Političari i vjerski poglavari ‘podmeću požare’ a onda obilaze požarišta, mediji ‘gase benzinom’ : tendenciozni naslovi jasne politike razdvajanja ionako podijeljenog Mostara odrađuju perfektno svoj zadatak
– Ne postoji samo ‘zajednički podijeljeni’ grad Mostar, ratne utvrde se iz grada prenose i na okolna brda. Kad već imamo Istočni i Zapadni Mostar, dvije Pošte, dvije zvanične zastave, dva sportska fudbalska kluba, dva porezna sistema, dvije konfesije, duple Policije, Tužilaštva, čak i dva komunalna poduzeća, zašto u tom idiličnom zajedništvu ne bi imali i dva zajednička brda, dvije planine recimo.
Ovdje u ovom nekadašnjem biseru zajedništva i suživota, poslije zadnjeg bh rata zajednička je samo linija razgraničenja sa tragovima rata, poveći pojas elitnog jezgra grada gdje su nekada bile a danas tri decenije kasnije vidljive ‘linije razgraničenja’ oko kojeg se zajednički i patriotski bore do zadnje nacionalističke kapi krvi hrvatski i bošnjački predstavnici vlasti. Jedni bi tu Hrvatsko Kazalište a drugi bi Islamski centar pa još i kulturni, sve sa džamijom, i pomalo je u suvlasništvu hladna i bistra Neretva, koju čak ni u ratu srušeni pa kasnije obnovljeni Stari Most ne uspijeva spojiti a ljudi smislili mostove radi spajanja. Sve ostalo je podijeljeno ali tako fino upakovano da puca od zajedništva.
– Zapravo, imamo mi i zajednički podijeljena brda simbole Mostara, zato je ovog vrelog ljeta zajedništvo iz grada prebačeno u planine. Nasmijani, dobro obučeni, uhranjeni i obuzeti moći i vlašću predstavnici vlasti već tri decenije njeguju ovaj suživot kojeg je jednom prilikom akademik Abdulah Sidran lirski ali precizno nazvao ‘sukurac’ a mediji koji su podijeljeni još prije sukoba u BiH i dan danas ostali takvi perfektno održavaju taj privid zajednice i svi u tome uživaju. Zdušno im pripomažu vjerski mudraci sa njima u zagrljaju i u vlasti.
Ovih dana požari po čitavoj BiH nisu zaobišli ni Mostar i okolicu i mogli smo se uvjeriti u to sa naslovnicama koje sve objašnjavaju. Požar je izbio na brdu Fortica svojevrsnom Vidikovcu gdje su Bošnjaci postavili jarbol i državnu zastavu da se što dalje i bolje vidi ‘čija je to zemlja’ i kao protuodgovor na Milenijski Križ koji im je trn u oku pa žulja već godinama, i koji je viši od jarbola i zastave na Fortici što je dodatni bol u grudima jer dolazi sa brda Hum, koje je ovim Križem obilježeno za sva vremena kao hrvatsko podneblje i hrvatska zemlja. Ispod jarbola na Fortici postavljen je bijeli natpis od kamena i kreča ‘BiH volimo te’, pa su mediji istraživački opalili sa naslovima koji u sebi već kriju odgovor.
‘Šta je uzrok: Kod Mostara gori natpis “BiH volimo te”. Hinjeći da ne znaju da gori svuda gdje je vatra, pa čak i ispod zastave i jarbola i istovremeno implicirajući na moguće podmetanje požara. Ili ovako. ‘Požar na brdu Fortica iznad Mostara: Gori područje ispod velike zastave BiH’. Kao da ne može nigdje drugdje planuti. Slično kao kod vijesti iz crne hronike kad objave ‘napadnut na putu prema džamiji’, želeći dati dodatnu težiu razbojništva u odnosu na neki bezvezni napad na drugom mjestu. Odgovor se, dakle, naslućuje u naslovi i glasi : gori zato što je bh zastava i natpis o ljubavi prema državi, inače ne bi gorilo.
– Ovo medijsko ‘podmetanja požara ‘neprijateljima države BiH’, dakle Hrvatima jer drugi niko ne može to biti osim poneki zalutali Srbin na ovom području, iako blesavo ‘pali’ u narodu i dodaje priželjkivano podpitanje : a zašto ne gori na Humu i zbog čega ne plamti Križ?
Ovakve vijesti nisu bez veze i ‘nako’, u BiH sve ima svoje kako i svoje zašto. Umjesto da takve provokativne naslove suzbijaju, vlastodršci zajednički podijeljenog Mostara to odobravaju i čak podstiču. Nekad tajno a više javno, i kad bi stručnjaci za paljevine samo malo dublje zavirili u uzroke požara, našli bi tamo ko je dao pare a ko kanister za gorivo, ali ne ide se tak daleko.
Požar je lako uzrokovati ali ga je teško kontrolisati, zato gori ne samo po brdima iznad Mostara, gori po istoj matrici i u Gradu. Već mjesecima ‘bande huligana’ i navodno fudbalski navijači siju strah po ulicama Grada, premlaćuju djecu i nanose štetu i Mostaru i narodu koji tu živi, posebno onima ‘koji su u manjini’ i koji su žrtve ovakve torture, mediji po taktu političara opet ‘dodaju benzin’. Ministri obilaze ‘oštećene’ i to na bh ‘zajednički način’, odvojeno. Tako što Bošnjak i milioner ministar Sevlad Hurtić ‘posjećuje svoje’, a ministar sigurnosti Nešić ‘svoje Srbe’ isprebijane žrtve, kao da povrede i uzroci nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Te ‘posjete’ su jedno od najbudalastijih izmišljotina bh vlasti ali su postale su pravilo. Kad se neko optuži ili mu se zaprijeti privođenjem, eto ‘posjete’ i podrške. No, ni to nije problem već su problem izjave predstavnika vlasti kojima unaprijed i bez dovršetka istrage zvaničnih organa, već znaju krivce. A to su ‘njihovi’. Umjesto suradnje sa policijom i tužilaštvom oni obavljaju istrage na terenu a medji dogrijavaju. Često se desi i ispostavi na kraju da počinioci nisu ‘njihovi’ već naši, ali posao je obavljen.
– Nakon ovih ‘posjeta’ ministara iz Sarajeva povratničkim naseljima gdje su se desila premlaćivanja, izjave kako ‘lako može pasti mrtva glava ako se šta ne poduze’, već su urodile plodom. Osnovana je odmah u Mostaru nekakva ‘koordinacija građana’ koja je sebi uzela u zadatak ‘međusobno organizovanje u cilju zaštite sigurnosti’ što u startu odbacuje povjerenje u organe sigurnosti i prvi je korak do formiranja straže ili balvan zaštite.
Sve su glasnija nagađanja da ove maskirane grupe koje terorišu djecu i građane imaju svoje korjene u sportu koji umjesto da zbližava razbija i dijeli ljude i da su to ‘nekakvi obračuni navijača Zrinjskog i Veleža’, što nas opet dovodi do glavnog uzroka – vlasti i njenih predstavnika. Kad već mogu zajedno krčmiti državnu lovu za te klubove i kad veselo sa šalovima oko vrata mogu sjediti u ložama i uz šale i navijanja posmatrati utakmice između rivala Zrinjskog za kojeg navija Čović sa svojom ekipom u vlasti i Veleža gdje mašu sa zastavama i šalovima premijer Nikšić ili Konaković pa i Čampara, onda znači da mogu da hoće i kontrolisati te ‘huligane navijače’. Međutim, lakše je o trošku države uživati u relaksiranju i brati glasove podrške i opstanka u fotelji nego bilo šta poduzeti da se to zaustavi. Što indirektno znači dalje da će takvih ‘slučajev’ još biti. I da će i Red Army i nekakvi Ultraši (ko uopšte daje ovakva imena navijačima u sportu) još biti aktivni. Tim prije jer su po istom receptu o ovim događajima umjesto sastanka i tražnje rješenja, slično se oglasili i vjerski ‘lideri’, 0drugo oko’ u vlasti BiH.
A partneri su u vlasti i vjeri i imaju moć za sve osim za zajedništvo.
No, kad bi oni radili svoj posao kako valja, mi onda ne bi imali šta čitati niti za koga navijati. Dokazano je kroz istoriju da smo nemadmašni navijači.
photo : Dargan Čović navijač Zrinjskog i premijer Nikšić navijač Veleža, arhiv
