Nepregledni niz onih koji kopne
piše : Eldina Zolj-Balenović, ‘Oslobođenje’, 17.07.2026.
Neka od osnovnih pravila novinarstva su u svakom tekstu ponuditi čitaocima nešto novo, drugačije, ne ponavljati informacije, biti zanimljiv. Znam, ponavljam godinama skoro pa iste informacije, nisam ni nešto posebno zanimljiva jer ljudi ne vole čitati o bolestima, problemima, o svemu onome što bi ih sutra i same moglo zadesiti. Ali, uprkos tom ponavljanju, objašnjavanju, približavanju situacije, opisivanju veličine problema, posljedica, niko ni prstom ne mrda. I zato nastavljam. Molim. Apelujem. Upozoravam. Objašnjavam.
Jer, samo što otvorite stranicu KCUS-a, odete u potkategoriju “stanje citostatika”, želudac vam se okrene. Zar opet? Zar i dalje? Svaki ponedjeljak nam se serviraju broj i nazivi lijekova, citostatika koji nedostaju na Onkološkoj klinici KCUS-a. Vrlo slično stanje je i sa drugim bh. onkološkim centrima. U ovoj sedmici je nedostajalo: Etopozid caps a 50 mg, Flurouracil amp, Votrient tbl /pazopanib tbl, Pemetrexed amp, Letrozol tbl, Phesgo a 600 mg/600 mg amp, Fulvestrant amp a 250 mg – očekuje se isporuka, Ribociklib tbl a 200 mg – očekuje se isporuka. I isto kao što je po mrazu, hladnoći, kiši, vjetru do prije dva mjeseca, tako i posljednja dva mjeseca po nesnosnim vrućinama penzionerka Azra iz Rakovice koristila četiri prevozna sredstva da dođe do klinike, čuje kako i dalje nema njenoga lijeka, samo se zaokrene i opet krene autobus do Parka, tramvaj do Nedžarića, autobus do Ilidže, autobus do Rakovice. Krene ranom zorom, vrati se pred mrak. Umorna. Iscrpljena. Slaba. U bolovima. Sa mučninama. Bez primljene terapije.
Liječi karcinom već četvrti put. Prolazi krugove pakla duže od decenije i ništa se ne mijenja, osim, kao što kaže, nagore. Dugogodišnja borba uzima danak, a sistem se ne mijenja, ne pomaže, ne vidi svoje bolesne građane. Ne zanimamo ih, ali baš nikako i nimalo. Jer, duže od 20 godina nečinjenja zdravstvo su doveli u takvu fazu da se ne zna odakle prije krenuti, šta uraditi, gdje djelovati. I mi to znamo. Znamo da je sve zapušteno, ali ne vidimo ni minimum volje da se nešto desi. Promijeni. Unaprijedi. Azra je samo jedno ime u nepreglednom nizu onih koji kopne pred zatvorenim vratima sistema. Koliko je još onih za koje javnost nikada neće čuti? Koliko kćerki, majki, očeva i braće umjesto dostojanstvene borbe za život vodi iscrpljujući rat protiv administracije, tendera i hroničnog nemara? Dok se u foteljama donositelja odluka izvještaji posmatraju kao puki statistički podaci, za onkološke pacijente svaki nedostajući lijek predstavlja liniju između života i smrti, ili ustvari predstavlja i život i smrt, jer život sa karcinomom koji ne liječiš je život obojen smrću. Uvijek je ona tu, iza ćoška, iza vrata, ispod tepiha, svaka neizgovorena riječ, pogled u daljinu, uzdah, vraćena/progutana suza, neispričana priča. Pacijenti nemaju luksuz da čekaju da se državni aparat probudi iz višedecenijskog sna. Karcinom ne poznaje procedure, niti odgađa metastaze dok se ne završe komplikovane javne nabavke, napravi plan nabavke, potpišu ugovori, prođu rokovi za žalbe, promijeni lista, prošire indikacije. Svaki dan bez terapije za nas je korak unazad, povlačenje na bojnom polju. Kada sistem zakaže u ovako brutalnoj mjeri, pasivnost donosilaca odluka postaje saučesništvo u tragediji naroda. Zato odustajanje nije opcija. Tišina ne smije biti naš izbor. Možda ove priče zvuče sumorno i neprijatno, možda i dosadno, mračno i tamno, ali su surova realnost od koje niko ne bi smio okretati glavu. Jer sutra, na Azrinom mjestu, u četiri prevoza po nesnosnoj vrućini, neopisivoj zimi, može biti bilo ko. Krajnje je vrijeme da zdravstvo prestane biti poligon za politička nadmudrivanja i postane ono što mu svrha nalaže, spas za bolesne, osnovno ljudsko pravo, investicija, a ne trošak. Pacijenti u BiH traže samo ono što smo mi i članovi naših porodica godinama finansirali iz svojih džepova, pravo na život.
*ANTRFILE*
Nikad se neće izračunati koliko su vlast i IZBiH ulupali novca iz budžeta u gradnje spomenika ‘šehidima’, borcima i ‘gazijama’, po glavnim ulicama ili sokacima Sarajeva i svih drugih gradova po Kantonima, po ‘haremima’ i šumami gorama ‘nepokorene BiH’. Radi se o stotinama miliona KMa. Isto tako novac se nemilice krka u trgove sa imenom Alije Izetbegovića čiji Muzeji su progutali i još gutaju hrpu budžetskih para. Ta navodna briga za mrtve je prerasla u megalomansku cirkusijadu i bezobrazluk neviđenih razmjera, sa tim i u kriminal koji se svjesno toleriše. To nema veze ni sa vjerom ni sa stvarnošću, prelazi sve granice ukusa, izgrađeni spomenici, jarboli i takmičarske zastave po brdima kao znak obilježavanja teritorija, tenkovi po ulicama i zastave sa ljiljanima iznad Sarajeva ili drugih gradova služe samo vlasti i vjerskim liderima da dođu, uslikaju se i paradiraju, da zametnu dodatnu kavgu i da opstanu u foteljama, mrtvima to puno ili nikako ne koristi. Poginulih se treba prisjećati ali na ovaj nakaradni način (posebno sa namjernom podjelom na ‘šehide’ i obične ‘borce’) to je već ušlo u anale besčašća i bahatosti, tim prije i više jer se o živima, koji su srećom preživjeli ne vodi nikava briga. Danima svjedočim vijestima kako ‘borci’ umiru tražeći od naroda spas za ljekove ili hranu, kako umiru pacijenti u bolnicama jer nema ljekova, vlast međutim i dalje tjera po svome i šenluči.
Najnoviji primer načelnice Benjamine Karić, sitne nasmijane lažljivice SDPa ali velike korupcionašice o izgradnji ‘centralnog spomenika šehidima’ ispred njene kancelarije u Novom Sarajevu kaže da će se u to spiskati 1,5 miliona KMa. U Zenici, za ‘rekonstrukciju’ Trga Alije Izetbegovića ‘usječeno’ je 3,5 miliona KMa, na stotine hiljada KMa je Efendić ulupao na spomenik ‘Krila slobode’ gdje se islikava i fejsbuči sa Komšićem ili Bećirovićem dok im borci skapavaju od gladi i bez ljekova i umiru kao poslednji beskućnici. Ima li kraja tom ludilu?
Nema. Narod to gleda, crkava i umire ali još uvijek kliče svojim ubicama. Ovoj pošasti su podlegli i šefovi medicinskih ustanova, pa je tako direktor KCUSa dr. Pilav ulupao milione KMa u novi odjel ali i u prostore za molitve, za džamiju i kapelicu pod krovom Klinike. Dok mu pacijenti umiru bez ljekova, posebno oni na onkološkom odjelu, neki doktori ove najveće zdravstvene ustanove kao rješenje bolesnicima nude molitvu.
Vlast je u budžetu previdjela i povećala plate a ne radi se nikako ili sporadično, uvećani su dodatci za regres i godišnje odmore, za novu vojsku uhljeba hiljade novih zaposlenja, za sve ima ali za radnike, penzionere i bolesnike nema. Umjesto daljnjeg statističkog bilježenja pljačke narodnog novca, prenosimo ovu kolumnu iz ‘Oslobođenja’ novinarke koja se sa problemima pacijenata i nedostatkom ljekova bavi duže vremena u ovoj novini. Kao manju ilustraciju ovom lopovluku u kojem, da se zna učestvuje i IZBiH. Tekst je prenešen bez ispravki, naslov je redakcijski (Đ. Alibegić)
photo : novinarka Eldina Zolj-Balenović, arhiv
