Performans ‘Udruženog zastavničkog poduhvata’ prije, tokom i poslije Rezolucije o genocidu u Srebrenici ozbiljno dovodi u sumnju individualizaciju genocida iz dokumenta UNa, srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića odvodi u udžbenike za bolesne mentalne osobe …
– Ovo onanisanje sa zastavama i bezobzirnim pokvarenim patriotizmom državnika je zadnji stadijum opasne mentalne bolesti koje je zarazilo skoro čitav Zapadni Balkan, nažalost nauka i struka kao i kod kanceroznih bolesti nemaju lijeka. Dobrim dijelom, i između ostalog, jer se u politku i u državu uglavila i velika većina šljama i otpada iz domena inteligencije i nauke, skoro čitav vjerski kler i većina medija, usljed čega nam bivše države Yugoslavije liče na ludnice poluotvorenog tipa. BiH je posbena specijalna Klinika te vrste, zahvaljujući MEđunarodnoj zajednici i domicilnim vlastima. Gdje se svakim danom sve više gubi razlika između bolesnih i zdravih, dok zastave i obilježja države postaju sve ono što nisu i što nebi tebale biti.
– Do sada samo ovaj javni prikaz duševne patnje i bolešćine gledali u ratu, uz izbore, uz sportske terene koji kao i vjera ‘nemaju veze sa politikom’ a od njih zločestijeg političarenja nije ljudski um smislio, u diplomatskim misijama i zvaničnim susretima, od sada to gledamo na ovim našim balkanskim prokletim prostorima iz minuta u minut svuda i na svakom mjestu. Čak i u vrtićima. Zamotavanje, žvaljenje i pokrivanje u ovaj komad državne krpe ili u ostatak ratnog ‘stajlinga’ je postala naša nacionalistička domoljubna odrednica po kojoj bi se trebali razlikovati a u stvarnosti pokazujemo nevjerovatne sličnosti.
– Ako smo i mogli tolerisati da je ‘po zakonu’ normalno ganjati se po Predsjedništvu BiH i noću šuljati te skidati ‘njihove’ a postavljati ‘svoje’ krpe i zakrpe kao što su to radili u BiH Željko Komšić, Dodik i Džaferović, ili ako smo se divili, navijali i džihadistički naslađivali Vojinu Mijatoviću zadnjem izdanku niskih SDP patriotskih mahanja zastavom po ‘manjem entitetu’ ili ispred table ‘Welcome to…’ ili nekakvom bivšem ‘partizanu’ iz bivše ‘partizanske SDP’ struje Milorada Dodika njegovog ‘komarata’ – političke kurve propalice Sejfudina Tokića, pa tapšati ulickanom vehabiji Nihadu Aličkoviću i njegovim nagrađivanim od vlasti ljiljan-ratnim zastavicama i maskirnim hlačicama, automatima i pi[toljima ili njegovim silnim uličnim silovanjima raje i nemuslimana, ovo što je ‘Aca Srbine’ uradio kod kuće i u zgradi UNa uz glasanje i lobiranje ne donošenja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, izbrisano je iz svih medicinskih udžbenika. Kad se njegovo slinjenje i cmakanje srpske zastave u klupama UNa ovjekovječilo kao pobjeda nad pobjedama čistog poraza i kad je onako patetično uzviknuo ‘da vidim ko će me iz obezbjeđenja izbaciti’, stvari sa zastavama, politikom i sa državnicima je izmakla van svake kontrole i pokazala da čovječanstvu nema spasa.
Tim prije jer ga je iz Beograda umotana u iste krpe i sa istim žarom u očima gledala na tv ekranu kompletna vlada Srbije i aplaudirala, slično je uživao i veliki dio ostatka Srbije. I iz razloga više jer je od svog dolaska u Ameriku i prvi i drugi put napravio bolesnu nacionalnu istoriju i predstvu te održao govor kojeg bi se i Hitler postidio.
– Znam, ružno je, već sam to jednom napisao i moram opet, Vučić je odavno ‘zreo’ ne za posmatranje već za duži boravak u ustanovi za mentalno i duševno bolesne osobe, i to nije više nikakva uvreda ili pljuvačina, to je fakat ili ti činjenica. Međutim, zbog performansa kompletnog vodstva Srbije i istih simptoma, nije problem samo Vučić, problem postaje daleko složeniji i opasniji.
I ne može se prekriti zastavom, sve se vidi i sve se čuje. Simptome je, umjesto da ih zaliječi samo pojačala međunarodna zajednica, UN – inače društvo bezobzirnih, moćnih i uticajnih, koji svako u svom domenu gasi požar benzinom.
Dok se sabiraju i oduzmaju pobjednički brojevi i potezi, bošnjačka komponenta vlasti je, za sada, to se treba priznati, ostala podalje od ovih predstava sa javnim šenlučenjem ratom, nacijom i vjerom, međutim od udruženog poduhvata sa zastavama i jarbolima nije se odustalo. Jučer je nekakav jarbol sa zastavom u popizdini zvanoj selo Mrcelji u opštini Vel. Kladuša podignut u čast Rezolucije a Bog zna kojim povodom jer nije mogao biti postavljen tako brzo, i odakle im lova? Nisu oni bogati kao Efendić načelnik koji je u samo jedan spomenik jarbol sa zastavom ‘krila slobode’ spiskao pola miliona KMa a raja po Sarajevu umire i kuka za ljekovima, ali za Rezoluciju se ‘našlo’, sutra će biti sms ‘daj marku za liječenje našeg brata…’
No, zato je vlast diskurs prebacila na već uhodane doskočice, naprđivanja i likovanja kroz ‘dravničke izjave’ obnašaoca vlasti, podvodeći svaki ljetnji komemorativni skup (a ima ih čitavo ljeto jer se ratovalo izgleda samo ljeti) pod ‘pobjedu 21. stoljeća’ Rezoluciju ‘kojom je sve u BiH riješeno i više ništa neće biti kao prije’. Taman tako, biće gore nego prije, tek će se sa Rezolucijom kao zastavama mahati i vitlati. Bošnjaci već kuju planove o novim tužbama i ratnoj odšteti na koju se sve u konačnici svelo od silnog patriotizma.
– Ima u ovom srbijanskom zaraznom i bolesnom kurčenju i nadmetanju još nekoliko momenata na koje treba ukazati. Prvi, uskoro će ‘svesrpski Sabor’ pa će mo gledati i slušati iste replike i istu koreografiju u kojoj će glavnu ulogu dobiti šef SPC, Vučić i jatak iz Republike Srpske Dodik, što znači da slijedi nastavak ‘mentalne higijene’. Kako je Porfirije blagoslovio Vučića da ide u ‘bitku’ u UN protiv Rezolucije, a kako je prema naknadnim otkrivenim tajnama Bošnjaka od inicijative pa do ‘pobjede’ učestvovao sa blagoslovima ‘naših gazijama’ Reis Kavazović lično, to nam ukazuje na naše ‘bogatstvo različitosti’ iz Rezolucije. Na naše niko ni s’ kim i svi u kurcu. To o bogatstvu različitosti miriše puno na Ameriku, i ona se uvijek s tim hvali i sa tim se uvijek ‘izvuče’ kad neće da progovori o problemu. To se fino kaže na engleskom ‘diversity’.
Drugi momenat iz Rezolucije je onaj u kojoj se ne spominje ni Srbija ni počinioci genocida pa čak ni Srebrenica osim u naslovu zbog čega je Bošnjaci vole a Srbi proklinju je onaj ugrađeni amandman Crne Gorea po kojem počinjeni genocid nema kolektivnu dimenziju već je individualan. Čitava Crna Gora se čim je objavljeno glasanje digla na noge i uz umotavanje zastavama Srbije osporila sopsteni anex ovoj ujdurmi UNa. UZ ovakav performans prijatelja i partnera i primitivni igrokaz Vučića i velikog dijela Srbije, Dodika i Republike Srpske, već u startu proizilazi da pravnici Rezolucije stvaraju sumnju ovakve ocjene. Dokaz pride je i glavni slogan po čitavoj Srbiji ‘mi nismo genocidni’. Srbija, individualno i kolektivno bi trebala da to rasčisti i sa sobomi sa Vučićem. Ona još nije obolila kao Vučić i ima šanse.
‘Udruženi zastavnički poduhvat’ se nastavlja.
photo : Aleksandar Vučić u zgradi UNa (u okviru), velika slika : Vlada Srbije u vrijeme glasanja o Rezoluciji, arhiv
