‘Ovo što imamo, ovog bastarda (državu BiH, op. Cross), napravio je Alija Izetbegović.
Direktor najpoznatijeg bh groblja (bosanski to je dakako mezarje) MC Potočari Emir Suljagić u onom prošlom bh ratu bio je prevodilac u bazi UNPROFORa u Srebrenici. Preživio je srećom, i već godinama je tu među nama. Najpoznatije bh lice interneta (instagrama i facebook profila) svaki dan ‘pikne’ po koju a onda se ta kratka njegova mudrost prenosi, analizira i upija. Prvo, to što napiše prenese Reuf Bajrović koji je bh rat napustio preko Beograda (gdje je ‘prvi put čuo za Cecu i turbo folk’), nasmijani ‘kao varen zec’ isluženi i propali bh političar i ministar koji je skupa sa Suljagićem promijenio sijaset političkih dresova i završio u opskurnoj ‘Američko-evropskoj alijansi- nekakvom fantomskom udruženju kojeg vodi skupa sa ženom, i u Americi dakako. Instagram bi bez ovog tandema palikuća, braće po ljigavosti i ostrašćenosti i raspirivanju mržnje, lažnog patriotizma i sijanja straha i bljuvotina svih vrsta bio obična web stranica, klasično ‘jesbučenje’.
Ovako međutim, za bošnjačke prilike i neprilike to su ‘face’, intelektualci i neizmjerni poznavaoci bh prilika koje sa njima obavezno postaju neprilike. Životna im je želja bila državna kasa i državna ‘sisa’ i tu su svoji na svome. Malo na engleskom, malo više na bosanskom, iz dana u dan njihove se citiraju kao ‘ajeti’ iz Svete Knjige, teško onom ko potpadne pod njihova oštra pera i budne bošnjačke oči koje sve vide.
I glavna im je odlika pronalaženje neprijatelja države BiH, bošnjakovanje bez granica, očuvanje islama i vjere, strašenje i zastrašivanje, mržnja prema svemu što ‘tukne’ na Hrvate i Srbe, u zadnje dvije godine oni su vam pravi kerozin očekivanog bh rata. Pale i žare. Sa Regiona prešli su odavno u EU pa u Aziju, na redu je Amerika.
No, ostavimo po strani Bajrovića, to internet čegrtalo kakvih je danas puna BiH i dijaspora, vratimo se na Suljagića, nekadašnjeg komunistu ‘sa dna kace’, ministra obrazovanja i čak kandidata za bh Predsjedništvo (ispred DF stranke 2014, propalo kao ledenica) koji je o svojoj srebreničkoj tragediji napisao dvije knjige, jednu davno (Razglednica iz groba) a drugu ovih dana (Geografija nestanka) objelodanio.
Kada je onomad 2011/2012 godine kao ministar SDP partije smjelo zatražio da se ocjene vjeronauke drugačije vrednuju, skočio je kao oparen (a to i jeste odavno i to u glavu) sad bivši Reis ’emeritus blesitus’ ‘Hižaslav’ Mustafa Cerić najveći ratni profiter među ahmedijama i vlasnik srebreničkog cvijetića kojeg već decenijama raprodaje (5 KM po komadu) skupa sa sestrom i hanumom Azrom-suprugom, te je otfikario Suljagića i najavio ‘bh proljeće’ revoluciju muslimana, zaprijetivši da niko ne smije da ‘barne’ u ‘naše škole koje mi plaćamo’ i u vjeronauku. Poslije par dana, kažu, Suljagić je dobio poštom metak u pismu i prijetnju ‘Ostavi se Allaha stići će te vjernička ruka’ nakon čega je Emir ‘došao tobe’. Ostavio je svoje SDP ideje i postao ‘onaj pravi’ iako svi u medijma tvrde da čašicu voli isto koliko i instagram. Ostavio je i SDP, zalijepivši se uz Komšića i DF.
Da li je vijest sa metkom bila lažna ili je pismo zalijepio Mustafa Cerić radikalni ideolog i islamista ostala je tajna ali javna kaže : Emir je podnio ostavku i povukao svoj prijedlog ocjene vjeronauke, ostale su ocjene vjeronauke kao nešto najbolje i neprocjenjivo blago u našim sekularnim školama, ne bi ni muslimanskog proljeća. Emir će za sve okriviti soju partiju koja ga nije podržala, obući će dres Željka Komšića ali ni tu ne ostaje dugo pa se uvaljuje kod jarana Reufa Bajrovića u ‘Građanski Savez’, odatle prhti za katedru turskog Koledža.
Izborom za direktora groblja u Potočarima 2019 konačno je ‘svoj na svome’. Estagfirlluah, morao je tim izborom prestati javno i cugati a što voli samo tako, morao je prestati i mlatiti ženu koja ga je ‘finasirala’, ubrzo su neke tužbe o ‘pozajmicama’ od nje stornirane. Od tada gluho bilo sve cvjeta i behara u Potočarima. Popravljen je krov hale nekadašnje fabrike akumulatora, donacije frcaju iz dana u dan, bh političari dolaze tamo i potpisuju sporazume te šalju lovu, daje se i šakom i kapom. Nešto virtualno a nešto i realno, Suljagić se naprosto uživio u ulogu direktora i glomazno tijelo MC koje je pored njega u funkciji uvećalo se još više, donacije stužu sa svih strana, daju i međunarodni ‘čimbenici’. Dok Emir grmi : ‘ko god pomene Srebrenicu u lošem kontekstu taj je četnik’. Tako je stao u odbranu ‘zemče’ malinara Fikreta Hodžića i njegove milionske respiratore.
Radi on tako, kao pravi direktor, putuje, šeta goste i šeike koji tamo navrate, uzima lovu jer ‘nama je farz (obaveza) davati Srebrenici’ tj. Potočarima iako je to nažalost rupa bez dna, sve se pokrade, kaže po koju mudru jer on nikada ne kaže ništa što ne valja, a onda sjedne za kompjuter ili u fotelji uz mobitel pa na instagram. Pa udri, ožeži, da odjekuje Potočarima i širom Bosne.
Noževi, klanja, provokacije, četnici, II Svjetski rat i genocidi nad Bošnjacima, Ratko Mladić, Milorad Dodik, nema izjednačavanja nismo isti, vrijeme je da stvari preuzmemo u svoje ruke, posprdne reakcije, u zadnje vrijeme nelegalno printa i arhivu koju je Haag dao državi BiH na čuvanje, lovi genocidaše i pravi spiskove za odstrijel.
Evo, zadnjim usvajanjem budžeta BiH (ko kaže da je bh blokirana kad se hvata lova) velikodušno mu je dat čitav 1 milin KMa. Da ima više vremena za ‘širenje istine o genocidu’.
Nezvanično kažu da će se tim parama sagraditi džamija u Potočarima iako ima već jedna na desetak metara udaljenosti, to već najavljuje ‘majka’ Munira Subašić koja ima platu 5.000 KM i još kaže ‘ebeš to, šta je to’ . A kad ona ima toliko, koliko ima direktor, pa članovi odbora pa nadzorni pa …Munira kaže da će džamija biti uspomena na ubijene Hrvate u genocidu Srebrenice kojih ima tu sahranjenih ‘oko 12’, tako veli, valjda nije dobro još izbrojala.
Koliko će džamija podsjećati na Hrvate i da li je to baš najbolji vid podsjećanja, neka procijene Hrvati i ostali, međutim nije džamija nikad viška. Eno, Reis Kavazović u Sanskom Mostu pravi halal pijacu gradsku ali će u ‘sklopu’ niknuti još jedna ‘sa četiri munare’ pored na desetine praznih uokolo.
I kad već para nikad nije dosta, Emir direktor se dosjetio pa otvorio i telefon. Nazoveš selam i broj i daš još 3 KMa.
Film o genocidu Srebrenice Jasmile Žbanić remek djelo koje je umalo dobilo oskara, Emir jedva da je pogledao, ne sviđa mu se. Suviše je ‘tanak’, nema scena klanja, ubijanja, i brate ta Jasmila je na primanju nagrade izostavila Emira a to je veliki propust. Plus, pričala o pomirenju a to se nikako ne uklapa u novopečenog muslimana Bošnjaka Emira. Posebno mu smetaju scene na kraju filma kad sva djeca održavaju priredbu zajedno, učiteljica koja je glavni lik filma se vratila pa u stilu nekadašnje Yugoslavije zagovara opet zajedništvo bez obzira na tragediju koju je proživjela. Tu sramotu Emir ne oprašta.
(By the way, ovaj film na kojem je čak i radio kao coscenarista ne voli ni Hasan Nuhanović ratni prevodilac u Srebrenici, kaže da ga nije i ne želi ni pogledati).
U vjeru i islam niko ne smije ‘barnuti’ eto odmah Emira da ‘tweetne’ koju da se čuje. Genocid, nema oprosta i zaborava to je obavezna lektira. A čim Emir ‘klikne’ ostali mediji to odmah razglase. U Aliju ne barkći ni pošto. Udri po Srbima i ne pomišljaj na zajedništvo. Od ovog miliona KMa veli Munira a sigurno to podhranjuje i Emir planiraju se napraviti dva stuba u Srebrenici : stub srama i stub časti. Navodi se i ko će gdje biti samo se ne govori o urbanističkoj i građevinskoj suglasnosti, mora da će im to potpisati načelnik Grujičić ili će to ‘šarnuti’ neki budući Bošnjka načelnik. AkoBogda.
U zadnjih godinu dana je toliko ‘tweetova’ zviznuo sa pozivom na mržnju i razdor da ih je teško pobrojati.
Sudeći po njegovim željama za novim bh ratom može mu samo pozavidjeti njegov istomišljenik po pitanju rata u BiH Senad Hadžifejzović. Međutim i on je kod Emira ‘zaradio’ svoje. Nakon gostovanja jednog sugovornika (Thimoty Less, bivši britanski diplomata) koji nije vazio po šnitu Emira, oglasio se Suljagić promptono. ‘Što nam seviraš krmetinu uz Ramazan, Senade’. Postoji i priča da je rođenog oca koji je poginuo na sasvim drugom mjestu kao pripadnik ArBiH sahranio u Potočarima. Ne znam, ali kad je Emir u pitanju, sve je moguće.
Oko skrnavljenja Božićnih novogodišnjih plakata u Bužimu i onih u Zenici Emir je ugasio kompjuter, ništa nije napisao, njegov pajdo Reuf je pohvalio taj čin vitezova. Kako će ‘majka’ Munira džamiju posvetiti Hrvatima ako ni plakati nisu poželjni, pojasniće nam valjda kasnije.
Prije dešavanja u Janji, Doboju i Priboju, riječ je o šovinističkim i nacionalističkim ispadima srpske raje, Emir je proročanski najavio tajno naoružavanje Srba po kućama, kao nekad 1990/91,Vildana Selimbegović u Oslobođenju je to odmah prenijela. Bošnjaci nikad ne spavaju.
Sada kad je aktualno naprđivanje i predratno nadjebavanje po inetrenetu i po gradovima BiH, ne bi bilo loše zapratiti Emira i Reufa, čisto da se ‘bude u toku’. Jer ‘Reuf i Čombe ne bacaju uzalud bombe’. Uvijek na braniku domovine, pa makar i pored činjenice da su Potočari u Republici Srpskoj. A kako je nekad Emir Suljagić vazio o državi Bosni, o planskom preseljenju Srebreničana u Tuzlu i Sarajevo, znaju tone novinskih kartica i isječaka, znaju mnoge arhive i redakcije za koje je Suljagić onda pisao sa punim plućima. Kako je zamišljao i promišljao o vjeri i Aliji Izetbegoviću, o državi Bosni za koju gine do zadnje tipke na tasturi, o ondašnjoj koja je i sadašnja vlast, kako je zamišljao državu prije nego je dobio hatiferman od Reisa ef. Kavazovića da postane direktor Potočara, evo samo malog prikaza iz ‘Žurnala’ za kojeg je Suljagić kao novinar pisao.
Prenosim tekst bez ispravke, uz napomenu da je nekoliko godina dok nije konačno uhljebljen u Potočare revnosno primao famozni ‘bijeli hljeb’. Kao nezaposlen.
EMIR SULJAGIĆ: Zašto prezirem Alijino naslijeđe
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“.
Autor: Emir Suljagić
Žurnal.info: 15. januar 2010. 14:12
Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.
Dakle, dragi čitatelju
Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.
Čiju istoriju živimo
Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.
EMIR SULJAGIĆ: Podvodni svijet Alije Izetbegovića
Poplava u pojedinim sarajevskim naseljima izbacila je, ponovo, na površinu priču o naseljima koja su nikla kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu
Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih…
KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?
Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.
U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.
Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.
MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU
To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?
I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.
Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.
Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.
I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu
***
Internet je ‘drugačija životinja od novina’ reče Emir Suljagić direktor i borac za BiH.
Tačno tako, ali da li su ljudi onda hajvani? Kad brzo zaboravljaju, za razliku od novina i interneta gdje sve ostaje zapisano. I gdje se sve trpi. I pored toga Suljagić se ‘zanio’ kao Donald Trump. Bez straha da bi mu zbog laži i uvreda iko mogao ukinuti njegovo ubojito oružje. Ikada.
photo : Emir Suljagić direktor MC Potočari, arhiv