Nova knjiga Fikreta Abdića : sve ono što znamo je tu, ono što ne znamo ostaje i dalje naša slatka tajna

Pred kraj prošle godine u Sarajevu na prijemu certifikata za načelničko mjesto u Velikoj Kladuši poslije lokalnih izbora, Fikret Abdić je izjavio ‘da će biti dobar načelnik’ a ujedno je pozvao svekoliku javnost na promociju (uskoro) svoje najnovije knjige. U kojoj, kako je rekao neće biti nijednog pitanja bez odgovora. Što bi se reklo, pojasniće i svoju decenijsku šutnju i mnoge dileme iz bh političkog i ratnog života, sve će biti jasno.

Nakon čitanja najavljene i već promovisane knjige ‘Od idola i ratnog zločinca i natrag’, usuđujem se reći da Abdić nije ispunio obećanje dato medijima. Puno je pitanja koja lebde u zraku ili su već odavno postavljena a odgovora u knjizi nema, dok je sa druge strane u knjizi puno pojašnjenja, tvrdnji, novinskih članaka i citata iz već objavljenih knjiga te dokumenata što sve skupa potvrđuje ono što smo i bez knjige znali. Uz manje izuzetke.

A to je, ono što znamo, da je nezakonito razriješen dužnosti člana bh Predsjedništva, da nije pripremao nikakav državni udar u BiH, da je pomagao V Korpus ArBiH do početka sukoba, da je SDA, odnosno Alija Izetbegović odlučivao uz svoje ahbabe o svemu, da je silan humanitarna pomoć izrežirana od starne SDA (Alije) zloupotrijebljena i završila umjesto za odbranu BiH u džepovima SDA jastrebova i jataka, učešće vjerskih klerika posebno Ef. Cerića u političkom životu ratne BiH, da je upozoravao i tražio od BH Predsjedništva da se radi transparentno i zakonito, pisao informacije i pisma, da stvaranjem AP Zapadna Bosna nije želio nikakvu secesiju od BiH već da je to radio sa ciljem spašavanja naroda i u svrhu mirnog rješavanja sukoba, da je Alija preko V Korpusa zapravo iz obračuna sa njim, Fikretom Abdićem, odlučio uvesti vojsku u borbu protiv sopstvenog naroda, da nije izdavao mjenice bez pokrića, da je afera ‘Agrokomerc’ prouzrokovana ciljano da se sruše braća Pozderci i da se Abdić vrati u okvire jalove ekonomske ondašnje politike …

O svemu tome smo znali i bez i prije ove najnovije knjige, što ne znači da knjigu ne treba pročitati.

Međutim, poslije pročitane knjige prosječan čitalac zatrpan prvo pojašnjenjima Abdićevih poteza uz obrazlaganja novinskih članaka ili već objavljenih knjiga (da ih sve ne navodimao, oduzelo bi puno vremena i prostora, op. Cross) a onda i izvornim citiranjem i knjiga i članaka o toj istoj materiji, prosječan čitalac postaje premoren.

Ako i sam naslov knjige asocira na njegov (Abdićev) zatvorski, politički i privredni uspon i pad, cijenim da je srž knjige trebala biti Autonomna Pokrajina ‘Zapadna Bosna’ i suđenje u Karlovcu, odakle je i dobio ‘titulu’ ratnog zločinca. Međutim, u knjizi se prve riječi o Autonomiji pojavljuju tek oko polovice štiva, negdje oko 240 i neke stranice, dok je više stranica posvetio Aliji Izetbegoviću i njegovoj (pogubnoj) politici i obračunu sa njim (Abdićem) nego glavnoj temi knjige. Uz put, u par rečenica navodi se da su sva akta i deje o Autonomiji nikle u Sloveniji, ali i taj dio je ostao nepotpuno obrazložen.

Abdićeva opservacija Alije Izetbegovića, njegove klike i njegovog poimanja rada u Predsjedništvu je odveć poznata, kao što je poznat i rezultat takve politike, međutim od Abdića u ovoj knjizi su se, po meni, očekivali odgovori na neka krucijalna pitanja ideje o Autonomiji, stvaranje Autonomije, ratna dešavanja u Autonomiji, odnos sa Srbima (vojskom, op. Cross) u Autonomiji, zatim o izbjeglištvu a posebno suđenju u Karlovcu.

Naime, znamo da je optužnica protiv Abdića napisana u Bihaću, znamo da je ‘korigovana’ u Rijeci i Karlovcu ali o tome Abdić u knjizi ništa ne govori. Naime, optužnica koja je uslijedila poslije suđenja u odsustvu je bila usmjerena na krivično djelo stvaranjem Autonomije i na šverc humanitarnom robom, dok je u Hrvatskoj ovaj dio optužnice u vezi transporta roba i usluga izbačen. Namjerno, svakako, budući da je roba završavala i u V Korpusu i budući da su odobrenja za takav promet robom izdavana uz saglasnosti Srba u SAO Krajini, uz prećutnu saglasnost Tuđmana lično i njegovih najužih saradnika u vladi. O tome u knjizi ne bi ni riječi. Također, poznato je da je suđenje Abdiću dogovoreno između Alije i Stipe Mesića, ali nije poznato zašto Abdić tek u postupku žalbe traži saslušanje 280 svjedoka dok ih u prvostepenom postupku nije predlagao skoro nikao ili svega pomalo, tako da je sutkinja odradila svoj zadatak još lakše, a on je glasio : proglasiti Abdića ratnim zločincem i zatvoriti ga.

U knjizi nema puno ili skoro ništa o sukobima u Autonomiji, o ulozi srpskih obavještajnih i vojnih krugova, tamo nema čak ni tačnog broja poginulih. U vezi sastanaka sa Alijim predstavnicima tipa Kasima Trnke ili Cerića, informacije su šture ili nikakve. Sve se svelo na to kao u lošoj odbrani na Sudu kako je nevino i nezakonito osuđen i stigmatisan oreolom ratnog zločinca. A što se već zna od ranije. Više je o ovim događanjima u svojojknjizi ‘Babo’ iznio sadašnji zatvorenik Legija (Milorad Ulemek) nego Abdić, koji nigdje niti u jednoj riječi nije spomenuo Kopca (Radojica Božović), kojeg, da kažem uzgred ne spominje ni Haag, ni Srbija ni Hrvatska. A svi znamo koje i šta je bio u vrijeme Autonomije ovaj šef taktičke grupe u to doba.

Po pitanju ‘sabirnih centara’ ili ti ‘logora’, Abdić je bio kratak i mlak, a to je jedno od glavnih područja na kojima se temeljila i optužnica i presuda. Posebno bizarno zvuče njegova pojašnjenja oko higijenskih uslova u ‘sabirnim centrima’ uz pominjanje potoka na kojem su se svi mogli okupati ili oprati. Budući da je ta materija daleko složenija i značajnija.

Najviše rečenica i stranica knjige su posvećena Aliji Izetbegoviću i njegvom obračunu sa Abdićem, počev od Prvog Kongresa SDA kada je jedino Fikret stajao a svi drugi ustali pa do dolaska Abdića u Veliku Kladušu. Stiče se dojam čitajući ovu knjigu, da je Alija Izetbegović lukavo kakav sam i jeste bio, iz silnih Fikretovih obraćanja ‘učio’ i potkradao ga. Kao u primjeru sa osnivanjem Štaba za odbranu BiH, što je bila Abdićeva ideja a Alija na njoj zgrnnuo milijarde. Da ga je zapravo nadmudrio. Izolacijom, krivičnim i medijskim progonom i ‘krađom’ njegovih ideja.

Bespotrebno je Abdić u knjizi nadugo i naširoko i po nekoliko puta ponavljao kako je izigran slanjem u ratna područja, kako nije poklekao naredbi Arkana u Bijeljini, prosto iz činjenice jer to sve znamo i znali smo od ranije. Ko ne zna i nije poznavao Aliju, upoznaće ga čitajući ovu najnoviju knjigu Fikreta Abdića, međutim, čitaoci kao i ja žele saznati ono što ne znaju.

Npr, kad je pregovarao sa Kasimom Trnkom u vojnoj bazi u Polju kod Velike Kladuše, o čemu i kako se pregovaralo. Gdje je dokument koji ‘bio potpisan’ a Kasim Trnka nakon razgovora sa Alijom odbio to potpisati, šta je stajalo u njemu? To bi trebalo znati i isčitati, a da je Kasim samo megafon Alijin, to ne treba elaborirati. Ili, prema jednom intervjuu u listu ‘Prezent’ sa Atifom Dudakovićem, proizilazi da se Abdić sastao sa Dudakom također u Polju u istoj bazi, Abdić to nije demantovao nigdje u medijima a nije ni spomenuo u ovoj knjizi. Nema ni finansijskih pokazatelja iz saradnje sa Francuskim Bataljonom u Polju. ‘Događanja’ u Cazinu prije početka sukoba u Autonomiji su također nepotpuna i nedorečena. Šta je napr. sa sudbinom ef. Durakovića koji je uhapšen i isprebijan od strane vlasti tadašnjeg Okruga da i danas osjeća posljedice i jedva je preživio, o Ceriću mafijašu i Alijinom Reisu zna se i previše.

Agrokomerc je posebno ‘opteretio’ ovu knjigu, mislim tematski. Zato što je to tema koja zaslužuje posebnu knjigu i obradu. Pljačkanje Agrokomerca nije opet nikakva novost, ali smatram da je to tema neke druge prilike a ne ove gdje se govori o ‘povratku’ Abdića sa puta ratnog zločina u ‘normalne okvire’ života. Cijenim da na prostorima BiH a i šire u Evropi nema čovjeka i političara koji je toliko vremena proveo u zatvorima, kojeg su vlasti tako drakonski satanisale i osudile ne samo na političku već i na fizičku likvidaciju, međutim Agrokomerc i mjenice bez pokrića i sama afera Agrokomerc su se zbog obimnostii širine tematike ovdje mogle pomenuti samo uz put, uz izrastanje Abdića u idola, sve ostalo je po meni suvišno.

Sve u svemu, knjiga je klasičan obračun sa mrtvim Alijom Izetbegovićem i SDA/om od strane bivšeg člana te iste stranke Abdića, zgodna prilika da se upozna ‘potentni’ Abdić i ‘nepotentni’ Izetbegović. Možda je to tako jer na suđenju u Karlovcu Abdiću nije dozvoljeno da to sve iznese, ali opet ću ponoviti to je što već odavno znamo. Ovdje i sada očekivalo se više nepoznanica i u vezi Autonomije i u vezi suđenja u Karlovcu.

Čak kad bi Abdić napisao još pet knjiga i potkrijepio ih sa još toliko dokumenata, ništa nažalost od toga neće probuditi savjest onih živih aktera naše i njegove tragedije, koji još uvijek odlučuju i o sudbini Abdića i o nama.
Knjigu je izdala ‘Naklada Kvarner’ pod palicom Franje Butorca.