Zbog svega toga Puhalo u članku pod naslovom ‘Djecu vam neću oprostiti’ zaključuje da očigledno ne postoji jedinstven spisak ubijene djece i da se taj broj preuveličava. Čime su lažni podaci postali ‘Istina’ u koju se ne smije ‘barnuti’ i da niko ovu manipulaciju ne želi prekinuti pa dodaje. Metodologija i način prikupljanja njihovih imena tj. podataka, i ovakvo friziranje podataka neće donijeti koristi ni Bošnjacima i uticati će na sumnju u sve ostale brojke žrtava, ne samo djece.

Eto, ne vidim da je Puhalo rekao šta loše ali Suljagić je morao ‘reagovati’, da ne reaguje on ne bi ni postojao. Iako Puhalo nije, kao što smo rekli ni Dodik ni Čović, nije nikakav neprijatelj i dijelitelj Bosne, naprotiv, zbog svojih stavova ima ogromnih problema i u Banja Luci i u Sarajevu, kao što vidimo, ima i u Potočarima sa direktorom. Jednostavno jer je u očima Emirovim Puhalo Srbin i to onaj zatomljeni, čak iako ga već dugo njegovi u Republici Srpskoj vide sa fesom na glavi.
Na sličan način je nakon iznošenja podataka o umrlima i nestalima na čelo Mirsada Tokače metu ucrtao direktor famoznog ‘Instituta za izučavanj genocida u Canadi, efendija Emir Ramić ‘akademik’ muftije Zukorlića pitajući se ‘Za koga radi Tokača’.
Iako je, rekli smo Tokača dao podatke koje priznaje čak i Haaški Sud i Dayton.
Ali, šta vrijedi kad to ne prihvata nijedan Emir, niti Bošnjaci.

Slično kao Puhalo, ‘prošao’ je i novinar Tvrtko Milović, jedva je glava na ramenu ostala a samo je uporedio podatke o ubijenoj djeci Sarajeva.. navodeći da su različiti iz godine u godinu. Plus, Puhalo je u svom članku i analizi koristio i podatke Jasminka Halilovića direktora Dječjeg muzeja, međutim njega su i Emir i Bošnjaci prešutali i zaboravili.

Tako to ide sa žrtvama u FBiH. Ali nećemo bit sitničavi. Uostalom, čak  na spomeniku u Potočarima piše da taj broj ‘nije konačan’. Iako nema veze sa umrlim ocem Suljagića to znači da se može promijeniti. Može ali izgleda nikako osim naviše, u protivnom, zna se…
photo: Emir Suljagić i Srđan Puhalo, internet montmontaža, arhiv