nit’ tužilaštva rade svoj posao nit’ se poštuju državni Sporazumi

 

Zna se, sve se zna, postoje javne i tajne optužnice protiv građana države BiH. Nije nikakvo čudo da se jedne javno obznanjuju a druge ‘aktiviraju’ kad se kome ‘ćefne’, kad se stvori i ukaže ‘prava prilika’ da se određena osoba ukloni iz društvenog života, da se zatvori, ili da se preko te osobe ostvare određene privilegije i politički poeni u pregovorima u vlasti.

Međutim, i te poslove u pravnim državama trebali bi voditi pravosudni organi, prvenstveno tužilaštva, uz pomoć propisa u državama i na osnovu Sporazuma sklopljenim između bivših država Yugoslavije o krivičnom progonu.
Međutim, daleko je Balkan od pravnog sustava, nema tu pravnih država.

Osuđenici ili oni pod istragama masovno ‘bježe’ iz jedne u drugu državu i tako izbjegavaju pravdu i donešene presude, ma čak se i oni osuđeni za ratni zločin iz zatvora legalno izmještaju u susjedne države gdje bivaju oslobođeni, jedna drugoj drave postaju pravi ‘eldorado’ za kriminal i kriminalce.
Kad se ‘desi’ takav slučaj, onda se nekoliko dana raspredaju ‘pravni propisi’ i slijedeći slučaj poklopi sve, zaboravimo šta je bilo jučer.
Nedavno je na graničnom prijelazu između BiH i Srbije uhapšen Osman Osmanović, nekadašnji direktor Porezne Uprave Brčko, u ratu pripadnik HVOa i ArBiH, u pritvoru je u Srbiji zbog optužbe za ratni zločin.
Reagovala je SDA, Željko Komšić obavezno, Šefik Džaferović po inerciji, sve se svelo na prijetnje, osude i ‘brigu’ za ‘naše’ koje neosnovano hapse na granici. ‘Mi nećemo dopustiti … mi će mo poduzeti…’ A šta majke ti, baš bi bilo zgodno vidjeti šta će to Željko Komšić poduzeti ili šta Šefik ‘neće dopustiti’. Citiranje ranije uhapšenih po potjernicama iz Srbije, Ilije Jurišića iz Tuzle, Jovana Divjak koji je (bio) uhapšen u Austriji, pa Ejupa Ganića hapšenog u Londonu, te Nasera Orića u Švicarskoj i Huseina Mujanovića iz Priboja vraća nam ispred očiju iste slike i prilike.

Tri su stvari ovdje zajedničke i vrijedi ih naglasiti, zbog njih se ovakve situacije dešavaju i tek će se dešavati.

Prvo, hapšenja i potjernice se dešavaju na osnovu ‘dokumenata’ i spisa sastavljenih po ‘nevladinim udrugama’ ili štokakvim ‘udruženjima logoraša’ a ne na osnovu zvaničnih državnih organa, zvanična Tužilaštva država ih ‘prihvataju ‘zdravo za gotovo’. Tako u BiH, ‘rang listu’ ratnih zločina i zločinaca pravi Munira Subašić, predsjednica udruženja ‘Majke Srebrenice’, dok ratne zločince ‘iz reda Bošnjaka’ na listu stavljaju udruženja Republike Srpske a ‘verifikuje’ ‘Dokumentacioni centar za istraživanje ratnih zločinaca Republike Srpske čije optužnice rado i sa zadovoljstvom prihvataju bezbjednosni i organi gonjenja države Srbije. Jer, kao što se zna, nema granice na Drini, granica je na graničnoj rampi gdje se ‘hvataju’ ovi osumnjičeni. Dakle, iniciranje hapšenja i krivičnog gonjenja nije u rukama državnih organa gonjenja, ali takve postupke prihvataju državni dužnosnici. Tako će Šefik Džaferović član BH Predsjedništva na najavu i distribuciju spiska od dvadeset hiljada i kusur optuženih Srba za ratne zločine kojeg je ‘majka’ Munira isprintala i odaslala u svijet po ambasadama i državnim ministarstvima, ‘doliti’ ulje na vatru. On će, kaže, založiti se da se ‘oformi poseban centar za ratne zločine’ u BiH po uzoru na Wiesenthal-ov Centar iz Izraela, kao da BH Tužilaštvo ne postoji.
Drugo, iako između BiH, Sbije i Hrvatske postoje ‘državni’ Sporazumi o postupanju sa zločinima i zločincima, u praksi ovi sporazumi funkcionišu ‘ad hock’, od slučaja do slučaja. Za nekog sprazum ‘važi’ za nekog drugog ga nema.

Treće, i najgore i najgluplje, kad se već ‘desi’ slučaj hapšenja i kad otpočne procesuiranje, državni organi stupaju na scenu. Traži se ‘izručenje’ uhvaćenog matičnoj državi. Kao fol da mu ona sudi. Da se nije desilo hapšenje, nikad ‘domicilna država’ ne bi zatražila izručenje, pa se tako ‘dajte ga nama da mu mi sudimo’ jer je naš državljanin, sve pretvori u šegu i zajebanciju. Jer, ispostavi se da je ‘tužilaštvo radilo na slučaju’ ili da ‘otvara istragu’ u momentu kad se neko uhapsi, prije toga na to niko nije ni pomišljao.

Evo, BH Tužilaštvo ‘traži izručenje Osmanovića’ da mu sudi i BiH, jer se u BiH već za istu ‘stvar’ vodi istraga i postupak. Do njegovog hapšenja ništa o ‘postupku’ nismo čuli, Osmanović je vrijedno radio u vrhu Porezne Uprave Distrikta Brčko. Naravno da to nije tačno, postupak protiv Osmanovića je vođen i obustavljen 2012 jer je tužilac povukao optužnicu, odustao od gonjenja.
To dalje znači da ovom blamažom državni organi svjesno prihvataju ovu političku igru preko ‘nevladinih’ udruga i kao i svaku igru je ‘igranjem’ i završavaju.

Ne želimo prejudicirati ‘slučaj’ zadnjeg uhapšenog  Osmanovića, ali sigurni smo 100% da će se, čim ga, i ako ga Srbi izruče organima BiH, Osmanović biti slobodan k’o ‘tica. Tako je ‘izručen’ BiH i odmah pušten i Ganić, i Divjak i Orić, i Jurišić, čim su ‘predati’ matičnoj državi. Nema postupka ni osude. Jednostavno iz razloga jer osim pravnih nesuglasica i nesporazuma mi još živimo skoro tri decenije ‘staru’ tezu kako ‘naši’ nikako ne mogu biti ratni zločinci ili kriminalci. To su uglavnom ‘njihovi’.

A imamo državu, imamo pravosudne o organe gonjenja, sve imamo. Nije li to pravna zajebancija?

photo : Osman Osmanović, arhiv