Naser Orić ne smije biti osuđen.

 

Kaže jedan otužno bizaran ali vrlo značajan detalj iz ratnih srebreničkih priča kako je jedno dijete na pitanje šta bi voljelo da bude kad poraste odgovorilo : ‘Naserov konj’, asocirajući na ratnog konja Nasera Orića, kojem je ‘majka’ svih majki Munira Subašić, u vrijeme opsade Srebrenice dijeliteljica humanitarne pomoći, davala više šećera nego djeci. Jer se Naserov konj naučio na šećer, a utrke koje je Orić organizirao u opkoljenoj enklavi tražile su dosta kalorija i energije a Naser je bio neprikosnoven i njegova se ne odbija. Ma ni ona od njegovog konja.
Njegov konj, bez obzira što je živio u opkoljenom prostoru, nije ni trena pomislio a kamo li izvršio samoubistvo, kao recimo konj Amira Zukića, sekretara SDA partije, nedavno puštenog na slobodu do definitivne slobode i oslobađajuće presude, nije uopše imao razloga ni povoda.
Da, da, priče znaju biti vickaste i u Bosni ih ne fali, ali one su odraz naše stvarnosti.

Koja listom bruji kako je Naser Orić oslobođen pred sudom BiH za ratne zločine i svi se redom čude, kao da ne znaju da je on već 2015. nakon što ga je Bosna ‘tražila’ od Suda u Švicarskoj gdje je bio uhapšen po interpolovoj potjernici, bez slobode ostao tek dva sata po slijetanju na sarajevski aerodrom, nakon čega je pušten i evo, vidimo, kao vitez dočekao pismeni dokaz o svom poštenju. Njegovu slobodu, kao i onu iz Haaga 2008 kada je prvo bio osuđen i proglašen krivim a onda po žalbi oslobođen uz ‘pokriće’ par godinica koliko je boravio na Haaškoj Pijaci, svesrdno su dočekale ‘majke’ Srebrenice, hvaleći bh pravosuđe, istim žarom kako sudstvo u Bosni pa i Haag proklinju svaki put kad je neko malo ili nikako osuđen a nije Bošnjak. Ma da je živ, čak bi i Naserov konj od Munire dobio čitavu vreću kockica šećera, najeo bi se do bola. Ni trunke žala ili osjećaja prema žrtvama i porodicama poginulih koje su skrušeno gledale uzvike i pljesak vitezu Oriću nakon oslobađajuće presude, ma čak ni onih kakve je ‘majka’ Munira upućivala žrtvama Blajburga, iako je sav koncept ‘majki Srebrenice’ pa uopšte i čitave Bosne zasnovan na temeljima žrtve, na temeljima aspolutne i vječite žrtve. Ali samo one od Boga date i od međunarodne zajednice aminovane, ma šta god ta i takva zajednica predstavljala.

Nacijo, ovo sa žrtvama rata u BiH prelazi sve okvire i medicine i psihologije, posebno jer dolazi od strane onih koje bi o žrtvama trebale imati poseban pijetet i svijetonazor, ali to smo mi i nema nam pomoći. A Naser?
Mogu ga optuživati i vjerovatno hoće opet i ko zna koliko puta, on jednostavno kao i njegov ratni konj mora ostati pobjednik, nikada neće i nesmije biti osuđen ma šta god da se našlo iz rata, jer tako je zacrtano vitezovima i gazijama. Ubijanje na Allahovom putu ne može i neće nijedan bh Sud proglasiti zločinom, a Naser je svakako bio na tom putu. Sjetimo se 2015 i njegovog hapšenja u Švicarskoj koliko je on značajan za Bosnu.Tadašnji načelnik Srebrenice Ćamil Duraković javno je zaprijetio kako, ako se Naser ne pusti na slobodu, nema 11. jula, nema Potočara, sve ode u ‘helać’. I desi se sloboda.

Priče kako je njegovo optuženje pokušaj ‘onih drugih’ da izjednače žrtve i dželate, kako je Naser heroj a ne zločinac i još kojekakve opravdavajuće žalopoljke, nisu uopšte razlog za njegovu slobodu. Radi se o osuđujućoj presudi koja se ne smije dogoditi jer bi pokazala da u bh ratu nije bilo nevinih, da su ubijali i jedni i drugi, a što na kraju povlači za sobom pitanje karaktera bh rata. Što se ne smije i neće dogoditi. Jer, zna se, Bošnjaci su žrtve, ostali su agresori.
Žrtve moraju ostati žrtve, oni drugi moraju ostati ono što jesu. I tu je kraj priče. I ne radi se uopšte o izjednačavanju krivice kako se javnost bombarduje danima, čak i da je priznao ubistvo troje Srba, Naser ne bi mogao biti isti kao oni što su ubili pet ili osam hiljada. Radi se o izgrađenoj doktrini da su Bošnjaci ratovali u rukavicama, sa Međunarodnim Konvencijama u rukama i kod njih osim žrtve nema ništa drugo. Svojevremeno je umrli Sulejman Tihić pokušao okrenuti Bošnjake od ovog ‘žrtvovanja’ svuda i na svakom mjestu ali je završio na javnoj lomači i odustao od svojih ciljeva.
Uostalom, da je to tako, pokazuje i ‘zvanični’ izvještaj umrlog izaslanika UNa (Tadeusz Mazowiecki) koji je ustvrdio da u bh ratu na strani Bošnjaka nije bilo ni logora ni zatvora, iako je u BiH svaka osvojena čuka imala i vojni podrum i zatvor, a boga mi i žrtve. Međutim, Međunarodna zajednica je zbog svog nedjelovanja i namjernog propuštanja spašavanja Srebrenice, izmislila i Potočare i Mazowieckog, i Nasera Orića i sve buduće oriće, a što velikodušno koristi i bh pravosuđe.

Da se razumijemo, Sud BiH i nije mogao ništa drugačije ni presuditi po ovakvoj optužnici protiv Orića pa je sam Orić kliknuo kako je znao od početka procesa da ‘od toga nema ništa’. Evo i zašto. Da se htio optužiti Orić onako kako treba, bio bi optužen ne po subjektivnoj odgovornosti već po komandnoj iliti objektivnoj odgovornosti. Što znači, lakše bi mu bilo dokazati da kao komandant nije poduzeo ništa da zločin spriječi, daleko lakše nego dokazati da je lično odgovoran ili lično ubio trojicu Srba. Osim toga, svjedoci su ili opstruirani da ne govore istinu ili su istinu nakon toliko godina zaboravili. Većina Naserovih svjedoka optužbe je prvo kod suda moralo pred psihijatrima vještacima dokazivati svoju ‘normalnost’ pa tek onda svjedočiti, pa ko onda može očekivati od takvih šizofrenika pravi iskaz.
Čista ujdurma sa optuženjem je bio lak posao i Naseru i Sudu BiH : ‘nema dokaza’. Taj princip tužilaštvo koristi skoro u svim ‘važnim’ predmetima a on se sastoji u jednostvanom triku. Optužiš pogrešnu osobu ili optužnicu zasnuješ na nikakvim dokazima i eto ti oslobađajuće presude. U konkretnom slučaju, Sud je Nasera oslobodio jer nije bilo dokaza. Dobro, ako nije Naser, da vidimo hoće li se ići dalje u istraživanje i utvrditi ko je ubio te ljude? Neće, slučaj je završen, tako se to radi.

Ako mislite da oslobađajuća presuda Oriću puno iritira Srbe, grdno se varate. Naravno, rodbinu žrtava ne računam ovdje, mislim na Dodika i one okolo njega. Puno svjedoka ‘iz reda Srba’ u ovom suđenju svjedočilo je ‘u korist’ Orića jer je tako biznis lobija Orića i njegovih jataka po biznisu (Sreten Petrović) naložio, posebno onaj dio šverca bh drvetom, sa druge strane odluka Suda je odlično ‘pala’ Dodiku i njemu sličnima da udari po pravosuđu.
Uostalom, ‘đe ćeš na gaziju i heroja koji je opjevan u pjesmama, opisan u pričama, uslikan u dokumentarnim filmovimaa, na savjetnika Bakira Izetbegovića, ma daj. Nema te sile koja će na to udariti. Udario je čitavom knjigom Ibran Mustafić (“Planirani haos”) gdje je opisao kako je Orić ubijao Bošnjake u Srebrenici kao ptice pa ga na suđenju proglasiše ludim i dadoše na vještačenje. Osim toga, Orić je jedan od rijetkih živih svjedoka tragedije Srebrenice kojeg je još umrli Alija, znajući da će ‘Srebrenica pasti’ povukao iz Srebrenice na vrijeme pa ne bi nikako bilo zgodno da bude osuđen. Kada bi Orić sam ‘propjevao’ i ‘promijenio karakter rata’ u Srebrenice, a što se ne smije ni pomisliti.
Šta bi na kraju krajeva radili sa kurbanskim kožicama i kurbanskim uplatama, Orićeva firma je glavna karika kurbana i Islamske Zajednice BiH, nije džaba Naser bradu pustio. To što se slikao sa Miloševićem u Haagu i sa njim igrao šaha, ili što reketari po Sarajevu i bliže i dalje, to nema nikakve veze sa pravdom, Jer, kao što rekosmo, Bošnjaci su uvijek žrtve. Ako nisu to, onda su gazije ili vitezovi. Nebeski narod.

photo : Naser Orić, 1994. arhiv