‘SARAJEVO SAFARI’ I IRANSKA VEZA : hoćemo li dobiti sličan dokumentarac ovog filma arapsko-bošnjačke produkcije sa Slovencima ali u srpskoj verziji? Scenario za film je potpisao Nedžad Latić poznati novinar i publicista sa prijateljem novinarom Slovencem (Franci Zajc) blizak ‘braći’ Arapima, još bliži Hasan Čengić je sve platio, režirao slovenački redatelj Miran Zupanič, producirali ‘Al-Jazeera Balkans’ i slovenska firma ‘ArsMedia’
O filmu
Slovenački dokumentarni film ‘Sarajevo safari’ o ubijanju djece i civila u opkoljenom ratnom Sarajevu od strane stranaca-bogataša koji su iz razonode dolazili vikendom i uz lovu ubijali snajperom po ulicama opkoljenog grada u režiji vojske Republike Srpske izazvao je ogromnu pažnju javnosti i kontroverze te dodatno uzburkao ionako nikakve odnose između BiH i Srbije. Film je prvi put prikazan na Petom festivalu dokumentaraca katarske tv na Balkanu ‘Al Jazeera Balkans’ koja je kao što znamo ugašena 31. jula ove godine i od tada tema filma zaokuplja i Regionalnu i svjetsku javnost. Film govori o ubijanju snajperom iz razonode i dokolice djece, trudnica, penzionera i ostalih zateknutih na ulici, koja su režirana i organizovana od strane dokonih svjetskih bogataša, prevenstveno iz Italije uz asistenciju vojske Republike Srpske iznad Sarajeva koji su tu dolazili kao u lov na divljač i to organizovano, u ‘ratni turizam’ radi zabave. Kojeg su finansirali plaćanjem za svakog ubijenog po posebnom cjenovniku.
Nakon prvog prikazivanja filma, načelnica Sarajeva Benjamina Karić je podnijela krivičnu prijavu tužilaštvu po NN počiniocima koju je kasnije dopunila, kad se oglasio i italijanski novinar (Ezio Gavazzeni) sa prijavom tamošnjem tužilaštvu. Javnost je obaviještena da je u Italiji formiran zahtjev za istragu a onda se po medijima u BiH i Regionu pojavila i vijest da su ovi ‘turisti’ plaćali za svoju dokolicu i da su se ‘posebno u cjeniku ubijenih’ davali veći iznosi za djecu i trudnice u odnosu na ‘obične građane’. I direktno je u sarajevskim medijima optužen srbijanski predsjednik Vučić koji je tkom bh rata uslikan iznad Sarajeva sa četničkim vojvodom Šešeljem sa puškom u ruci.
Ovaj kontroverzni film je težak, brutalan i nadasve za nepovjerovati materijal i još će se o njemu pisati i pričati, ‘srpska strana’ negira i film i događaje u njemu nazivajući to propagandom optužujući zvanično Sarajevo, Sarajevo s pravom insistira na pravosudnom i tužilačkom rješenju i pravdi obzirom na žrtve, posebno ubijenu djecu Sarajeva.
Snajper za rat i snajper za turizam : ko je obučavao glumca Feđu Štukana, Njemca Adolfa i Nadiu Jeriagić?
Sa aspekta prava, bez obzira na kvalifikaciju djela, biće to težak i skoro da ne kažemo ne moguć posao istražiteljima, iako se već po medijima navode određena ‘poznata’ lica iz više razloga. Sama, sada postavljena kvalifikacija ‘snajper-safari’ ili ‘ubistva civila ratnim turizmom’ po sebi ostavlja prostor za razmišljanje i dilemu, jer se zna da je pored takvog ratno-zločinačkog ubijanja postojao i ‘onaj drugi’ kojim su se građani ubijali konvencionalno snajperima kao u svakom ratu a ne baveći se ‘turizmom’. Iako su žrtve uvijek samo to, bez obzira kojim načinom su stradale. Osim toga, kako razlučiti ubijanja vikendom od strane srpskih plaćenika koji su dolazili ‘na posao’ samo u određene dane od ovih što su dolazili u ‘ratni turizam’ i još plaćali da im se omogući zabava u smrti.
U opkoljenom Sarajevu su zbog stradalih od snajpera ulicu ‘Zmaja od Bosne’ već tada u ratu prozvali ‘Alejom snajpera’. No, iako manje poznato bh javnosti, snajperi su djelovali i iz Sarajeva prema Srbima. Bilo da su to već poznate zloglasne jedinice ‘Ševe’ o kojima vlast šuti kao zalivena osim pojedinaca koji o tome javno govore, bilo da se radi o specijalno obučenim snajperistima po Irancima koji su ‘djelovali prema Srbima’, što je u svojoj autobiografskoj knjizi ‘Blank’ opisao poznati glumac Feđa Štukan. Potvrdu djelovanja bh snajpera javnost ima i na groblju u Sarajevu gdje je sahranjen Njemac Adolf Friedrich, koji je po pisanju medija u Sarajevu poginuo nakon što je otišao sa snajperom na odredište za gađanje meta a prethodno prošao obuku za snajpere. Među snajperistima Bošnjaka bilo je i žena kao što je najpoznatija među njima Nadia Jeriagić koja se sa slikom snajpera na 20-tom spratu uslikala davno na svom ‘fejsbuku’. Navođenjem dijela ovakvih primjera nema se namjere ‘izjednačavanja strana’, želi se ukazati na opštepoznatu činjenicu težine dokaza iz ovog dokumentarca kada je u pitanju ‘safari’ a kad ‘ratno ubijanje snajperom’ kao u svakom ratu. Što će sigurno optužena strana koristiti u reagovanjima a nije isključeno i da dobijemo još jedan ‘safari’ ali u drugačijoj i drugoj produkciji. Srpskoj.
Bezbjednjak ArBiH : Sarajevo i Italijani znali za ‘safari’ još 1993.
Kontroverznosti filma svakako treba pridodati činjenicu da se tek sada, tek od 2022. godine govori o ovom ‘specijalnom ubijanju’ u zadnjem bh ratu, sve do sada niko osim već uobičajenih tekstova o ‘vikend četnicima’ nije spominjao ovu monstruoznu ratnu priču, koja se graniči sa naučnom fantastikom, toliko djeluje brutalno i nestvarno makar se i odvijala u tadašnje vrijeme. Sada imamo i živog svjedoka Edina Subašića bh bezbjednjaka, za kojeg nismo do sada čuli a koji govori kako se ‘prisjetio’ priče iz 1993. kroz saslušanje jednog srpskog zarobljenog vojnika koji je po prvi put donio vijest o ovom’safariju’, o čemu je obavijestio svog šefa vojno-obavještajne službe Mustafu Hajrulahovića ‘Talijana’ a ovaj mu nakon nekoliko vremena rekao.
“Ono sa Italijanima, odgovorili su nam iz SISMI-ja (italijanska obavještajna služba), da, tačno je… Našli su odakle to kreće negdje u Trstu. Neutralizirali su organizaciju i neće se više ponavljati. Shvataš…?”
Za njega je poslije toga to bila završena priča. Njegov šef također ne može ništa posvjedočiti, umro je u Njemačkoj marta 1998, navodno od infarkta pri posjet familiji, na sličan način su ‘umrli’ mnogi učesnici rata ili komandiri ArBiH. Svjedoci u filmu su i neke od majki ubijene djece koje naravno ne znaju ništa drugo osim da su izgubile djecu koja su pogođena snajperom. Šta će i kako učiniti Italijani i njihov tužilac za ratni i mirnodopski terorizam, ostaje da se vidi, to da sada nije reagovao tužilac Italije, da bh Tužioci nisu reagovali ni tada a ne reaguju ni danas poslije filma, već smo vidjeli. Ipak najviše od svega, osim saznanja da bi mogli postojati i ovakvi ljudi sa ovakvim idejama i sa tako bolesnim umom, ‘para oči i uši’ sam nastanak filma uz njegove ‘autore’, što BiH opet dovodi u nezgodan položaj, bez obzira na ishod istrage u Italiji.
Iranska i Katarska veza sa BiH je vječna
Autor scenarija je Nedžad Latić, poznati publicista novinar inače jedan od osnivača SDA i nekad najprisniji suradnik Alije Izetbegovića koji je sa bratom Džemaludinom uređivao zloglasni i nacionalistički list ‘Ljiljan’. Ovaj SDAovac konvertit i (sada) žestoki kritičar i Alije i stranke, skupa sa bratom je bio debelo povezan sa radikalnom iranskom strujom islamista u BiH, ‘po želji’ slovenačkog novinara Franci Zajca inače njegovog prijatelja koji je dobar dio bh rata proveo uz ArBiH, čak i u uniformi te vojske, napisao je scenarij za film još 2019. kako sam kaže, iako u početku ‘nije mogao povjerovati slikama prijatelja Zajca’, dok je pare za film, 90.000 eura obezbjedio Latić kod Hasana Čengića.
Sa Čengićem je Latić surađivao i prijateljevao još od ‘Tabačkog mesdžida’ odakle je sve u BiH počelo, gdje su se skupljali i Alija i ostali jarani poznati iz ‘Sarajevskog procesa’ pripremajući se za SDA preuzimanje vlasti uz rušenje komunizma. Tu je svraćao obavezno i naš ‘muzički mađioničar’ Dino Merlin, koji će za Čengića napisati da je ‘Hasan uvijek jasan’ u svojoj biografiji. Čengić koji je umro (2021.) ne dočekavši premijeru filma ‘Safari’ je najpoznatija bošnjačka veza BiH sa Iranom i tokom rata i poslije. Jedan je od osnivača SDA i obavljao je niz funkcija u ratnoj i postratnoj vlasti i u Rijasetu, bio je i pod optužnicom zbog zloupotrebe i korupcije te nabavke oružaja od Irana (oružje iz Irana je preuzimao uz pomoć Janeza Janše sa Mariborskog aerodroma a prodavali su i Slovenci svoje) i u tom postupku oslobođen. Njegove veze dosežu i do navodno humanitarne agencije TWRA sa sjedištem u Beču gdje su se slivali stotine miliona pomoći za BiH a kojom je upravljao Elfatih el Hasanein, odakle su se, pored SDA napajali čak i Al Qaida i Bin Laden. Čengić je imao pristupa računima u Bečkoj banci, ova agencija je akcijom Amerikanaca i poslije istragama u Beču ugašena, kao i Iranski teroristički kamp Pogorelica u BiH. Iranci su kao što znamo bili instruktori za elitne jedinice ArBiH.
Čengić je bio i ostao siva eminencija Alije Izetbegovića i SDA bez obzira na oslobađajuću presudu kod Suda BiH i niko nikada saznati neće koliko je para kao glavni logističar ArBiH ukupio te gdje je pare potrošio. Bošnjaci ga i danas slave, za njih je to bio i ostao ‘Muslimanski i bošnjački lav’. Kako je Čengić jedan od najzaslužnijih za otvaranje, postavljanje direktora iz SDA stranke i ostalih kadrova i rad tv Katar ‘Al Jazeera Balkans’ koja je tek nedavno ugašena u Sarajevu, finansiranje ovog filma iza čije produkcije stoji upravo ta Katarska tv kuća, dodatna je doza sumnje i kontroverznosti ovog slovenačkog dokumentarca.
*** Slovenački režiser filma ‘Sarajevo safari’ Miran Zupančić uz novinara Zajca je ovim zaokružio trilogiju ratnih dokumentarnih filmova o Bosni (‘Oči Bosne’ – 1993, ‘Moj prijatelj Mujo’ – 2012), sa istim parama i u istoj produkciji. ‘Braće’ Arapa. Što će dati pogonsko gorivo onima koji tvrde da je ‘Safari’ samo propaganda. Dok Slovenci postaju bh usud. Od Franca Kosa prvog osuđenika za genocid u Srebrenici, preko Alijinih certifikata i pljačke imovine putem PIFova i Fondova Slovenije u BiH, opljačkanih bh štediša po osamostaljenju Slovenije pa sve do afere ‘Viaduct’ ili ovog dokumentarca.
photo : ‘Safari Sarajevo’, gore Hasan Čengić i Džemaludin Latić, dolje Miran Zupančić i novinar Franci Zajc u uniformi ArBiH, arhiv
