(Istražni spis je bio po protokolu skoro arhiviran, ostalo je još par administrativnih radnji u vezi popisa i arhiviranja te naplate troškova. Slike Agrokomerca i požara su privremeno nestale sa malih ekrana, Opštinski Sud se rijetko ili nikako spominjao, a sa Zborova radnika Agrokomerca najavljene su nove aktivnosti u revitalizaciji objekata. Abdić je bivao čas u Rijeci a čas bi ‘bahnuo’ iznenada u Kladušu, njegov crni mercedes se dočekivao sa strahopoštovanjem na kladuškim ulicama. I govorilo se: stigao je Babo, sad će plaća. Peć u podrumu Suda je stajala na istom mjestu (ako se nije šta nepredviđeno desilo, mozda je i dan-danas tu), Sud je obavljao svakodnevne aktivnosti. Nisam uspio ni da se otmem duplim utiscima iz spisa, ni stanju na terenu kad je započelo još veće ludilo. Pravno i političko ludilo daleko širih razmjera nego što je /bio/ požar. Ali, takvo ludilo koje će za sobom povući na desetine uhapšenih, poginulih i nesretnih, da će se o tome pričati ko zna dokle. O čemu se i danas priča…
Peć i požar su prethodnica toga raspomamljenog političkog ludila koje će Cazinsku Krajinu pretvoriti u centar svijeta. U središte kriminala, političkog progona, sječu funkcija, pljačku neviđenih razmjera i tragediju u kojoj su pojedinci i familije postajali bespredmetniji od svake najbanalnije stvari na svijetu. Novinarski natpis iz Južne Srbije u ‘Borbi’ i ‘Politici Expres’, nesretnog i kasnije naprasno stradalog novinara Zvinimira Azdejkovića, uveo je Kladušu i Cazinsku Krajinu u jedan nestvarni svijet, koji sa manjim ili većim varijantama traje još uvijek.)

Mjenična afera, osmi dio
U čitavoj priči o požaru kao prethodnici mjenične afere, nigdje i ni jednom se nije spomenula mjenica. Taj obični komad čarobne hartije (od vrijednosti), postojao je i prije i poslije Afere. Međutim, osim mehaničke usluge sa tim papirom, rekao bih šablonskog upisivanja duga, avaliranja i potpisa, ništa se nije značajnije dešavalo. Knjiška definicija mjenice je manje više svakom poznata. Najjednostavnije rečeno to je jedan oblik plaćanja dospjele obaveze, slično kao kad nekom umjesto željenog iznosa date svoj ček. Naravno, razlika između ove pomenute hartije od vrijednosti postoje i na ovom mjestu se neće ova priča baviti time. Uz jednu opasku: prije izbijanja afere, izdati nekom mjenicu, dakle platiti dug a da taj iznos novca nemate na svom računu-predstavljalo je prekršajni postupak. Ukoliko tu pojavu evidentira SDK, služba platnog prometa, vi ste kao odgovorna osoba fasovali krivičnu prijavu za privredni prestup i morali ste otići u Bihać na Sud da date izjavu. Kazna je bila novčana, a mogla se izreći i mjera zaštite: zabrana raspolaganja sredstvima za odgovornu osobu. Međutim, nakon izbijanja Afere, ove iste radnje su postale KRIVIČNO DJELO sa obilježjem opisa u svom elementu: izdavanje mjenice bez dužnićko-vjerovničkog odnosa, što se u običnom žargonu prevodilo kao mjenica bez pokrića. Ili: ‘šuplja mjenica’. A kazna za takvo djelo nije više bila novčana već zatvor. U slučaju Abdića, to je formulisano kao najteži oblik podrivanja društveno-političkog sistema. Famozni član 114 Krivičnog zakona.

Kada se pominje ovaj Zakon o mjenici i čeku po kojem je izdavanje mjenice postalo krivično djelo, mora se napomenuti nekoliko veoma indikativnih i nikada nerazjašnjenih okolnosti oko donošenja ovog pozitvinog propisa. Evo o čemu se radi.

Prije Afere, donošenje zakona sa odgodnim dejstvom se vrlo rijetko donosilo u praksi. Znam da je ovo suhoparno ali moram to razjasniti kako bi čitaoci kasnije mogli lakše pratiti ovaj tekst. Obično se Zakon donosi na prijedlog političara, prave ga pravnici političari a primjenjuju sudije koji sa politikom nemaju ništa. Osim eventualnog postavljenja na radno mjesto. Dakle, nijedan sudija koji će zakon primjenjivati ne učestvuje u izradi zakona. Osim par kabinetskih pravnika, koji rade za zakonodavno tijelo Parlamenta ili Skupštine. I uvijek se Zakon donosio tako da on stupa na snagu 8 dana po objavi u službenom glasilu-listu-novini, kada počinje i njegova primjena. Ovaj Zakon o mjenici i čeku koji je izdavanje ‘šuplje mjenice’ preko noći doveo pod najteži oblik privrednog kriminaliteta je donesen ovako: stupa na snagu 8 dana po objavi u Službenom listu BiH a njegova ‘primjena POČINJE ZA 6 MJESECI OD DANA OBJAVLJIVANJA’?
Šta to znači? Zakon je donijet negdje s početka ljeta 1987 da bi se odredilo da se počinje primjenjivati nakon 6 mjeseci. Tačnije – izbijanje afere se podudarilo sa njegovom važnošću pa tako ostaje neotklonjiva sumnja u isplaniranost i ciljanost i zakonodavne i policijske i sudske vlasti u ovom kolopletu mjeničnih igara.

Druga stvar koja je ostala nerazjašnjena sve do danas a toliko se toga reklo o aferi jeste tajna i za autora ovog feljtona: da li je afera “izmišljena” u Beogradu, u Sloveniji ili Sarajevu? Ili tačnije: zašto je vijest o izbijanju objavljena iz Srbije, prihvaćena od Triglava do Devdelije a da o tome nisu ništa prvo javili sarajevski organi gonjenja. Ovo se ističe jer će se kasnije vidjeti da su u ovom kružnom toku papira bez novca, velike količine para zaradili i Yugoslovensko tržište novca /državni trezor/ u Beogradu, kao zadnji posjednik mjenice i mnogobrojni avalisti mjeničnog duga (oni koji su prvi primili mjenicu od izdavaoca-Agrikomerca, ovjerili je-avalirali a onda proslijedili dalje) od kojih su najčešći bili Slovenci i njihove Banke.

Treća, ne tako nebitna činjenica koja zaslužuje dodatnu opservaciju jeste odnos Viših sudskih instanci prema postupcima Opštinskog Suda u Kladuši, prije i poslije afere. Naime, kada se neki slučaj pojavi prvi put u praksi, niži Sud obično zatraži mišljenje Višeg suda, kako bi zauzeo što približnije stanovište po pitanju postupka, odluke o kazni i o još kojim tehničkim i pravnim pitanjima. Nakon što su počele pristizati mjenice u ogromnim količinama te gomilati se zahtjevi za istragu, od strane Suda u Kladuši zatraženo je mišljenje i o novom Zakonu o mjenici i čeku i o samom postupku te i o rasponu kazne, što je sasvim razumljivo jer do tada ova vrsta krivičnog djela nije egzistirala. Nevjerovatno ali istinito: I Viši Sud i Vrhovni Sud se pozvao na ‘samostalnost pravosudnih organa’ i niko nije dao nikakve upute. Kao: vi ste samostalni i samo radite onako kako ocijenite. Sudska praksa po tim predmetima nije postojala pa se potpisnik ovih redova osim dopisa uputio u Bihać i u Sarajevo, kako bi saznao mišljenje viših pravnih instanci.

Uljudni Tomo Vukičević i Rada Knežević u Višem Sudu u Bihaću dadoše sve od sebe da nam objasne kako će mo postupati ali po pitanju sudske prakse dobismo unikatni odgvor: vi radite kako mislite da je najbolje, a mi će mo, ukoliko dođe do žalbi – reći svoje. Isti odgvor dade i Mile Bursać, predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu, kada u prisutnosti Kadić Ibrahima, sudije krivičnog referata Suda u Kladuši koji je samnom bio u Sarajevu, odbrusih bezobrazno starom dobrom Mili, kako nisam došao u Sarajevo po svoje – nego po njegovo mišljenje. Od mišljenja sudske prakse-ništa, pa ostade da se sami uhvatimo u koštac sa mjenicam i istragama.

I novinari vode istrage, deveti dio
Opasnije od mjenica i predmeta bile su novinarske nevidljive igre koje postadoše jasnije tek sa protekom vremena i sa daljnje instance. Već po objavi afere, po bombastičnom novinskom natpisu Zvonimira Azdejkovića u ‘Borbi’ od augusta 1987 o ‘Mjeničnom udaru od 22.000 milijardi’, kladuški hoteli ‘Stari grad’ i hotel ‘Konak’ postadoše prebukirani. Mjesta ni za lijeka. Sve sami novinari, direktori i političari. I bogme, policajci. Sve novinske agencije, domaće i strane sjatile se u Kladušu, stekao se utisak kako nijedan specijalac ni policajac svijeta nije zaobišao ovo malo mjestašce na granici Korduna. Isto tako prisutne su bile, ali ne vrlo često i strane novinske i tv kuće, kao BBC, francuska i Italijanske tv, kuće čije nazive sam zaboravio, a od novinskih kuća biljezim skoro sva dnevna i tjedna izdanja u ex Yugoslaviji.

Nervoza i strah se uvukao u dušu stanovnika našeg gradića, Sud je radio 24 sata dnevno zbog protesta mjenica (i rokova protesta: 24 sata), novinari su oblijetali zgradu Suda i tražili intervjue. Nisam imao odobrenje za davanje intervjua a bez toga nisam ni smio davati izjave, a posebno snimanje u sudnici je bilo zabranjeno.To je mogao odobriti samo Mile Bursać, predsjenik vrhovnog Suda u Sarajevu, niko drugi. Međutim-nikom do kraja ove pravne sage nije dao takvu dozvolu, tako da su novinari mogli slikati zgradu Suda samo iz parka preko puta ulice M. Tita ili sa ceste. Mogli su ući u zgradu ali bez slikanja, što je bilo istaknuto na vidnom mjestu, kao i razgovarati sa službenicima suda ali samo o konkretnom poslu kojeg trebaju obaviti. Ostalo je da sudije i predsjednika, te optužene slikaju na ulazu ili izlazu, kao rijetke živine u kavezu i sa pristojne udaljenosti.Samo jednom, uz odobrenje, dao sam kamerama zaviriti u moju kancelariju (TV Zagreb) da snime mjenice, par primjeraka i njihovu obezbjedenost, jer je neko od novinara objavio na TV kako se mjenice u Sud ne čuvaju na sigurnom te kako može doći do nestanka originala. Što znači i do nemogućnosti dokaza u postupku. Jer, mjenica se mogla vještačiti jedino sa originala, potpis na mjenici sa kopije nije bio mjerodavan.

Posebna priča su dvije novinarke iz ‘Borbe’ i ‘Politike Expres’: Dragica Pušonjić, visoka i zgodna crnka sa dužom kosom i lukavo-naivnim osmjehom te B. Roksanda, koja joj nije ni blizu po ljepoti i izgledu ali po peru, daleko žešća i konciznija od Dragice. Njih dvije su se non-stop motale oko suda i MUP-a, a tek po završetku afere, Dragica će mi u jednom razgovoru priznati kako je ona ustvari bila “zadužena” za Sud i Policiju /za mene i šefa Kladuške policije Delić Huseina/, a Roksanda za Pozderce i njihovu obitelj i familiju. Zato je Roksanda često bila odsutna iz Kladuše, više se viđala u Pećigradu, Cazinu ili bilo gdje drugdje.

Uhapsio sam Aliju, deseti dio
(SDK – PRVI POKRETAČ, OTKUP MJENICE KAO NAGRADNA IGRA)
Ubrzano, nakon natpisa u novinama o provali u društveno-ekonomski sistem, o izdavanju mjenica bez pokrića, žvot u Osnovnom-Opštinskom Sudu u Velikoj Kladuši je otpočeo novim, do tada ne postojećim djelatnostima. Skoro ne postojećim. Protest mjenica je postao osnovno zanimanje ovog državnog organa. Do 1987 godine, bilo je svega nekoliko protestiranih mjenica i registar protesta je bio bukvalno prazan.

Pogled u knjigu protesta bio je nešto novo, skoro za svakog zaposlenog. Datum prijema mjenice, iznos, naziv izdavaoca, da li je mjenica indosirana ili da li je avalirana, te datum protesta i naziv organa koji vrši protest. Ti podaci su se morali unositi na trolisni originalno štampan obrazac, koji je indigovan sa unutarnje strane i popunom jedne, imaš sve tri. Kasnije, doštampavanjem obrazaca u Sanitex-u Vel. Kladuša, morali smo ubacivati indigo između, što je otežavalo posao. Ali, da ne bi štamparije Sanitexa i susretljivog H. Dolića, bog zna kako bi i gdje Sud mogao naručiti toliku količinu ovih protesta. Jedan primjerak za Sud, jedan za izdavaoca mjenice, a jedan uz originalnu-protestiranu mjenicu u Tržište novca u Beogradu. Osoblje SDK u Vel. Kladuši, sa direktorom Butorac Antom na čelu, otpočelo je novo radno vrijeme: 24 sata. Kao i Sud. Jer rokovi za protest su bili 24 sata. To znači: ako Sud u tom roku ne protestira mjenicu, može kasnije u regresnoj tužbi biti odgvoran i platiti iznos iz mjenice. Dakle, moralo se na posao.

Mjenice su donošene svakodnevno i u ogromnim količinama. SDK, služba platnog prometa, filijala u Vel. Kladuši pripremala je posebnim aktom-zahtjevom svaku mjenicu. Originale je dostavljala uz svaki akt posebno. Prema pristizanju mjenica, započeo je i nervozni otkup poslatih mjenica na protest. Izdavalac mjenice je mogao prije protesta a nakon predaje Sudu otkupiti mjenicu, čime se protest obustavlja, a Sud obavještava stranku iz mjenice da su pare uplaćene. Potvrde o uplati iznosa mjenice u originalu donosio je isključivo Džanić Hasan, jedan od direktora Agrokomerca, direktor Interne Banke A/C. Tada bi njemu vraćali original mjenice a zadržavali potvrdu o uplati. Uplate su obično vršene u Cazinu, PB Sarajevo. Primjećeno je da se otkupljuju mjenice po tačno određejnim osobama u potpisu. To je vrlo važno, jer ta osoba je otkupom mjenice izbjegla krivični postupak za izdvanaje i potpisivanje takve mjenice. Količinski, najviše je otkpljeno mjenica iz RO ‘Promet’ Agrokomerc, radne organizacije čiji direktor je bio Zahid Abdić, brat Fikreta Abdića. Inače, ovo sa mjenicama me je podsjetilo na jednu vrstu igre na sreću, koju smo jedno vrijeme masovno igrali u Kladuši. Igra ide otprilike ovako: dobiješ od nekog prijatelja kupon sa uputstvom, uplatiš određeni iznos na prvog sa liste i ti dolaziš na listu. Kad se svi isplate, onda tebi počinju dolaziti pare. I nisu mali iznosi, a kupon se plaćao čak i do 50 maraka. Bilo je više tih igara, organizatori su bili iz različitih krajeva BiH. Ili šire. U nekima od tih igara sam se kasno uključio, u nekima sam čak i dobijao po 10 maraka od učesnika, međutim nisam profitirao. Kao neki koji su na desetine hiljada njemačkih maraka zaradili na toj igri. Gledao sam poštanske uplatnice od Ale Sulejmanagića /ing građevine u firmi ‘Grupex’/ koji je jedan od prvih učesnika igre. I koji je dobrano zaradio. Ja sam izgubio, jer sam bio nepovjerljiv u početku. A kada sam kasnije pristao na igru, lanac je pukao i – nema para. Nešto slično me asociralo na ove mjenice: dok su se izdavale i kružile i dok su učesnici poštovali “pravila igre”, novci su pristizali. I kamate. Kada je pukla afera, nestalo je svega. Možda neumjesno poređenje ali me podsjetilo na to.

Da bih olakšao rad po mjenicama, svi drugi postupci Suda osim hitnih pritvorskih, stopirani su. Po svim referatima Suda, isto. Napravio sam raspored rada osoblja u Sudu i usmeni dogovor sa direktorom B. Antom o terminu donošenja mjenica iz SDKa. Svi redovni procesi koji nisu bili hitne priode, morali su čekati, bili su odgođeni. Učestali su i sastanci sa predsjednikom Izvršnog Odbora opštine Vel. Kladuša Ćamilom Keserovićem i predsjednikm Opštine Miljković Slobodanom. Oba gospodina, ranije poprilično nepristupačna i vrlo arogantna prema Sudu a posebno prema predsjedniku Suda, pokazali su veliku želju za kooperacijom. Čak šta više, Keserović, Miljković i podpredsjednik Duško Bajić, sudske rokove za protestom nisu baš cijenili na pravi način. Prema njima, to se može “malo odužiti“, nije to baš tako prioritetno, a originali bi se mogli i voziti za Beograd, opštinskim autom. Uzput, ‘ako se mjenice i izgube’, nikom ništa! ‘Odgovornost’ za nestanak auta i originala neće pasti na Sud, ‘preuzima’ to Opština na sebe. Velikodušno i oštroumno, nema šta! Vjerovatno su mislili da time na neki način pomažu, ako se protest odgodi ili uspori. Ili originali nestanu, što je najbolja varijanta. Jer, bez originala nezna se ko je izdao ili potpisao što je još važnije. Dobra ideja ali velika greška! Nije išlo, ne samnom. Džanić Hasan iz Interne Banke je toliko bio kooperativan i uslužan da to ne mogu opisati. Istim žarom kojim sada tereti Abdića, radio je i dan i noć na mjenicama i otkupu, sa maximalnom preciznošću. Sve dok ga nismo razotkrili kada je uplatom i otkupom mjenice o plaćanju nekog sponzorstva Agrokomerca u Zagrebu, podvalio drugi žiro-račun te platio dug jedne Banke u Lici a u uplati naveo ime firme u Zagrebu, što smo kasnije ustanovili. Od tada smo njegove uplate skenirali stostruko. Ne bez razloga.

(DRAGICA PUŠONJIĆ, novinarka)
Dragica Pušonjić, novinarka ‘Borbe’ se motala po Sudu skoro svaki dan. Ako nije bila tu, bila je u Višem Sudu u Bihaću. I spletkarila vješto, pokušavajući napraviti svađu između mene i Delić Huseina, tada Načelnika Kladuškog MUPa. Inspektori CSB Bihać su vršljali po kućama direktora Agrokomerca kao po svom dnevnom boravku, te odvodili i dovodili administrativno osoblje na razgovore. Mi u Kladuši smo se na ulici pozdravljali sasvim do tada ne poznatim pozdravom: šta, tebe još nisu odveli. Ili: aaa, ti si još tu.TV je iz noći u noć (onda su se politički događaji gledali samo u Dnevniku) davala sliku zgrade Suda i bombardirala cifre iz mjenica. Sud je vrio kao u košnici. I radio četverobrigadno. A prve protestirane mjenice i prvi optuženi odrediše naslov u Politici Expres: “Abdić abdicirao”. Dragica je tekst izdiktirala sa sudskog telefona u redakciju sa preciznošću jednog automata. A tako je izgledala mlada i neiskusna.

Paralelno sa prvim količinama protesta mjenica, Javni Tužilac Rakinić Borislav, ranije dugogodišnji predsjednik Suda, a kasnije advokat bez kancelarije, je otpočeo sa Zahtjevima za istragu protiv lica koja su mjenice potpisivala. Među prvima je opet na listi bio Bešlagić Munib, direktor koji je bio optuzžn u požaru, a onda su slijedili i ostali, čijih imena se ne mogu ni sjetiti. U međuvremenu, Rakinić napustio je Javno Tužilastvo i upisao se u Advokatsku Komoru, sa sjedištem kancelarije u Vel. Kladuši. Na njegovo mjesto se imenuje Gak Borivoj, dugogodišnji sudija, predsjednik Suda i advokat sa dobrom i iskustvenom reputacijom. Kasnije će Rakinić, iako je branio neke od optuženih (Keserović Minku, npr.) tvrditi kako nije bio nikako advokat, već kako je bio stalno zaposlen u Opštini, u postupku zloupotrebe položaja koji se vodio pritiv njega i Duška Bajića, jer mu je Opština platila veliki period vremena proveden u advokaturi, kao na radnom mjestu u Opštini..

slijedi : LAŽNI TELEX NALOZI
photo : Agrokomerc, arhiv