Kurvenski plač lovaca na funkcije i fotelje : Istresaju dijasporu kao stare ponjave, malo im milijarde doznaka hoće još da ih dijaspora unese u fotelju!
Najviše kuknjave i jadikovki uz ove dolazeće opšte izbore u BiH stiže na konto dijaspore, uzdigla se vojska nacionalističke i vjerske elite sa izbornih lista pa raspalila i uzduž i poprijeko. Sramota! Nema tu patriota! Skoro dva milina bh građana i državljana je u dijaspori a za glasanje se samo prijavilo oko 50,000! Čuje se i ovo. ‘Dezerteri’! ‘Dolaze u BiH ‘popravljati zube i auta’, troše po nekoliko hiljada za gledanje utakmice na Mundijalu a teško im izdvojiti stotinu dolara ili maraka za ‘papire’ i izgubiti pola sata! ‘Nemaju čak ni fax u kući a hvale se bogatstvom’!
Svakom dolazi prema zaslugama, tako je i sa dijasporom. Međutim, plač i kuknjava su čisto paraderstvo i abolicija za unaprijed poznat ishod izbora, o čemu nešto kasnije.
Najviše slatkih uvreda stiže od istrošenih i vječitih guzonja političara iz Republike Srpske, tu ‘udaraju na emocije’. Opet će pobijediti Dodik a da su se prijavili u velikom broju sve bi bilo drugačije – našli su unaprijed opravdanje opskurni tipovi sa facom Ćamila Durakovića, Edina Ramića ili notorong Ramiza Salkića. Bilo je uzput i blagog peckanja CIKu zbog ‘zapetljanih i komplikovanih procedura prijava’, ali sve je u glavnom adresirano na dijasporu i njenu grbaču. U Federaciji BiH na dijasporu svaljuju već sada i omjer poslanika u Domovima bh Parlamenta. Kao, ‘da su glasali, mi bi imali dovoljno ruku, ovako…’
Da se razumijemo, bh dijaspora jeste jedna od najbrojnijih u Svijetu obzirom na broj stanovnika ali ova apstinencija i nezainteresovanost za izbore nisu od jučer. I nisu hir i ‘ćeif’ dijaspore već odraz stvarnosti i odnosa vlasti prema njoj. Vlast je decenijama a i danas koristila dijasporu samo kao bankomat za socijalno smirivanje i umivanje i ništa osim na povećanju dijaspore nije drugo radila. Računajući bezobrazno da će se uvećanjem dijaspore uvećati i doznake iz inostranstva, tako se godinama u kasu ovih baraba slivaju milijarde stranih i domaćih valuta kojima dijaspora pomaže rodbinu i familiju. Dok statistika bilježi i još se hvali ovom perfidnom pljačkom svojih građana.
Uz izbore, iako ne nužno, vlast računa i na dio glasova. Međutim, valja pojasniti. Vlasti u BiH nisu uopšte potrebni glasovi dijaspore, njihova vika i CIKa su pro forme i reda radi. Čak i posebno u Republici Srpskoj, ona je od ovog entiteta i povratka na svoja ognjišta prognanih davno odustala. A kako? Fino, čistom izbornom matematikom koja decenijama uz manje izuzetke odlično ‘fercera’. A matematika kaže da u BiH nisu uopšte potrebni izbori nikako, ne samo glasovi dijaspore, unaprijed se zna uz manja odstupanja da niti će biti ikakvih promjena niti će doći do izražaja mladi i sposobni te naučnici, a sve se to njavljuju uz svake izbore. Uz svake izbore se radi sam o obnovi istih mandata istih faca uz različite kombinacije političkih partija, već tri bolne i duge decenije sve je isto osim države. Nje je sve manje. Iste političke stranke i iste zahrđale i oronule face su decenijama zabetonirale svoje fotelje, samo poneko ‘iskoči’ iz jedne u drugu stranku ali fotelju zadržava. I isti broj sigurnih glasača i birača ima svaka od ovih nacionalističkih struktura, glasovi dijaspore tu ništa ne mogu odlučiti osim što bi možda potvrdili stolicu Ćamilu Durakoviću ili kojem Bošnjaku u Republici Srpskoj. Stoga dijaspora nije ‘povilenila’, ona je jednostavno skontala gdje joj je mjesto.
No, povika na dijasporu je osmišljena iz nekoliko razloga. Prvo, unaprijed se okrivljuju ‘stranci’ za neuspjeh koji će sigurno uslijediti poslije oktobarskog brojanja, da bi se prikrilo da vlast nije ništa uradila što bi motivisalo dijasporu, osim što ju potkrada i pljačka hvaleći se prihodima izvana. Jer će mo poslije izbora dobiti ‘novu’ vlast sa starim foteljašima i pljačkašima. (’Da ste se prijavili i glasali, ne bi bilo ni Dodika ni Čovića, mi bi vladali svida, ovako…’) . Evo, uzmimo samo primjer Republike Srpske. Već tri decenije ‘naši’ prvaci samo špartaju po džematma i šehitlucima i primaju platu a na povratak dijaspore niko ni ne pomišlja. Bolje je da je ‘tamo’ a da ‘otuda’ šalje lovu. Tako smo u ovom entitetu od 17 poslaiak u skupštini ‘pali’ na svega tri, četiri uhljeba, koje još sad treba dijaspora spašavati. Za uzvrat, dijaspora dobiva pravo da subotom izvadi rodni list i da je istresu kakvim teferičima ili igrankama u vrijeme ljeta ili da joj omogući da u kakvoj zubnoj ambulanti kako vele omoguće ‘da popravi zube’. Koji na ovaj način postaju skuplja investicija od opravka u bilo kojoj zubnoj ordinaciji vani. Niti ima programa za povratak, niti ima strategije za investicije, sve se svelo na ‘ugroženost’ i na bitke za zastave kao najprimitivniji oblik ‘patriotizma’. Logično. Samo se mrtvi vraćaju u BiH, vlast je razradila sistem po kojem larma o povratnicima a čini sve da ih bude što manje. ‘Vazi’ o jedinstvenoj državi a ona sve podijeljenija. Govori se o investicijama a pokradoše sve do čega stignu i samo nižu milijarde kredita i zaduženja.
Dijaspora koja iz godine u godinu postaje još veća i nema baš velikog izbora. Zna da mora pomoći svojima jer ih je država otkačila, zna da nema ‘veze’ za bilo kakva ulaganja ili biznise jer je to samo za odabrane, stoga se odlučila na ovakav tihi bojkot. To joj je i najpametnije što je uradila, jer šta bi još trebala uraditi?
Unijeti Bakira, Dinu, Ramu, Ćamila ili bilo kojeg drugog jebivjetra političkog metuzalema u fotelju? Oni će ionako u njoj ostati sve dok ne ‘presele’. Dok ne postanu ‘Božja dijaspora’.
photo: hrpa bh uhljeba političara u očima AI, arhiv
