Poslije pomirenja koje prerasta u ljubavni zanos sa sasvim bliskom mogućnošću zaključenja braka između Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, nogu pomirenja pružio je i Milorad Dodik svojim i neprijateljima Republike Srpske Bosiću i Ivaniću. Ako se, kako je najavljeno, obistini da će se uskoro pomiriti Željko Komšić i Zlatko Lagumdžija, onda je za očekivati da se, najkasnije do slijedećeg Bajrama pomire i Rifat Dolić i Ljilja Abdić, a odmah zatim i velikokladuški načelnik Edin Behrić i Fikret Abdić, te Bakir i Dodik.

Nacijo, bauk pomirenja kruži Bosnom i prijeti da zatruje čitav region, recimo Balkan. Dolazi ‘kijametski dan’, što za one koji ne znaju bosanski ili bošnjački maternji sa gramatikom, znači ‘sudnji dan’, krajnje je vrijeme da se pripremimo i da spremni dočekamo taj sudbonosni trenutak.
Na bh političkoj sceni nije u pitanju klasični ‘švaleraj’ iliti kurvarluk, pratimo nevjerovatnu pojavu sveopšteg pomirenja koji poprima bezgranične sfere našeg života, što pomalo čak i plaši.
Naravno, sve bi to bilo sasvim bezazleno da ovo totalno mirenje nije otpočelo u nevrijeme i ‘u interesu naroda’, što mu daje posebnu težinu.
Mislim, jebiga, mirenje kao pojava je sasvim u redu ali jednostavno to naš mentalitet, bojim se, neće moći prihvatiti poslije ove dvije decenije klanja, pucanja i ubijanja te, da se izpraznim na maternjem jeziku-ovog suživota. Na kojeg smo već bili navikli, oguglali, koji je postao dio naše krvne slike, urastao u našu djecu i omladinu, u penzionere i vjernike, koji je temelj našeg političkog, pravosudnog i vjerskog života. Ma i našeg svakodnevnog običnog preživljavanja.
Kako sad i najednom da sve to odbacimo i da jurnemo jedni drugima u zagrljaj. Kako mogu da proživim ijedan dan a da ne ‘kreHnem’ mater Srbinu, Baliji ili Ustaši, da ne odkomentarišem čak i vremensku prognozu na dosadašnji način, svaku utakmicu ili svaki kamen temeljac bilo čega ili bilo gdje na Balkanu. Kako da oprostim nekom Dayton, nekom Srebrenicu ili Prijedor a nekom Kravicu ili Bratunac, Dobrovoljačku, Markale, Korićanske stijene ili Ahmiće…
Bog me ubio ako sam normalan i ako uopšte mogu to da ‘svarim’ tako brzo i iznenada.
Ili, recimo da se pravim da ne postoji Zapadna Bosna i korpusovci i autonomaši, Dubrave ili Nepeke ili ‘bužimski dreš’.
Ja vam kažem, nacijo, neka ozbiljna ‘heba’ se priprema, budite na oprezu.
Ne znam kako će te vi, ali ja ću sve sistematski da ‘bistrim’ prije nego i sa kim uđem u krevet, ili čak u neozbiljnu vezu, jebiga moram, koga su gušterovi ujedali on se i zmija boji. Je li tako il’ nije?
Mislim da je sve ovo sa mirenjem zakuhao onaj ‘četnik’ Vučić, dabogda da nikad nije došao u Srebrenicu, a prije toga je isto zapetljao i na Kosovu i u Evropi uopšte. Ma džaba mu njegov ‘balistički kišobran’ koji mu je ‘valjao glave’ 11 jula ove godine kad mu je Bakir bio pripremio kameni doček uz staklene flaše sa vodom pride, on je opet nastavio po svome, pozvao Bakira u Beograd i zamislite, dao mu umjesto rakije nekakav ‘Rtanjski čaj’ od čega je Izetbegoviću Mlađem od svog Babe načisto mirotvorska krv udarila u bradu. Odmah se, umjesto da otkrije ko je kamenovao premijera ‘mirdžiju’ dao na mirenje iz petnih žila. Pomirio se sa Seferom Halilovićem a tajno ašikovao sa Komšićem. Onda je uspio uvući u krevet premijera US Kantona Izudina Saračevića ozloglašenog nacionalistu kojeg je OHR nekad davno istjerao iz politike, nikog drugog do li Dolića Rifeta, čovjeka bez ljubavi i ‘oraha u džepovima’. Poslije je udario na mirenje sa HDZ 90, pa sa aSDA a poslije svega, sa Fahrudinom Radončićem.

bmir

Taman kad smo očekivali da će Fahro preko Avaza ubiti na živo i na mrtvo Bakira, Fahro postade Fahrija a Bakir sramežljivo kao Bakira obznani da je uzaludno izgubljeno pet dugih godina na svađama i mržnji te da dolazi vrijeme renesanse.
Kako to normalan čovjek može prihvatiti. Mene ubi, ne znam kako je vama, jer jednostavno nisam navik’o na ovako nešto. Onda me dotuče Dodik jer hoće mirenje i u Republici Srpskoj, sad vele hoće i Komšić da se miri sa Lagumdžijom.
Stvarno, ne znam kako da se ponašam. Vučić je opet navalio na Srebrenicu, eto ga veli, dolazi na neku konferenciju o Srebrenici a samo što su mu zacijelile rane od 11. jula na ustima i čelu, najavljuju se još neka pomirenja od kojih se nama, ne naviklima na takve pojave ježi glava na dlaci.
Kako opstati normalan i pomiren i šta će sa nama biti, jer nacijo, sve se to radi samo u naše ime i zbog nas. To je ono što straši i plaši.
Kakav će nam život izgledati ako se ova proročanska izmirenja obistine, ne mogu nikako zamisliti. Ako sve bude u najboljem redu i radu, ako u novinama i na televizije ne bude onog našeg nekadašnjeg rahatluka i milenja, naš život će načisto izgubiti smisao.
Plašim se, majke mi, šta će biti ako Bakir ponovo ode u svoju omiljenu džamiju ili u kafanu ‘Kod Kibeta’, ili ako nedaj bože dođe do pomirenja između njega i Dodika. Da i ne pominjem kako bi me dotuklo da se zagrle Dolić Rifat i Ljilja Abdić, ili Edin Behrić da popije kafu sa Babom u Maljevcu. Užas, majke mi, Tite mi, sve me ovo štreca. Ako se slučajno pomire i Bakir i Dodik, mislim da nam onda nema spasa. Eto, pred nama je, čuće se. Do tada, nisit sam se s kim svađao niti imam namjeru da se mirim. Ja sam nepomiren i uznemiren i nedam nikom da mi uzima moj dio života sa kojim sam srastao kao sa košuljom. Samo iz jednog razloga. Kad sam želio mir i pomirenje, uzeli su mi to bez pogovora i bez milosti. Kad sam zagovarao bratstvo i jedinstvo optužili su me za izdaju. Kad sam htio imati jednu i zajedničku državu, proglasili su me neprijateljem. Oduzeli mi nacionalnost, identitet, radno mjesto i ponos, mojoj djeci budućnost, otjerali me zbog mira i miroljubivosti hiljadama milja od kuće. Umjesto maslinove slamčice uvalili mi pušku u ruke, umjesto zastave koju sam volio obmotali me ratnim krpama, na temeljima mojih fabrika izgradili džamije, crkve ili kapelice i manastire, decenijama me ubjeđivali ko su moji neprijatelji, pljuvali po mješovitim brakovima i njihovu djecu zvali kopiladima, ubili su i svaku nadu i pomisao u meni o mogućnosti mira a sad hoće da se mirim.
E, ne može. Iako je u miru snaga, neću i tačka. Hoću da umrem nepomiren.