Tužna vijest iz Regiona : UNIVERZALNA PLAVA NEMANJIĆKA KRV JE POTEKLA u atentatu na Aleksandra Vučića u Novom Sadu ali ‘Aco Srbine’ je neustrašivo uzviknuo ‘nećemo da se sklanjamo, slijedi otpor, za svaki naš jedan prozor razbićemo 100 njihovih’
– Da, bilo je to prije tri dana u nekakvoj oblasti koju je srbijanski predsjednik nedavno proglasio ‘autonomnom Pokrajinom Vojvodina u sastavu Srbije’. Kao da je do tada bila u sastavu Somalilland-a na Rogu Afrike.
Upravo onako kako se pričalo i pisalo, pa i priželjkivalo iz ‘kriznog štaba’ SNS stranke, pokreta i države, i kako se strahovalo da se baš to ne desi. Potekla je krv nadležnog predsjednika za Srbiju i širu okolicu, i to ne bilo kakva krvca, već ona plava ‘Nemanjićka’ iz ruke prvog i najglavnijeg davaoca krvi nulte kategorije ‘Ace Srbina’. Kojeg ponekad razdragani i zaljubljeni u njega građani zovu i ljepše, sa čime se čak i hvali. Kao ono, ‘pederu’, picousti, banditu’ i sve tako Onog što mu je takva krva grupa da može i da daje i da prima, tako mu Bog odmogao, hoću reći pomogao. Ona, do sada u prskalicama ili u mlazevima, krv studenata terorista i građana kolaboracionista na ulicama Beograda, Novog Sada, širom Šumadije i širom Srbije se ne računa, to je obična crvena tečnost, kamuflirana i lažna, nesmotrena posljedica besposlenih bloakadera u svakodnevnim vježbankama. U skakanju na auta, u prelasku ceste, u prijateljskim susretima sa policijom i bezbjednjacima pod ‘kapuljačama’, ili u mazohističkim samopovređivanjima.
Konačno su se obistinili strahovi javnosti, ‘krv je pala’ i sad će sve biti drugačije. Jer, nije se lila bilo čija krv već krv jedinog i najvećeg Sina Srbija a nije Josip Broz. Niti je slučajno obojena revolucija prešla u krvavu niti se po hiljaditi put sve opet slomilo na predsjedniku kojeg niko, ama baš niko ne razumije. Ni kod kuće ni vani. Ova plava krv je, to se odmah dalo vidjeti, dokaz da se radi o klasičnom primjeru atentata na predsjednika kakvih je imao i hrabro preživio na stotine, koji već godinu i pol trpi i stojećki, ležećki pa i čučećki blokade države i napade na ličnost a sve podnosi i opstaje na braniku Srbije.
Anka ‘Jovanka Orleanka’ Brnabić je dobro procijenila prije sedmicu dana da se ovdje radi o stranoj zavjeri, ma šta zavjeri o školskoj diverziji, kakva je bila i ona nadstrešnica u Novom Sadu čiji pad su izrežirale strane službe uz domaće neprijatelje pri zadnjem renoviranju, pa zbog toga krov pao i usmrtio 19 nevinih građana. I odmah je, kao na onom platnu ‘Kosovka djevojka’, Ana požurila da zaustavi krvavljenje i da dadne umjetno puhanje ali hrabri predsjednik je odbio tu njenu patriotsku dužnost. ‘Taman posla’, pomislio je u sebi ‘da me uslikaju a ja se cmačem sa Anom’, a njoj fino odbrusio. ‘Ne treba, nije mi ništa, nikog se ne bojim, tek će da osete moj i naš otpor’. I sve zakrpio maramicom, smotanom kao trouglasta marama.
Tite mi, nema tu slučajnosti. Prozori su na prostorijama pokreta, stranke i države kojeg su prije dolaska na uviđaj ‘Ace Srbina’ blokaderi razbili ali sve upućuje da je staklo strane proizvodnje, vanjski neprijatelj i da su ga postavljali Đilas, onaj što je od države ukrao 650 miliona eura a država jer je strpljiva i dobrodušna ćuti, i njegovi crnokapuljaši iz opozicije. Ovo sa kapama i palicama je posebno razljutilo predsjednika pa je urlao, brišući u letu krv koja je šikljala na sve strane. ‘Oni ništa ne znaju, samo prepisuju od nas, ove kape su iste kao one iz ‘SavaMala’ naše istorije, kad smo onda pripremali teren za Beograd pod vodom, uopšte nisu originalni’ – jaukao je i puhao u krvavu ruku. Iako je pratnja predsjednika upozoravala da ne ‘barkće’ ništa, lično je htio i obavio uviđaj, pa neka rane bole koliko hoće. Sve za državu. Pipkao je i čačkao po neprijateljski nastrojenom prozoru i staklo ciljano uzvratilo. Takvu snagu i energiju te odlučnost Anka ‘Jovanka Orleanka’ nije još nigdje vidjela ni čula, jedva je promucala od ushićenja da se nada ‘kako nije staklo premazano otrovom, ovi blokaderi su spremni na svašta’. Za svaki slučaj, ministar zdravlja i pratilac šefa i šef konzilja je dao posebnu ‘bocu’, mimo ogromnog protivljenja ranjenika.
Koji je vikao ‘neću infuziju ako treba da umrem za Srbiju, neka umrem’. ‘Trebaš predsjedniče’, nadvikivao se sa njim doktor, hoću reći ne trebaš umrijeti, već trebaš medicine, ja sam tu da te spasim, nema infuzije, samo mala šprica’. Vidjevši facu šefa, brzo se popravio. ‘Analgetik je šefe, nije to ‘ono’, siguran si. I šef se umirio. Nakon što je dubinski rana onečišćena, predsjednik je najavio još žešći i još ubitačniji otpor. Po uzoru na svog učitelja vojvodu Šešelja i idola Miloševića. ‘Ima da se narod pobuni i da organizuje kontramitinge u svakom gradu i u svakoj ulici, dosta je ovoga više, nedam Srbiju, daću šest litara krvi ako treba ali državu nedam. I ima da bude za svaki naš prozor da razbijeno njihovh 100. I više, kad se ukaže prilika’.
I bi, desi se. Krenuše miloševićevi spontani kontramitinzi pod sloganom ‘pustite nas da živimo’ i ‘nedamo Srbiju’. Svi ‘Ćaci’, oni koji hoće da uče su bacili knjige i prihvatili se ulice, a narod ih podržava i pridružuje im se masivno i dobrovoljno plaćeno. Ne možeš prebrojati. Obojena revolucija postaje nažalost krvava i srpska stvarnost. A ‘Aco Srbine’ ponosno broji parole i šetače i likuje. ‘Govorio sam im da će tek da se vidi kako se brani Srbija a nisu mi verovali’. A u sebi tiho i naizust : ‘sad neka se biju međusobno, a onda ću se ja umiješati kao i uvijek i spašavati. To mi je suđeno, a sve znam. Nisam ja od juče ni prekjučer, ja sam kao onaj muslimanski ministar Ramo Isak ‘od danas već sutra’, ja sam veteran politike koji se nikog ne boji. Neka se zna’.
Šef policije Dačić Ivica sa maricom u blizini, ministar za sva vremena i sve srpske vlade kao ministar Rasim Ljajić je preupitujući šefa da li ga boli, rekao. ‘Ovo sa atentatom im neće lako proći, šef ih je preživeo najmanje stotinu do sada preživeće i ovo, poduzećemo prave mere’.
Srbiju čekaju teški dani. Sreća pa ima takvog predsjednika. Šta će biti sa tom Zemljom ako i kada ga jednog dana ne bude, to ni Baba Vanga ne zna. Umrla je a da tu prognozu nije izbacila. Nije niko smio to ni priupitati. Čak nisu pitali ni učitelja i bivšeg predsjednika Tomu i njegove proroke Tarabiće.
P. S. svaka sličnost sa Aleksandrom ‘Aco Srbine’ Vučićem, sa prozorom u Novom Sadu, ‘Ankom Orleankom’ i ostalim licima i događajima, slučajno je – namjerna.
photo : Aleksandar Vučić neposredno pred napad prozora na njega u Novom Sadu, arhiv
