JUNACI NAŠEG (POLU)NEBA – Zukan Helez ‘kan’o’ klisurina u minskom polju, Semir Efendić radi sklekove : Praznik demokratije vjerske elitokratije, svako u svojoj tarabi : Kad je ‘vako fino, ‘merhametli’ i ‘berićetno’, onda to treba ne svake dvije godine već svaka dva mjeseca
Nacijo, pod hitno što se na našem kaže – ‘namaH’, uputiti u sve moguće procedure prijedlog ili to odraditi u svojoj režiji, ili tražiti da to urade i nametnu ‘nametnici’ OHRa izmjene zakona o izborima. Ispraviti par stavaka, članaka ili zglavaka u već postojećem Zakonu i dodati manje a snažne anexe.
‘Najprviji’ i najglavniji treba da glasi. ‘Izbori u BiH, bilo koji, čak i oni u savjetima MZ ili Potrošača, održavati će se akoBogda svaka dva mjeseca, što znači najmanje šest puta godišnje, svakog zadnjeg u mjesecu, ili svakog prvog u mjesecu, računajući čak i februar‘.
Pa će te, pa ćemo, pa će svi vidjeti šta je demokratija a šta praznik demokratije u BiH. Svake dvije godine upražnjavamo demokratiju ali to je prevelik razmak da se izabranici pokažu jer vrijeme gazi sve ali najveći razlog za ovakvu inicijativu leži, čuči i sjedi u ovome što nama, raji ide u prilog. Ako toga ne bude, samo mi, raja, građani, konstitutivni, ostali i zaostali smo na gubitku. Pokušaću objasniti. Prvo i najosnovnije, vlast ima para iz harača, od zaduženja i od dijaspore ali umjesto da ih podijeli narodu, čuva ih za festival svake dvije godine. Tada se lova povlači iz trezora ili banaka gdje čami dvije godine i uz izbore dijeli šakom i kapom. Vlast nagrađuje djecu, porodilje, vjerske službenike i objekte, penzionere, ‘šehide’ borce i ostale klnice i palce, što znači ako se češće biramo dobićemo više i svaka dva mjeseca imaćemo love do guše. Dijele se plastenici, junice, kokoške i guske, đačke torbe, flaširana negazirana voda sa slikom, daje se i unaprije ‘nješto’ za glasanje u ‘kuferti’.
Onda, vlast je uz izbore ista kao i mi, postaje raja, sjedi sa nama i ispija šerbe, pivu ili šta ljuto, dolazi nam u posjetu, dođu čak i tamo gdje nisu nikad čuli da nas ima, postajemo bliski, skoro rođaci. Obilaze se džamije, Potočari, spomenici. Nadalje, uz izbore se gradi, prave se kružni tokovi, semafoti, dječja igrališta, stružu fasade i parkovi, naša sela i gradovi, posebno gradovi jer su sad i sva sela po novim propisima gradovi, sve blješti od čistoće i neimarstva.
Ima toga još. Uz izbore najviše upoznamo našu vlast i tada vidimo ko nas vodi i kuda. Vidimo koliko su snažni, koliko sklekova mogu ‘izvući’, kako će ‘napasti’ i dočekati dušmane ove zemlje, kako se bore za zastavu sa ljiljanima, za vjeru, za domovinu, saznajemo koliko su potentni, koliko imamo doktora a nikad nismo to znali, pa magistara, pa svašta nečega, što bi čekali dvije godine kad to možemo saznati brzo i brže. Uz izbore se naši ‘prvaci’ odriču plata uaprijed uz funkcije sa plakata koje su unaprijed određene, pa onda sami zaključite koliko para gubimo čekajući dvogodišnju demokratiju. Što bih ja čekao toliko vremena da saznama da Semir Efendić uradi stotinu sklekova bez da puhne kroz nos, a mi se dvoumimo da ga izabremeo za ‘predcjednika’. Ili da su Ramo Isak i Denis Bećirović doktori, pa šta znam, da Zukan Helez ponosito ‘kan’o klisurina stoji čak i u minskom polju, nikog se ne boji. Zašto bih ja čekao dvije godine da saznam da Irfan Čengić radi i studira ili što moram patiti čekajući dvije godine da saznam koliko Benjamina Karić posvećuje pažnju penzićima ili ulici Azize Šaćirbay, ili koliko je njoj potrebno truda da napravi kakvu korisnu žurku svake dvije godine, kad se možemo sa njom žurkati svaka dva mjeseca kao uz Bajrame. Sve to možemo imati brže i češće samo ako smo složni a jesmo.
Ponajviše, koja je to budala i državni neprijatelj ostavio toliki rok bez Bakira i ‘Seb’ Sebije Izetbegović pa da moramo sa tugom i patnjom čekati kad će proći dvije godine da nam se vrate, izmjenom zakona to bi išlo brže a i Bakir bi bio mlađi i energičniji. Ma šta, bio bi ‘potentniji’ od ahbaba Fahrudina Radončića, kojeg smo se bez ikakvog razloga načekali samo tako. Što nam treba da Dino Konaković tek za dvije godine može uvesti Sandžaku bh Parlament ili podijeliti koji stotinjak pasoša diplomatama, kad to može i treba svaki dan ili mjesec.
Nacijo, poslije Bajrama, jednog drugog i trećeg, da, ima i treći ako Reis odredi, poslije Ramazana, izbori su nam ‘najdraži praznici demokratije, i ove izmjene treba usvojiti bez razmišljanja. Glasali dvomjesečno ili svake dvije godine mi gubimo sve osim promjena, ispašta narod a trpi država. Šta znam, to i to sa ratom koji u BiH traje permanentno ili je u najavi kod ‘centralnog Hdžifejzovića’ svakog petka, i to je neizvjesost duga dvije godne, bolje je da znamo ko će nas napasti, kada i kako, ko će nas braniti i kako odmah ili svaka dva mjeseca, a to nam treba. Ako bi se ove izmjene usvojile, onda bi brže saznali i da li će nam Nermin Nikšić u penziju ili će opet umjesto Kongresa da produži svoj premijerski život. Ta neizvjesnost ubija, kad bi se birali dvomjesečno, sve bi bilo lakše.
Dobrodušnost vlasti je očigledna uz izbore, a čekati to dvije godine teško je i neizvjesno. Ne bi bilo loše u te nove propise dodati i to da se ne ide u štampanje listića i kupovinu mašina, to je bez veze bacanje para, bolje bi bilo da se to o bavi ‘aklamacijom‘. Dođeš pred izbornu kutiju gdje ti pokažu za koga ćeš a ti digneš ruku i nogu pride. Kad se već sve zna unaprijed, zašto kvariti prazničnu atmosferu ovim slikanjem i skeniranjem kao da si na radiologiji. Eno, na plakatama već piše ko će biti predsjednik a ko premijer, čemu onda ta skupa budaleština. Znamo i ko će u Predsjedništvo što moramo čekati toliko, zbog tog čekanja može se desiti da dobijemo šest predsjednika, svi su se već proglasili pobjednicima. Znamo i ko su premijeri i oni su se već ucrtali zato je aklamacija tu najbezbolnije i najjeftinije rješenje. Ne znamo tačno šta će biti sa ‘lažnim načelnicima’ jer su na dvije liste pa mogu da biraju hoće’l tamo ja’l vamo, ali to je samo prividno, znamo mi da će oni svi ostati svako u svojoj opštini, oni nas toliko vole da to nije normalno, zato bi zbog njih trebalo ubaciti jednu malu izmjenicu. Da ‘mogu ostati ako hoće doživotni načelnici’, jer takvih već ima u praksi. a ima i na desetine miliona KM razloga da tako bude.
Ne znam kako će ko skontati ali bih uz glavni članak i stavak dodao i jedan anex po kojem bi ‘glede and unatoch konstitutivnosti’, doživotno predstavnik Hrvata u bošnjačkoj vlasti bio Željko Komšić ili osoba ovlaštena od njega’. Ovo najviše da se izbjegne Čović i da prestanu svađe sa Hrvatima. Samo zbog Dodika bi trebalo dopuniti Izmjene sa onim iza zareza se dodaje, pa onda navesti što sve može obavljati. ‘Predsjednik, premijer, zastupnik i sve drugo što mu nije zabranjeno da obavlja‘.
Zbog dijaspore koju nesmijemo zaboraviti, treba dodati također manju izmjenu. ‘Sve dok ne bude slala najmanje deset milijardi KMa godišnje, dijaspora nema pravo na glasanje‘. Tu naglasiti da se ne računa dijaspora Sandžaka i Republike Srpske. Nije diskriminacija, već korisno i za državu i za dijasporu. Naima, daje dijaspora i šalje para, ali sve to naplati svojim dolascima u BiH. Ili opravlja zube, ili popravlja auta, a posebno koristi državne ceste, vodu i sve to treba uračunati u patriotsku ljubav.
Ne bi bilo loše promijeniti odnosno smanjiti i ‘cenzus’ za političke partije. Ovih postojećih stotinjak su dokaz pluralizma i demokratije neviđen u svijetu, a tek možete zamisliti kad bi ih bilo još toliko kako bi bili demokratični i kako bi se lakše istrgovala, hoću reći oformila vlast poslije izbora.
U vezi suverenosti i jedinstvenosti države, trebalo bi ubaciti odredbu po kojoj ‘svako glasa u svojoj avliji’. Čisto iz praktičnih razloga i dosadašnjeg iskustva. Naime, znamo mi da je Bosna cjelovita i nedjeljiva ali uz svake izbore kandidati se šetaju, daruju i mole za glasove svako samo u svojoj avliji. Iz FBiH nema nikoga u Hercegovini a posebno ih nema u Republici Srpskoj, i obratno. Što bi se onda džaba bacale pare na programe, letke i slike kad u stvarnosti svako glasa za svoju suverenu ratom uzetu teritoriju i svoje kandidate.
Svaki narod je sretan i zadovoljan onoliko koliko voli svoju vlast a ona njega. U BiH živi najsretnija raja na Svijetu ali to ne znači da sreća ne može biti još veća, sreće nikad nije dosta. Izmjenama izmjena i dopunama dopuna bi se to moglo postići.
P. S. Svaka sličnost sa opštim izborima u BiH i sa licima pomenutim u priči kao i svaka podudarnost sa Izbornim zakonom BiH, sasvim su slučajno – namjerne.
photo : Zukan Helez se ne boji ni minskog polja, Semir Efendić pegla mišiće, arhiv
