Defile srpskih kadeta u Prijedoru i Bratuncu, defile Bošnjaka po šumama i gorama : Možda je ova protestna šetnja u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida bila zamišljena iz plemenitih pobuda i razloga, međutim taj bespotrebni i preskupi događaj se pretvorio u vašarsko, militantno i vjersko defilovanje i uopšte ne pomaže već šteti Srebrenici
* MC Potočari u suradnji sa IZ BiH i vlašću države, osmislili su možda plemenitu manifestaciju ‘Marš mira’, kao znak sjećanja i podsjećanja na egzodus srebreničana i žrtve genocida ovog grada u zadnjem bh ratu, na način da se svake godine nekoliko hiljada učesnika prošeta putevima kuda su spas tražile žrtve. Svake godine tri dana prije 11. jula i komemoracije, po šumama i gorama prema Srebrenici, na putu dugom stotinu i više km, od Nezuka do Potočara defiluju kolone od nekoliko hiljada učesnika da bi 11. jula stigle odati počast žrtvama. Međutim, evidentno je da ova protestna šetnja iz godine u godinu poprima drugačiji karakter i po vijestima i slikama ‘sa terena’, šetnja se pretvara u militanto i vjersko vašarište u šta se sve više uključuju i djeca i omladina.
* Ne zna se koliko košta i ko plaća ovaj marš (to je po uvriježenom pravilu u BiH bezobrazno i zabranjeno pitanje) koji se naziva ‘Maršem mira’ iako po izgledu, folkloru i ratnim zastavama više podsjeća na defile kakvih vojnih jedinica ili gluho bilo kakav piknik omladine i veterana bh rata. Tu su šatori, roštilji, motori i skupa auta u pratnji, destinacije za spavanje i odmor se posebno pripremaju formiranjme šatorskih naselja i štabova, međutim posebno je uočljiva slika militarnosti i maskirnih uniformi sa čizmicama i beretkama, samo još fale puške i ostala ratna sredstva pa da ugođaj bude potpun. Onog momenta kad se vjera uplela u ovu organizaciju a vlast i vjera su u BiH srasle kao blizanci, šetnja mira poprima i vjerske konotacije, stoga ovaj događaj više nanosi štete nego koristi i žrtvama genocida i Srebrenici.
* Naime, po uputama organizatora, u ovom defileu ćeš malo ili nikako naći zvanična obilježja države BiH, dominiraju maskirne uniforme i ljiljani sa ratne nekadašnje zvanične a od 1998. zabranjene zastave BiH (ukinuta je zakonom Visokog bh predstavnika) tako da šetnja nimalo ne asocira na mirni i dostojanstveni protest već naprotiv po već oprobanom šnitu vjere i vlasti sve liči na drsko i provokativno pokazivanje mišića, snage i omladine, iz čega proizilazi ‘mi smo najjači, ne može nam niko ništa’. Evo, nas, spremni smo za ‘nastavak’, za drugo poluvrijeme.
Čisto sumnjam da su žrtve genocida bježeći i spašavajući svoje glave marširale na ovaj način i ovakvim putevima na koje je vlast FBiH potrošila na stotine miliona KMa asfaltirajući staze i odmorišta po etapama, zato ovaj defile ima sasvim drugi namjeru i cilj a to je onaj koji se svakodnevno ističe i naglašava po primitivnim medijskim ‘bitkama’ političara u vlasti ; mi smo vojska nepobjediva. Žalosno je ali istinito, upravo se hoće takav efekat postići, žrtve i potočari kod ovakvog prikazivanja tragedije padaju u sjenku. Da bude veći ‘crnjak’, mnogi od učesnika nose majice ‘preživjeli smo’, a znamo vrlo dobro kako se ‘preživjelo’. Printaju se i silne majice sa likovima generala i ratnih komandanata koji sa Potočarima nemaju nikave veze osim što su ‘naše gazije’ i heroji, kao da se namjerno hoće reći ‘evo nas, tu smo’, da vidimo sada šta nam ko može.
* Ovakva militantna slika sa zastavama bošnjačkih komandanata i divizija iz Srebrenice pokazuje još nešto što šteti Srebrenici. Prije genocida ovaj grad je proglašen demilitarizovanom zonom a po ‘Maršu mira’ vidimo da su Bošnjaci bili samo tako ‘spemni’ i opremljeni’. Onda, a posebno sada.
Osim finansijskog dijela ove priredbe u kojoj treba najmanje 5,000 ljudi nahraniti, napojiti i smjestiti da spavaju što se ne dovodi u pitanje, ovakvo paradiranje ratnom opremom i vjerskim obilježjima može lako u BiH krhkoj i ranjenoj kakva je od prestanka rata, dovesti do nemilih događaja ili nedajBože provokacija i incidenata, budući da znamo da je Alija Izetbegović ovu enklavu u Daytonu dao Srbima i da voljeli ili ne, defile ide po zemlji i putevima koji su pod kontrolom Republike Srpske. Na to niko ne misli, čak više po naprđivačkim izjavama i lebdeći na vječitoj viktimizaciji i na kostima žrtava, hoće se stvoriti još veći naboj i emocija, kao da se priželjkuje da se nešto desi.
* Vidjeli smo ovih dana da se po medijima praši i uzduž i poprijeko zbog ‘defilea kadeta srpske vojske’ u Prijedoru i Bratuncu, praši se izjavama i mržnjom te pozivima na rat i hapšenja, na djelovanje organa gonjenja i VP Schmidta, dok evo skoro na isti način defiluju jedinice pod zastavama iz bh rata i sa ratnim uniformama uz očekivanja da ‘svi osude’ defile u Prijedoru’ a pozdrave i prihvate defile od Nezuka do Potočara. Cilj marširanja srpskih kadeta u BiH se ne može porediti sa zamišljenim ciljem Marša mira za Srebrenicu ali sličnost po načinu održavanja i mjestu defilea te po ‘rezultatu’, ne može se izbjeći.
Nakon medijskih prozivki bh političara i državnika, sve smo vidjeli. Kolik smo nenadjebivi, spremni, nepobjedivi. Niko ništa ne zna, ne zna se ko je dao dozvolu za ulazak srpski kadeta u BiH, ušutali se Zukan Helez – sve sa dronovima, puškama i ‘nečim što samo mi imamo’, fino ministar sa ‘najvećim mudima’ i najveće medijsko opasno blebetalo poslije ministra Rame Isaka veli da su se kadeti najavili ali da to nisu vojnici. Ramo Isak ne hapsi nikoga, Konaković iz USA gdje je došao da se islika u UN u povodu 11. jula i natače sa notornim jebivjetrom Zlatkom Lagumdžijom ležerno kaže ‘da je obavijestio’ svakog onog ko je trebao znati, čak i Komšića koji je ovdje odmah ugledao ‘agresiju na BiH’. Svi znaju a niko ništa ne zna. Najjednostavnije : defile srpskih kadeta i vojnika je dogovoren i odobren od strane bh vlasti a po zahtjevu Srbije, koja vlast se sada ‘kolje’ između sebe i pere, i po svoj prilici okriviće carinike. Kojima su poslali depešu da ‘ovi’ dolaze.
* Kada bi pitali bošnjačku vlast za sličan defile turskih vojnika uz neke ‘naše važne manifestacije’ od Sane do Ajvatovice, ni tada ne bi niko ništa znao. Osim, da je defile Turaka sasvim u redu, ostali neka defiluju kod svoje kuće.
Marš mira za Srebrenicu se prenio i u dijasporu, pisali smo o tome. Iste slike i prilike, ima čak i pucanja iz pištolja, maršira se i po brdima iznad Londona i po Švicarskoj, međutim, takva manifestacija ne služi ni sjećanju ni podsjećanju na žrtve već služi za ono što im nikako ne treba.
Zna se, međutim, kome to treba, zbog čega će ovog vašarišta biti još.
Na sličan ili isti način, estrada je ušla i u MC Potočare. Od VIP loža, govorancija političara, do ‘bajkera’, biciklista, suvenira, janjetine, dobre narodne muzike, planinara ili sporskih i ‘šehidskih’ udruženja.
photo : militaristički i islamski zov ‘Marša mira za Srebrenicu’, arhiv
