Ovdje u dijaspori, u Americi, sakupljanje novca na bazi humanitarnih akcija, sastavni je dio životnog folklora i tradicije. Nema te organizacije ili ustanove koja ‘ne dramči’, od neidentifikovanih nevladinih organizacija do bolnica, Policije ili drugih državnih organa. Amerika je inače poznata po svojim donacijama u nevolji širom svijeta, tako da se pitanje doniranja pomoći ne razmatra niti smatra sumnjivim, čak i kad se pojave priče o neregularnosti, već je donacija sastavni dio, da kažem, kulture njenih stanovnika.
Svakodnevno na kućne adrese dolaze molbe i zahtjevi za pomoć, najčešće veteranima a onda osobama oboljelim od najtežih bolesti ili osobama koje su doživjele velike tragedije, bolnicama koje trebaju neke nove aparate, za kućne ljubimce a nerijetko pomoć se traži i za troškove sudskih postupaka, dok na našim telefonskim sekretaricama nema dana da prođe a da te neko ne zovne i ne zatraži novčanu ili kakvu drugu materijalnu pomoć. Ili ti na e-mail adresi ne osvane kakva web stranica humanitarnog zahtjeva. Ili svako malo vremena na lokalnoj TV i u novinama je akcija za prijavu na nekakve humane utrke gdje se prijavi na desetine hiljada učesnika. Pojedine humanitarne organizacije su jedno vrijeme nama Bosancima odbijale od plate određeni iznos, kao nešto ‘obavezno’, kao što je to radila organizacija ‘United Way’, koja česte akcije nad zaposlenima provodi i kroz ‘zamka’ e-mail dopise, koji, ako na njih pravilno ne odgovoriš, dobijaju pravo da ti novac uzmu sa čeka, kao da si na to pristao…
Svjedoci smo da ljudi pomoć i pružaju, i što je čudno, iako se čak i ustanovi da je pomoć otišla namjerno na krivu adresu, ljudi uvijek i iznova daju. Ne kao nekada, ali dadnu. Ljudi su u duši spremni uvijek pomoći međutim, ima i onih koji su spremni pomoć zloupotrijebiti.
Od silnih programa i obećanja šta će se sve uraditi sa prikupljenim sredstvima, ionako meko ljudsko srce olakša još više, međutim kad akcija prođe, niko više ne zna šta je urađeno i koliko su sredstva pravilno upotrijebljena.
Zakoni su tu, u slučaju zloupotrebe vrlo jasni. Ako nisu u pitanju državna sredstva, državu za ostala nije ni briga. Nema ugovora, nema potpisa ni ‘papira’, niko te nije tjerao, nisi bio obavezan.

busssssAli kako, recimo, nisam. Kad dođem u svoj ‘šoper’ gdje svakodnevno kupujem i fasungu i sitne kućne potrepštine i kad se znojim misleći imam li dovoljno na računu da platim kod svakodnevnih poskupljenja u mućkanja sa cijenama, kad me ljubazno dočeka radnica na kasi sa osmijehom i pitanjem : ‘hoću li donirati 2 dolara za bolesnu djecu’. Niti kaže koju ili čiju, niti koliko bolesnu, samo te dovede u situaciju da ne možeš odbiti ili da odbijajući umreš od stida od silnih pogleda u redu iza tebe. Isto tako i u apoteci. Iako kompanije u čije ime to moraju odraditi ove službenica, imaju toliko para da spase skoro svu djecu svijeta, traže pomoć od tebe.
Pa ti odbij, majčin sine! Budi nehumana pizda ili izrod da te gledaju kao kakvog krvnika od čijeg jednog dolara zavisi nečiji život, kojeg će čak i nestati zbog toga. A ti se ‘stisn’o’.
Ljudi obično daju, kažem, ali ljudi i varaju, prevare su sastavni dio našeg života i našeg, opet, folklora.
Ovih dana se vodi polemika po nekim američkim medijima oko navodne pljačke silnih sredstava iz humanitarne fondacije bivših američkih predsjednika Clinton-a i Bush-a namijenjenih pomoći nastradalim u teškom zemljotresu na Haiti-u, koji je 2010 načisto sravnio glavni grad Port-au-Prince i odnio preko 150.000 života. Neki kažu i više od 200.000, broj nije nikad tačno utvrđen. Kažu, nestalo je na stotine miliona dolara, čak je i država dala silne pare a nije navodno urađeno skoro ništa.
Znam, vodiće se polemika nekoliko dana, dolaze uskoro i predsjednički izbori pa je to zgodna tema jer baka Hilary planira u izbornu utrku iduće godine za predsjednika, i sve će mo zaboraviti. Ne spadam u grupu onih koji u svemu vide neku drugu teoriju, teoriju zavjere i sumnje, nemam sliku sa Clinton-om ili Bush-em i nisam im ništa poslao iako su tražili, međutim, tu nisu čista posla. Govorim to jer sam neposredan svjedok u nekim drugim ‘humanitarkama’ manjeg dometa i ‘kalibra’ gdje su pare donatora javno, skoro pred očima donatora otišle u sasvim drugi džep umjesto u korist onoga za koga su tražene, jer sam se i sam ‘opekao’. Vidio.
Svaki dan vidim u mom gradu na ovom dalekom sjeveru veterane na raskrsnicama sa kartonskom kutijom i natpisom ‘ja sam gladan’, ili ‘tražim posao’, a država je ta koja je od njih napravila ratne veterane i to joj ne smeta što su gladni i neobučeni njenom krivicom. Svake godine lokalna podružnica ‘United Way’ pravi dernek i žurku od sakupljenih humanitarnih para u hotelu i pohvali se koliko je miliona sakupila, dok ne vidim ništa šta je uradila od programa koji su kao i vjetar uz grane. ‘Pomoć omladini’, ‘edukacija za svakoga’ i sve tako nešto opičeno i nedorečeno. I vidim da je predsjednik te podružnice jedan od braće Carbone, auto dilera čija faca je prekrila sve autobuse našeg javnog prevoza i sve lokalne i nacionalne TV ekrane, ne znam kako vozači uopšte upravljaju sa njima, a da mu je ‘finansijski direktor’ propali advokat našeg grada.
U odnosu na Bush-a ili Clinton-a, čak i ovako krupne ‘zvijerke’ su poprilično sitne, međutim niko ih nikada ne upita detaljnije šta su uradili sa nakupljenim parama i koliko sebi uzimaju za oaj ‘humanitarluk’, što bi mi onda ‘polagala račune’ neka sirota Bosanka na kasi u velikom kapitalističkom marketu ili odjelu farmacije.
To sa humanitarkama nije svojstveno samo velikim i moćnim ljudima, imamo i mi naše ‘humanitarce’ i pokušao sam odgonetnuti u čemu je razlika između ‘malih’ i velikih’, no o tome je najbolje ćutati.
Prije mnogo godina (2003/2004) razotkrio sam veliku humanitarnu prevaru porodice Tepić Arifa iz Cazina koja je špartala i uz duž i poprijeko Amerike sakupljajući novac ‘potreban za operaciju’ slijepog sina u Americi, i koja je nakon sakupljenih oko 250.000 dolara nestala iz Amerike a od novca iz akcije kupila stan u Sarajevu. Akcija je vođena i u Bosni, skoro u svim gradovima, pod istim geslom i iz istih razloga. Zbog javnog pisanja o tome, čitav grad Utica NY se pobunio protiv mene i lista Cross Atlantic, niko nije htio da razumije u čemu je poanta. Naime, Tepići su prvo tvrdili da im treba 50.000 dolara i da će dijete poslije operacije progledati, međutim lagali su i bolest sina koristili u akciji. Kada sam došao do doktora koji je izvršio pregled on je bio zaprepašten. Nema, nažalost od toga ništa, rekao je i napisao mi takav dopis. A oni su išli dalje, daleko od ‘potrebnih’ cifri, kad su vidjeli kako narod daje i posjećivali gradove i džemate. Pečenje jagnjadi uz žurku (po dvoje), plaćali sale, pjevače, osobu koja unosi dijete u salu, a narod je davao. Kad se prvi pobunio jedan hodža iz St. Louis-a tvrdeći da su ‘nakupili dosta’, treba i drugima, pukla je svađa, a zadnje vijesti iz grada Iowa City gdje su otvorili račun na svoga zeta govorio je da je na računu, kad su Tepići napustili Ameriku ostalo oko 135.000 dolara dok je otac ponio keša 35.000 dolara sa sobom. Šta je dalje bilo, bog zna, poslednje vijesti govore da su kupili stan u Sarajevu.
Jedan pak drugi Bosanac (ime i adresa poznati redakciji ovog magazina) je u našem gradu prošle godine putem interneta zatražo pomoć za teško oboljelog sina a kad je sakupio popriličnu svotu novca, obnovio je fasadu, kupio auto i svakodnevno roštilja, okreću se ražnji i pijucka se u svom dvorištu, prije toga bio je ‘go k’o panj’. Dok je jedna ‘brižna sestra’ (također poznat identitet odobe) na ime oboljelog brata u Bosni akcijom humanosti otišla fino na more na Floridu prije par godina. Humanitarne akcije je vodila i džamija u crkvi u našem gradu, pod vodstvom Bosnian Islamic Association za pomoć Bosni i Krajini, svašta ponešto, međutim koliko je pomoći stiglo u Bosnu a koliko brojačima dolara, zna vodstvo džamije i Drita Harizaj, ‘humanitarka’ sa humanim bankovnim računima u Americi i u Sarajevu, a cifre nisu za ‘odbaciti’, znalo se samo za jednu noć sakupiti preko 20.000 dolara.
Vjerovatno je svima poznat i slučaj Ognjanovića iz Beograda koji su sakupljali novac za bolesnu kćerku, koja je nažalost preminula u toku akcije. U akciju je bila uključena čitava Srbija i Balkan pa i dijaspora, međutim, nakon kćerkine smrti roditelji odbijaju dati novac drugoj djeci tvrdeći da je to njihovo. Čak ih i policija saslušava ali lova se ne da, kažu ostalo je nešto oko dva miliona eura, ne znamo tačno.
Zašto se onda pitati zbog čega sve više humanitarne akcije postaju sve manje uspješne i zašto ljudi sve manje daju?
I u čemu je razlika između Haiti-a, Cazina ili Utica NY, Clinton-a i ostale boranije? Nema razlike, ima samo sličnosti koja kaže : nema humanosti, ona ne stanuje ovdje, ovdje samo stanuje legalna humanitarna pljačka.
I ‘naš’ i ‘njihov’ pokvarenluk. I ‘deviza’ koja glasi pogrešno ovako : ‘Ako neko smije pomoć tražiti, daću mu je, njemu na dušu’. Naravno da smije, ali nema to veze sa dušom. Uvjerio sam se čim sam o tome progovorio.

photo : Bill Clinton i George W Bush, arhiv Cross