RESTITUCIJA I HAREMSKA PROSTITUCIJA : Ubi me dilema da li su haremi mjesta za slatke užitke odabranih ili groblja za daleku vječnost u hladu džamije, ali u BiH to je sada najveća moda zbog koje ratuju Bošnjaci i Hrvati, o tome se čak raspravlja i na UNu na East River-u…
Sve do Alije Izetbegovića i ‘Hižaslava’ Reisa Mustafe Cerića i u vrijeme onog ‘mračnog komunističkog vilajeta’, moje poimanje harema je bilo folklorno, zabavno i vickasto. Paše i age, sultani i njihove ženke, čopori žena, pa dukati i ‘bijele grudi’, vreće zlata i još pride ‘lanac oko vrata’, sve je to opjevavano i uz to smo pocupkivali i plesali slušajući Lepu Brenu, Šerifa, Safeta, Himzu, Halida i svakog onog koji se domogao mikrofona. I u knjigama je pisalo da je to dio nekadašnje Otomanske kuće rezervisan samo za žene sultana i drugih vladara, gdje nisu mnogi mogli priviriti, ako su neki i morali, odsijecali su im jezik da ne mogu ni pričati ni šta drugo uraditi dobro čuvanim i zlatom optočenim hanumama. Tu su samo vlasnici harema uživali uz seks i čibuk, nargilu, voće i drogu i ta mistična prostorija mi je ostala tako urezana u pjesmama i u moždanim vijugama.
Sa dolaskom ‘demokratije’ i ljepšeg doba u BiH, odjednom se ispostavilo (gluho bilo) da ovaj najljepši kutak moje memorije u mladosti ima i drugo ime. Kažu to je dvorište džamije koje je ujedno i groblje uz džamiju. Da li zbog složenosti i prijevoda arapskog i turskog jezika ili zbog nečeg drugog, ali haremi su postali nešto sasvim drugo što teško mogu prihvatiti. Jer sam sad u kasnoj mladosti kad mi sjećanja na one nekadašnje hareme budi malu nadu i daje potvrdu da sam još uvijek živ, i sad se ubrzano prestrojavam u razmišljanju. Ko je ovdje kriv? Prevodilac? Halid, Himzo Polovina, Brena, Safet i svako onaj ko je osjetio miris ćilima, kafe, mirisa nargile i zabranjenog ženskog tijela, od Sarajeva i Banja Luke pa sve do Stambola i Bosfora. I dok paša onako bolestan leži a ‘duša mu na izmaku i crnoj zemlji teži’, pa blagošću pred smrt nudi čak i slugama one koje je od njih ljubomorno čuvao, patim i pitam se? Ne znam odgovor, ali znam da su me haremi u demokratskoj, junačkoj i nepokorenoj Bosni doveli u stanje sirotog paše u Stambolu, čim su od prostorija za slatke užitke pretvoreni u džamijska dvorišta i u groblja, čak.
A jesu, nacijo. Nakon što smo se nagradili džamija, ‘mens čini’ mesdžida, islamskih centara i mejtefa, u BiH ti je sada najveći hit i glavna moda : harem. Morbidno po novom a fino po starom, ali samo se o njima priča. U Mostaru umalo državni udar na Bošnjake i BiH jer Islamska Zajednica BiH hoće harem, a Hrvati UZPovci i ustaše tu zatemeljili Pozorište. I to ne bilo kakvo već ono najdraže – ‘Hrvatsko Kazalište’. Pa se tu bitke biju, pa se piše i prepucava, sve zbog harema. Uvukli i ‘Švabu Šmita’ visokog bh predstavnika u tu priču i on bi trebao da nametne ‘Lakišića harem’ kao najispravnije rješenje zajedništva. Pa da se tu napravi još jedna džamija zvana kulturni centar za svakoga, i jo svašta uz to, a zvaće se kažu ‘Mevlana’, po imenu kojeg ‘ceo svet razume’. Opet sam zbunjen, ahmedije kažu da će se tu graditi islamski centar a ja mislio hoće novo groblje, zbunjen sam jer ne znam šta je zapravo sada nama harem.
Hoće i u Stocu isto tako nekakav harem ‘Radimlja’. Eno, tamo su čak i šetnje sa improvizovanim ‘tabutom’ – muslimanskim kovčegom šetali nekog zamišljenog mrtvaca u bijelom u performansu i dovukli ga do opštine jer ovi kažu opet udaraju na Bošnjake, nedaju im groblje ‘Radimlja’, koje je od postanka svijeta bilo njihovo.
I neće stati na tome, znam ja Reisa i njegovu ljubav prema mrtvima koji su nekada davno svuda zakopavanai a oni su dokaz o vlasništvu, pa se priča o haremima očigledno širi BiH, jer smo se zasitili džamija i islamskih centara, sad treba voditi bitke za džamijska dvorišta i ujedno groblja. Znači, kad nema restititucije ima ove morbidne prostitucije. Pazi sad, niko više ne spominje da bi tu mogao sjediti neki novi paša sa ženkama i uživati već govore ‘nedaju nam mjesto da mrtve zakopamo’. Aman-zaman, gdjeste se do sad ukopavalali? Jok, niko me ne sluša.
A u meni dođe čudan osjećaj. Zašto se tučemo za tolika groblja, kad ima livada i brda na sve strane. A ako će mo po novome a moramo, svaka džamija u BiH a ima ih preko 2,000 ima harem, pa navali nacijo da umireš, ima mjesta. Međutim, kasno sam skontao ove borbe za harema, zato što sam ispustio ono naše poznato. Najlakše je ostvariti svoje pravo preko žrtve, preko mrtvih. Tu nema pardona, iako se to pretvara mens čini, tj, tako mislim, u bitke za teritorije zvane haremi. A kako je poseban čast biti ukopan u haremu, takva je da bi i najzdraviji poželio da odmah crkne, ako si tamo sahranjen, već si jednom nogom u raju, da ne kažem u džennetu. Zato harema treba što više, jer sve se brže umire i sve je više onih najzaslužnijih kojima se udjeljuje ovaj plac bez naknade. Sirotinja može i u neku šikaru za manje love ali u harem, ne može svako. Pa vidjeli ste kako su onog muftiju iz Novog Pazara Zukorlića, prekopali i dovukli u harem, je li tako? Ko bi za njega čuo za mjesec dana da je ostao u onoj rodnoj popizdnini u vrletima, ovako svaki dan u Novom Pazaru u haremu dova, slika i eto ti vijesti. Saznao sam ja još nešto. A to je da se ne dobije lako grob u tim haremma, preskupo je. Ali, kad te Reis proglasi najbližem Bogu, smiješi ti se harem i to za pod ‘free’. Ima i ovoga. Dobiti harem u Federaciji je lak i brz posao, ali u Republici Srpskoj i u Herceg-Bosni, to je veliki problem. Zato se tamo pronalaze haremi, nama problema nikad dosta. Oni naime na to gledaju ovako. Nedamo dozvolu za kupleraj i harem, zna se šta se radi u haremu, ne znaju da se tu trebaju mrtvi ukopavati. Možda im ‘Švabo Šmit’ to objasni, na njega se plaho računa i zahvaljujući njemu o haremima se raspravljalo i pri UNu u New York-u, kada se zadnji put razmatrao tamo izvještaj o radu VP BiH ahbaba Schmidt-a.
E, a ja vas sada pitam, dok se ova morbidna šizofrenija za haremima širi, kako će mo u buduće slušati naše omiljene sevdalinke koje se u novoj BiH zovu sevdaHlinke, zamišljati ženke i mirise parfema i zlata, kao što smo to do sada radili, a ?
Jer, to su brate sad groblja, pogrešno opjevana. Ko hoće neka sluša i tambura o ljubavi na groblju neka sluša, ko neće nek’ mu se ne nameće’.
Ja neću više nikad. Pfuj!
P.S. svaka sličnost sa haremom, grobljem, Reisom, ‘Švabom Šmitom’ i sevdalinkama te ostalim licima, slučajno je – namjerna.
photo : harem, ilustracija, arhiv
