UVODNIK
Agrokomerc sada, pet godina kasnije ili priča ne ispričana. Ni jedno ni drugo, niti treće. Sa sigurnošću se može potvrditi da je to već ispričana storija. Itekako. Nema novine, publikacije ili knjige, ili bilo kojeg pisanog materijala sa područja Krajine da nije dotakao ovu temu. I ne samo iz Krajine, nego i šire. Agrokomerc su koristili novinari, političari, publicisti. Agrokomerc su koristili njegovi tvorci, njegovi ljubimci i protivnici. Agrokomerc i dan-danas može da se priča. Ali, to je priča ispričana. Ne završena, ne iscrpljena, ne prežaljena ili, kako god hoćete. Ali ispričana svakako! Pa ipak, neke okolnosti i činjenice nisu do sada objelodanjene, a zasigurno nedostaju u ovom kolopletu privrede i politike, u ovom mozaičnom čudu od priče koja prijeti da postane legendom. A od legendi nema koristi. Ništa osim duhovne zabave ili uznemirenja.Ovaj mali novinarski feljton “isprovociran” knjigama Fikreta Abdića, Hrvoja Šošica i Rame Hirkića i mnogih drugih autora, neka bude skromni doprinos u rasvjetljavanju događaja koji je, slučajno ili namjerno postao sinonim raspada jednog polastoljetnog društvenog sistema. Jedne države koju počesto, da ne kažem prečesto, sanjamo i spominjemo. Ličnosti i događaji su stvarni,velika većina njih je i danas među živima a neki su već odavno sa sobom odnijeli i Agrokomerc i svoju sudbinu. Zbog vremenske distance moguće su pogreške u datumima, ali one su sa stanovišta namjere ovog teksta- ne bitne.

 

Utica, NY, Oktobra, ’02.

afera agrokomerc nije počela sa mjenicama, nego požarom u Kompleksu Polje, Januara/februara ’87.


1.dio
Postoje dokazi koji tezu iz podnaslova mogu dokumentovati, ma kako to izgledalo kontradiktorno i ne shvatljivo, poslije svega do sada objavljenog. Oni se nalaze u podrumskim prostorijama Opštinskog Suda u Velikoj Kladuši, Višeg Suda u Bihaću, u arhivama Republičkog MUP-a u Sarajevu, Višem Javnom Tužilaštvu u Bihaću i CSB u Bihaću. I o tome zasigurno znaju dosta Vukičević Tomo, po funkciji Predsjednik Višeg Suda u Bihaću (sada nije vise među živima, op. Cross) , Dupanović Safet – načelnik  CSB Bihać, Vojo Pušac – Viši Javni Tužilac u Bihaću, Borislav Rakinić-Opštinski Javni tužilac za Veliku Kladušu, Mile Bursać – predsjednik Vrhovnog Suda BiH- Fikret Hodžić- sudija Vrhovnog Suda u Sarajevu, Delić Husein – Načelnik Mup-a Velika Kladuša, Ćamil Keserovič – predsjednik IO Opštine Velika Kladuša, Slobodan MIljković – predsjednik Opštine Velika Kladuša, Duško Bajić – potpredsjednik IO Opštine V.Kladuša, Husein Murtić-član PO SOUR’a Agrokomerc Velika Kladuša, Ante Butorac- direktor SDK V.Kladuša, moja malenkost Đulaga Alibegić – predsjednik Opštinskog Suda u Velikoj Kladuši, mnogi direktori banaka iz Hrvatske, Slovenije i Srbije čijih se imena ne sjećam ali likova i postupaka do u detalje, direktor Tržišta novca u Beogradu čije ime sam također zaboravio ali njegovog opunomoćenika i direktora Beobanke Bihorac Radomira-nisam, i još mnogi koji će biti pomenuti kasnije. Naravno, funkcije pomenutih osoba se odnose na 1987. godinu. Dosta njih, posebno sa područja funkcija Bihaća i danas obnašaju ili pravosudne ili tužilačke a neki i političke funkcije.

I sve pobrojane ličnosti povezuje događaj koji se zbio u Polju kod V. Kladuše, u Kompleksu Agrokomerca, 26/27 januar ’87. godine-POŽAR u kompleksu hala za proizvodnju, skladišta i pržionice kafe. A sve daljnje radnje i Sudova i Policije upućuju na jedinstven zaključak da je to bila uvertira pred aferu Agrikomerc. Sa požarom se zapravo “ušlo” u Agrokomerc, kako se žargonski kaže za postupak kriminalističke obrade. Jer, do tog događaja, do tog datuma, u Sudove u Kladuši i Bihaću nije nikada pozvan na svjedočenje niti ijedan direktor, a kamoli Predsjednik Sour-a Abdić. Ili, ako je pozivan, javio se nije nikada, niti ga je policija Delić Huseina smjela i upitati za ne dolazak. Čak i pored naredbe Suda. Kažem, sve do tada. Od tog datuma, Delićevi i Safetovi policajci su bili prezaposleni.

Tog ranog februarskog jutra Kladuša je gorjela sa svih strana, ali vatra je bila samo u Polju. Do neba. Svirale su sirene Kladuškog Vatrogasnog ali kamioni su krkljali u mjestu, voda u cisternama je bila zaleđena. Nije bilo para za sredstvo protiv zamrzavanja. A i šta bi mogla uraditi dva kamiona, dvije cisterne nad tolikim požarom. Gorjelo je na sve strane, kompleks veličine dva do tri fudbalska igrališta bio je sav u plamenu. Pristigle vatrogasne jedinice iz Bihaća, Cazina i Vojnića mogle su samo spriječavati daljnje širenje. A već u sumrak i smiraj dana, uslijedio je poziv iz Višeg Suda u Bihaću: traži se dežurni sudija da se otpočne sa uviđajem na licu mjesta, sutradan. Prokleo sam svoj raspored dežurstva kojeg kao predsjednik sačinjavam svaki mjesec i dostavljam MUP-u na znanje, jer sam vidio svoje ime pod tim datumom. A i bolje je, kaže mi predsjednik Tomo, jer veli, događaj je veoma zahtjevan, neće biti loše ako predsjednik suda to obavlja.

uviđaj može da počne, drugi dio
Borislav Rakinić, Opštinski Javni tužilac, dobar prijatelj Abdića, a prije toga predsjednik istog Suda preko osam godina, usplahiren je i tajnovit. Idemo, veli našim autom, sudskim, da možemo komotno doći po završetku. Kakvom završetku, ni on ni ja nismo slutili da će mo na zgarištima Agrokomerčevog dijela kompleksa provesti sedmicu dana, a nad istražnim spisom još dugo, dugo vremena.

A prvi moj dolazak na zgarište podrazumijeva oblačenje gumenih čizama, bijelih mantila i upoznavanje sa ekipom. Predsjednik Višeg Suda Vukičević Tomo kao i uvijek sa cigaretom u ustima, skromno nasmijan Crnogorac koji je oženjen Bosankom iz Bihaća i koji je po prvom službovanju ostao u tom gradu na Uni, vječiti zaljubljenik u ribe i ribarenja i teški ovisniko kafi. Može je piti danima. KažeČ: Đulaga, ti si ovdje komandant parade!. Niti sam bio za paradu, niti sam odmah slutio ceremonijal mupovskih zavrzlama. A Tomo nestade u jednoj od kancelarija sa Dupanović Safetom. Direktori agrokomerčevih RO i OUR-a usplahireni i iznenađeni velikim brojem policijskog osoblja i Suda, uljudno zovu na kafu i ljutu, pitaju da li smo gladni. Rasne sekretarice (izvinjavam se na ovakvom opisu, ali mi je prvi pao na pamet) donose pladnjeve sa hranom, pićem i proizvodima Agrokomerca. Policajci su na sve strane. Jedan dio obezbjeđuje lice mjesta, drugi dio je sa radnicima R MUP-a uvlačio metalne male kontejnere sa alatom i opremom na mjesto događaja. Upoznaju me sa dvojicm vještaka RMUP-a: Nedžad i Boro. Sasvim slučajno. I prikladno. Oni su protivpožarci, vrhunski stručnjaci za vatre i požare. Nedžad je sijed, visok i korpulentan, sa debelim sijedim brkovima, a Boro je nizak, crnomanjast i skoro ćelav. Vojo Pušac sa drugom ekipom razgleda hrpe paira i izdaje nalog direktorima šta će im se dati na uvid. Boro i ja razgledamo uokolo, na sve strane. Niko od radnika MUP-a nas ne pita ništa, niti nam šta pokazuje. Niti traži instrukcije. Hodamo sami okolo i bilježimo u svoje notese. Ja više od njega, jer on kaže, da ću mu dostaviti zapisnik. Fakat, takav je red i zakon, ali i tužilac mora sačiniti bar zabilješku. A toliko toga ima za zabilješke. Nagađamo kako je moglo da plane. Da li je struja (instalacije), nepažnja radnika sa viličarem (opet struja, ali iz baterije), ili, nedaj bože, da nije neka sabotaža razočaranog radnika kojemu je plaća kasnila ponekad i do nekolio mjeseci.

Šakanovic Šemso, tadašnji direktor OUR-a Društveni standard nas zove kod sebe. Da se malo ugrijemo, vani je prava mrzlica, iako snijega nema. Prihvataom poziv, a Boro gleda na sat. Još malo će kraj dana, zaključuje on, dok ja ispijam sa prijateljem i direktorom konjak i kafu. I spremamo se kući. On kaže da idemo a da se sutra nađemo rano, u osam. Pokušavam naći predsjednika Tomu, rekoše mi da je otišao. Hoću u jednu malu prostoriju da telefoniram kući, vratiše me, kažu tu je Šef Dupanović. Čujem ga kako glasno telefonira, a kroz poluotškrinuta vrata blješti njegov podvaljak, polurazvezana kravata i ćela. Vojo Pušac je u susjednoj prostoriji sa ekipom krim. inspektora i u njegovu prostoriju unose papire u naramcima. I jedan po jedan direktor defiluje u tom pravcu. Kao izgubljeni su. Vidim Munjaković Mehmeda, šefa vatrogasne službe Kompleksa (poginuo u napadu V Korpusa na Velkaton, radio stanicu u Kladuši, op. aut), pa Bešlagić Muniba, jednog od najbližih suradnika F. Abdića i direktora jedne RO, te člana Poslovodnog odbora SOUR-a, Bataković Huseina, direktora Društvenog standarda i mnoge druge. Sjedam u auto i upućujem se kući. Večernje vijesti na tv su kratke, ali se iz njih već nagovještava nemar i ne disciplina odgovornih osoba. Hoće reći direktora. Još ne slutim kuda se cilja….
uviđaj , treći dio
            Drugi dan je bio dozlaboga hladan ali vedar. Ekipa radnika uz dopuštenje policije pokušava izvući ostatke kafe, šećera, sirupa i sirovina za vegedor (nešto kao sasušena repa ili celer) iz ćoškova hala koje su razbijene pijucima i vatrom izgledale sablasno i zastrašujuće. Vreće koje tegle su nagorjele, pucaju pri naglom povlačenju ali radnici se ne daju. Slažu ih na palete. Ogromni, debeli stubovi noseće konstrukcije skladišta su još uvijek uspravni ali izmotani i iskrivljeni u različite oblike. Limovi svuda uokolo razbacani, istopljeni, a pregradna i krovna konstrukcija visi posvuda. Još se dimi a ponegdje se vidi i vatra. Vatrogasci je uništavaju ručnim aparatima. Boro i ja obilazimo kompleks, zaobilazeći još vruće i stopljene komade lima i čelika iz tzv. češkog programa. Kaže da ga je sinoć zvao Murtić Husein i zatražio da završimo sa uviđajem. Veli da se mora što prije to ukloniti, rasčistiti i da se mora pristupiti revitalizaciji i obnavljanju. Nema čekanja. Velim mu da ne benavi, vidi li koliko toga ima, a osim toga nismo ni počeli. Što se mene tiče, kažem mu, volio bih sada ići. Zvaće te on, kaže Boro i onda me vuče za rukav da vidimo pržionicu kafe, sa lijeve strane skladišta. Vidim istopljene silose, sita i boce, sreća pa nije požar zakačio plinsko skladište (pržionica je radila na plin jer tako zahtjeva program mješavine Emina kafe), i ne mogu se načuditi. Jer, samo je sreća spasila cijeli Kompleks koji je veći petnaest puta od dijela zahvaćenog požarom. A osim toga, skoro se nadovezuje na grad.

Dolazimo u upravnu zgradu, a tamo isto. Bataković Husein mi šapće da su ga ispitivali o kreditima koje je dizao u Osijeku, u Privrednoj Banci. Kaže, znaš li šta hoće ovi. Velim mu da ne znam a on mudro zaključuje da krediti nemaju veše sa požarom. Nije ni slutio kako je bio blizu. Itekako imaju, ali samo kao uvod u ulazak, hoću reći krim. obradu direktora Agrokomerca.

I svuda okolo iste face i ista užurbana i zabrinuta lica. Policajci i inspektori izlaze iz okolnih prostorija kojih ima mnogo u uskim hodnicima upravne zgrade, zavrnutih rukava i sa pištoljima sa specijalnim širokim futrolama koje stoje nakoso. Kao u američkih policajaca. Pozdravljaju i mene i Boru, ništa ne pitaju. Nas dvojica držimo blok notese u rukama i gledamo gdje ćemo se uvaliti da se malo ogrijemo. Opet su iste kancelarije zauzete, opet Dupanović telefonira, ali ovaj put su vrata zatvorena. Pokušavam  da se sastanem sa njim, da popričamo o toku i načinu uviđaja, ali me jedan policajac u civilu vrati. Kaže, ne možeš unutra. Šef ne da nikom. Kažem mu da sam predsjednik Suda a on veli da me odlično zna ali da je takva naredba. Boro preferira odlazak kući. Odlazim do srednjeg dijela zgarišta gdje kao u arheološkim iskopinama zatičem Boru i Nedžada, kako pri postavljenom svjetlu slikaju dio ne izgorjele sobe-kancelarije na sredini skladišta. Zapravo to je međuprostor skladišta ograđen daskama koji je služio kao kancelarija. Vidim posvuda izgorjelog papira, žice, limova i TA (termoakumulaciona) peć. Nedžad insistira da mu se ona posebno islika sa svih strana. Peć se za divno čudo dobro drži, samo se od temperature iskrivile bočne strane i ukazala se cigla, a žice još uvijek stoje na njoj djelimično oštećene. Termostat slijepljen vrelinom, skoro smljeskan. Boro kaže ljubazno da će sutra ovdje na ovoj lokaciji nastaviti rad jer da je ona najvažnija. Bilježim to u notes, gdje ubacujem opis peći i njen izgled, te opis prostorije. Veliki nosivi metalni stub uz neposrednu blizinu TA peći je deformisan od temperature. I to opisujem a Nedžada zamolim da mi naprave više snimaka. Obećava da će sve biti u redu. Odlazim kući. Kod kuće zatičem poruku od Murtić Huseina. Žena kaže da je zvao i da hoće hitan razgovor, ostavio je telefon. Umoran sam ali ga zovem.

Na TV se vijesti o požaru zahuktavaju. I sve su šire i duže. TV daje snimke i izvana i iznutra a mene prožignu u prsima jer me niko nije pitao za snimanje. Niko nije tražio dozvolu,  niti sam vidio kamere na licu mjesta. A ja sam istražni sudija i ‘vođa parade’, kako me oslovio predsjednik Tomo prvi dan. Bome parade, nego kako!

nastavak slijedi : ‘Murtić na buldožeru’

photo : Fikret Abdić na Sudu u Bihaću u aferi Agrokomerc, foto “Borba”