DŽEKINIM DRESOM I ŽALOPOJKAMA PROTIV TERORIZMA : bh ambasadori u Americi Sven Alkalaj i Zlatko Lagumdžija primaju platu ni za šta ali ono što rade Denis Bećirović i Dino Konaković je još brutalniji poraz diplomatije i sramota države
Ne zna se šta je grotesknije i bolnije u bh diplomatiji : arčenje budžeta u silnim VIP putovanjima na ‘službena putovanja’ po EU i Americi bh ministara i članova Predsjedništva pa i načelnika opština ili totalni nerad i neznanje uhljebljenih stalnih ambasadora. Kome, primjera radi, treba putovanje Denisa Bećirovića u London kod načelnika (Sadiq Khan) jučer ili prekjučer, kad je taj isti načelnik bio u ‘posjeti’ kod Bećirovića prije sedmicu dana? Samo megalomanu u trošenju budžeta ‘rumenom’ Denisu, da popuni fejsbuk, ničem i nikom drugom. Sve se završi slikom i dosadnim tekstom koji nema veze sa stvarnošću. EU nas voli, Britanija podržava, mi smo žrtve, genocid je naša lična karta, samo što nismo ušli u NATO, svi nam govore da smo ‘suvereni’ i ‘nezavisni’, svi su sa nama ‘partneri’, Milorad Dodik je prijetnja po BiH i ‘ruska veza’ u BiH. To slušamo i čitamo već godinama a zemlja tone sve dublje u svoj nestanak.
Isto je i u Americi, tamo je ove godine a posebno od 2024. i Rezolucije o Srebrenici UNa ‘opšta navala’. Svi idu Preko Bare ali sa različitm pričama i vijestima. Bošnjaci uvijek sa pozicije žrtve, genocida i tužakanja i nikad neće da shvate da je to obzirom na geostrateške promjene u Americi i u Svijetu, pogrešna ‘proigrana karta’. Svi će saslušati, kurtoazno pozdraviti i podržati ali nikakve promjene se neće desiti. Niti će se išta uspjeti riješiti ‘rezolucijama’ i ‘deklaracijama’. Srpski predstavnici dolaze Preko Bare sa koferom lobističke love i sa totalno oprečnim stavovima. Za državu se mora ispravno i profesionalno lobirati, sastajati i razgovarati ozbiljno i državnički te upućivati inicijative, stalno lelekanje i tužakanje je prevaziđena i beskorisna stvar i može i služi samo za ‘domaću upotrebu’, zbg čega se to i forsira. Svijet se, nažalost, vrti oko interesa, ne okreće se oko ‘nas’ i oko Srebrenice, tapšanja i osmijesi i EU i Amerikanaca a posebno službenika UNa su protokolarne i formalne prirode, međutim ‘naši’ predstavnici se nemijenjaju. Ne mrdaju dalje od spomenika u parku UNa gdje se islikavaju i odakle paradiraju, kao da ne vide šta se radi i u Palestini, Ukrajini i u Iranu ili bilo gdje na drugom kraju Zemaljske Kugle. Šta radi Sven Alkalaj bh ambasador u Washington DCu ili olupina od ambasadora pri UNu Zlatko Lagumdžija? Ima li ikakvih diplomatskih pomaka ili učinaka ovih diplomatskih neznalica koji se samo slikaju sa bošnjačkim zajednicama’ – ‘džematskim udrugama’ i svoju najveću diplomatiju proglašavaju Rezolucijom o Srebrenici ili sporadičnim slikama na važnim događajima sa ‘margina’, u prolazu.
Po ko zna koji put ove godine, Denis Bećirović je ovog 09. jula opet ‘govorio’ u UNu i opet smo slušali istu priču, Lagumdžija je ‘uredio’ izložbu u holu UNa i u turskom dijelu ureda u ovoj zgradi, slike Alkalaja i Lagumdžije su iste kao i one od prije dvije godine. Da li ‘naši prvaci’ propasti diplomatije znaju i da li mogu vidjeti dokle je došla Ruanda i koliko je ova država otišla daleko ispred nas, a tamo je kao što znam također bio genocid? Državnici Ugande su izgradili spomenike genocida i umalo završili ‘poglavlje pomirenja’ te nastavili graditi i usavršavati državu. Naši na mantri ‘žrtve’ i viktimizacije jašu decenijama i ne misle ništa mijenjati i još to prikazuju kao svoj najveći domet mudrosti. Logično. Tužakanje, svađe sa svakim i sa svačim i citiranje Haaga i Potočara i odbijanje razgovora i dogovora ide u prilog samo njima a državu izolira.
Prije para dana ministar vanjskih poslova Dino hadžija Konaković je najavio odlazak u Ameriku po pozivu sekretara države (Marc Rubi0) na Konferenciju-ministarski sastanak posvećen terorizmu. Pod geslom ‘mi radimo’. Umjesto da nastupi diplomatski i da uradi nešto korisno, Konaković se opet kopirao. I sebe i Bećirovića. Priča o genocidu, tužakanje Milorada Dodika i njegovog ‘političkog terorizma’ kojeg podržava Srbija i Hrvatska i saga o ‘partnerstvu’ sa Amerikom a protiv Rusije je već ispričana priča. Ili nije? Umjesto da se sastane sa državnim sekretarom koji ga je i pozvao na sastanak, ‘na margini’, dakle uz večeru ili ručak ili hodniku uslikao se sa njegovim zamjenikom (Christopher Landau) i poklonio mu fudbalski dres sa imenom Edina Džeke. Ko nije odgledao video te groteske taj ne zna ništa u diplomatiji. Zamjenik nema pojma ko je Džeko niti mu to može objasniti Konaković jer ne zna engleski i onda čuješ samo ‘o, my God Thank You much’ i vidiš gdje smo dogurali. Bolje je da nije ništa ni poklanjao ili bar da mu je dao diplomatski pasoš, čudi da nije on to dijeli čak i prolaznicima na ulici. Za to vrijeme, predstavnik Srbije je sa sekretarom potpisivao važna državna dokumenta. Memorandum i Sporazum iz domena obrazovanja, istraživanja svemira, čak je potpisan i sporazum o kreditu od 50 miliona dolara Amerike za 5G mobilnu mrežu za srbijansku vojsku. Ujedno je potvrđeno i prisustvo Amerike na predstojećem EXPO 2027 summitu u Beogradu.
A mi ‘partneri’ i najveći prijatelji. Jesmo, nego ali ne znaju ‘naši’ to ni pokazati ni dokazati. Nismo očekivali od Konakovića da prizna kako je BiH ponovo vraćena na ‘sivu listu’ poslovanja po listi nadzornog tijela Savjeta Evrope MONEYVAL-a jer BiH nije po zahtjevu EU donijela zakone o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma ali jesmo da uz Džekin dres pokloni zamjeniku sekretara Džekin biftek koji košta 130 eura u Dubrovniku u njegovom restoranu. To bi imalo više efekta i malo manje nego što vrijedi hadžijina ministarska džuma u sličnom dresu koju je obavljao navijajući za Džeku i ekipu. Dok je zamjenik sekretara razgledao dres sa brojem 11, Džekini partneri i puleni u u Sarajevu, posebno direktor arapske banke u Sarajevu i njegov poslovni partner Amer Bukvić zidali su neboder u carstvu Benjamine Karić i prali arapske pare. Nakon govora i slika Konakovića, Željka Cvijanović je sve proglasila ‘privatnom posjetom neznalice Konakovića’. ‘Uzvratila’ mu ‘milo za drago. Kada se ona, Željka, sastala sa istim zamjenikom februara ove godine, Konaković je tu posjetu označio također ‘privatnom’ i sa ‘nevažnim ličnostima’. Tako funkcioniše bh diplomatija. Zamjenik američkog sekretara je skoro u isto vrijeme postao i značajan i beznačajan, valjda je shvatio s’ kim ima posla.
Ova ‘patriotska igranka’ sa fudbalerima i ovogodišjim Mundijalom se nastavlja po istoj ‘našoj’ viktimskoj matrici’ glorifikacije. ‘Sav Svijet je poludio za bh reprezenatcijom’ i sličim glupostima. Vidjeli smo da je i Denis Bećirović ‘na službenom gledanju utakmice u Canadi’ juna ove godine, i ‘na marginama’ stadiona, poklonio kanadskoj guvernerki (Louise Arbour) također fudbalski dres.
Umjesto Džeke, narcisoidni, samozaljubljeni i patetični Bećirović je ostao dosljedan sebi i svom ‘državničkom maniru’. Senatorki poklonio majicu sa svojim imenom. Kao onomad davno Fati Orlović tortu sa svojom slikom.
photo : ministar vp BiH Dino Konaković poklanja dres američkom zamjeniku sekretara Landau, arhiv
