Dokumentarno-igrani film o crkvi na tuđoj zemlji nije kompletan, dakle ni vjerodostojan

 

Premijerom dokumentarno-igranog filma u Potočarima, Fata Orlović iz Konjević Polja je zasluženo ušla u istoriju. Sa povodom i razlogom o njoj pišu poeme ili pozorišne predstave, kao što je ona teatarska izvedba mono-drame autorice Džejne Avdić, Zasluženo je nazivaju i heroinom, nema se tu šta ni dodati ni oduzeti.
Međutim, ovaj projekat Bošnjaka sa parama ‘nevladinih bošnjačkih organizacija’ nazvan film o heroini nani Fati Orlović (‘Nana Fata-bosanska heroina’) nije kompletan, samim tim ni dokumentaran, iako ga tako predstavljaju.
Prvo i ‘najprvije’, ako će mo slijediti sve do sada rečeno, Fata je bošnjačka a ne bosanska heroina. Zato jer nema Bosanaca ni po Ustavu BiH ni po Daytonu. Kad važi za sve, mora važitii za Fatu. No, ova zavrzlama oko nacionalnosti u režiji Islamske Zajednice BiH i SDA složne braće je manje važna za ovu priču o dokumentarnosti i vjerodostojnosti.
Nešto drugo je tu ključ nesporazuma, nana Fata Orlović nije za to ni ‘kriva ni dužna’.
Naime, u filmu nema nigdje Ramiza Salkića, podpredsjednika ‘omrznute Republike Srpske’, a kad je film o Fati Orlović u pitanju i kad je još dokumentarni, on se ne bi mogao u ovom filmu zaobići čak ni kao statista, kamo li lik u glavbnoj ulozi.
Ramiza Salkića ne bi ni na premijeri filma, tamo se i glavom i ‘akademskom’ ahmedijom ukazao ‘Hižaslav’ bivši Reis Cerić, efendija ali ni njega ne bi ‘plaho’ u filmu.
Evo i jednostavnog a dokumentovanog pojašnjenja.
Borba nane Fate Orlović za uklanjanjanjem crkve sagrađene 1996. godine u dvorištu na njenoj rodnoj grudi nije sporna, međutim Bošnjaci su poznati po svojoj i samo svojoj ‘istini’ i iskrivljavanju svega i svačega, od vjere do politike i nenadjebivi su u stvaranju heroja, gazija i junaka, klasična filmska nacija.
Mustafa ef. Cerić, kriminogeni i ratnoprofiterski bh Reis u ovom filmu se nije mogao pojaviti jer možda zato nije bilo ‘dovoljno filmskog materijala’, ali je zato bilo i ima onog ‘drugog’. Mogao je nekadašnji i sadašnji Reis Fatu riješiti svih njenih problema da je htio, kao što je riješio i slučaj crkve sagrađene na ruševnim temeljima džamije u mjestu Divič, u Zvorniku, kada je još 2008 sa Kačavendom dogovorio i platio rušenje i premještanje crkve, gfdje je opet sagrađena džamija.

Međutim, da je to tako uradio, mi danas ne bi imali heroinu Fatu Orlović, ne bi svako malo vremena Fatu proglašavali ‘ličnošću godine’, svraćali kod nje na kafu svakog 11. jula i pisali o njoj tekstove ili je snimali za tv, jer ne bi bilo crkve. Ili ‘potrebe’, kako to vole reći bijele ahmedije.

A Fata je važna, vidjeli smo to u ovom filmu, međutim nije važnija od bezobrazno i bespravno sagrađene crkve u njenom dvorištu.
No, sve to nije spriječilo ‘Hižaslava’ da se ne ucrta u prvim redovima i uslika prije i poslije ‘premijere’.
Ovaj drugi lik, podpredsjednik Republike Srpske koji se nije ukazao na ‘premijeri’ drug Ramiz Salkić, stanovnik BiH a sa službom u Republici Srspkoj, ima i dodatni razlog više što ga nije bilo ni na platnu ni u gledalištu au uzročno posljedičnoj je vezi sa Cerićem. Sa Islamskom Zajednicom BiH i sa vlašću.

Lik je, kako je to u intervjuu za tv ‘Face’ janura 2018. godine Fata jednostavno pojasnila čisti ‘negativac’ u ovom njenom filmu. On je, naš lijepi Ramiz, lično dolazio kod Fate Orlović i ‘posredovao’ kod nje te vršio na nju pritisak da primi isplatu za zemljište i da crkvu ostavi na miru.
‘Ja sam ga maršnula’, izjavila je naša heroina Fata direktno u tv kamere i dodala. “Lako bi njemu bilo uzeti moje. Neka proda svoje, ja svoje ne dam”.
Što nam ovaj detalj kojeg nema u ovom dokumentarcu o heroini Fati dokazuje, molim fino i lijepo?

To, da je ‘Hižaslav’ Cerić u suradnji sa vječitim podpredsjednikom bez ikakvih obaveza u Republici Srpskoj drugom Salkićem, nadom i uzdanicom SDA braće, imao drugačije ideje i rješenje za crkvu u dvorištu Fate Orlović. Da Fata primi lovu i da se ‘umiri’, a ne da se crkva izmjesti, kao ona u selu Divič. Logično. Jer, ako imamo crkvu na Fatinoj zemlji uvijek imamo temu za priču. Za knjigu, za pozorište pa evo, i za film. U suprotonom, sve bi bilo završena priča.

Odmah koliko suradan, drug Ramiz Salkić je ‘lažnuo’ heroinu Fatu, tvrdeći da to nije tačno što je Fata izjavila ispred kamera u tv Dnevniku, i prebacio lopticu na druga, bivšeg, Ćamila Durakovića, nekadašnjeg načelnika Srebrenice, uz poruku čitaocima ‘da sa izbornim gubitnicima neće da raspravlja’, aludirajući da je to sve namjestio Ćamil, a Fata slagala. Mene što se smatra, više, daleko više vjerujem Fati nego ‘Hižaslavu’ ili posebno Ramizu, međutim šta će mo sa dokumentarnošći i autentičnosti samog filma, kad nema ovako važnih detalja u njemu?

Ništa, filmovi i trebaju da ostave gledaoce u dilemi i razmišljanju. Tako će mo i sa ovim uratkom bošnjačko vjerske koprodukcije. Međutim, upravo zbog tih detalja i ‘sitnica’, film gubi na svojoj dokumenatnoj istini i na svojoj vrijednosti, iako se borba Fate Orlović ne može dočarati nijednim i nikakvim filmom.
Jednostavno rečeno, bez Ramiza i Mustafe, ovaj film nije autentičan, samim tim ni dokumentaran.

To je umjetničko djelo namijenjeno široj javnosti sa ciljem održavanja crkve i tenzija.
Da se udovolje potrebe.

photo : Fata Orlović i Ramiz Salkić,  arhiv