Vicevi su po ‘našoj vjeri’ zabranjeni, osim ako u njima pobjeđuje ‘naša stvar’ zbog koje je sve dozvoljeno : Andrej Nikolaidis i smiješne tercijarne žrtve genocida
* Dugo sam se pitao zašto islam i vrh Reisata ne dozvoljava viceve, parodiju i satiru, i zbog čega uvijek reaguju ako se nađe neka pjesnička vesela duša da nas malo udalji od lobanja, kostiju, tekbira, genocida i smrti, kada se u čas izvrši sunećenje svakog vickastog pripovijedača koji se usudi ući u svijet šale i dokolice. Još brže sam skontao da je u duhu ‘naše vjere’ koja širi slobodu, mir i zajedništvo najbolje da se tim oštrim i brbljivim jezicima stane u kraj čim zinu, jer ako ih ne spriječiš u startu, kasnije će biti kasno. Tako je radio i drug Tito, kažu pristalice ove šerijatske moralne policije i svakog ko ispriča kakav ‘masan’ o njemu lično ili o bratstvu i jedinstvu – ide na višegodišnji odmor ekskurziju Goli Otok, zašto ne bi mi, kad se zna ‘s kim se ima posla’.
* Nije to više to ni stvar principa gdje se u vicevima vješto skrnavi i ismijava ime našeg Poslanika koji se tamo prepoznaje pod imenom Hase, Huse ili Suljo, čak, ili svetica hazreti Fatima jedna od nekoliko skroz malodobnih ženki Poslanika, stvar je mnogo dublja. Zove se ‘naša stvar’, ali ne ona ‘naša muška ponosna stvar’ već baš, baš ‘naša stvar’ – naša država, naš identite i naša vjera.
Poslije sam još brže od bržeg, da ne kažem najbrže, skontao da ‘naša vjera’ ipak ima – kako se ono kaže – aha, merhamet cenzuru, fleksibilnu metodu prepoznavanja ‘dobrog od lošeg’, pa se i ne mora svaki vic osuđivati i na njega bacati anateme, sihere ili hatifermane. Kao što kaže Sveta Knjiga, i tu ima pravilo. Ako postoji ‘potreba’ za ‘onu našu stvar’, za vjeru i naciju te za državu, Bog će zažmuriti, zašto onda ne bi i Reis, hafiz ili kakav drugi youtube tumač ili zvanični kvalifikovani pozavalac vjere i propisa takve viceve prihvatio kao sastavni dio našeg bića. Jednostavnije : zna se ko može i kakve viceve želi izmišljati i prepričavati. Pusti na stranu naše zelene ili crvene linije, ‘preko kojih nećemo nikada’, sve ima svoje kako i zašto. Uopšte nije bitno da li u tim vicevima Bošnjaci uvijek pobjeđuju i nadmudre, poruka je važna, kao u pričama Nasrudin hodže.
* Elem, tako i recimo, Bakir Izetbegović može – budući da je i sam rođen i natakaren vickasto – pričati viceve koliko hoće i kad hoće, jer naprosto zna se ko je Bakir. Tako, ako Bakir kaže da je turski predsjednik Erdogan njegov Poslanik, on je to zaista ljudski i mislio a tako i mi, stoga tu nema skrnavljenja ni vjere ni brata Taiba našeg Poslanika i njegovoj priči se ne zamjeri već joj se smijemo. Isto tako ako kaže da je Bog uz izbore sa njim i da glasa za njega, bez obzira da li Bakir izgubio, a jeste – Onaj Gore ga ostavio na cjedilu’, za nas je Bakir pobjednik. Allah ga je samo stavio u, kako se ono kaže – aha ‘iskušenje’. A nama kako bude. Svjetski poznato ime novine i književnosti Boris Dežulović to već ne može, nije on Bakir. Još ako ‘namjerno’ priča viceve uz Ramazan ‘sveti praznik’, e onda stvari stoje drugačije i opasne su. Zato je ispravno urednica ‘Oslobođenja’ iz Pivare vjernika braće Selimovića, stara komunistička novinarka Vildana Selimbegović Dežuloviću odmah njemu poslala otkaz. ‘Vrijeđa osjećanja muslimana’.
To je bilo ljeta 2018, Dežulović – star mag humora i satire iz ekipe splitske kultne novine ‘Feral Tribune’ kojeg je Tuđman ugasio prinudom (jer kao i Reisat ne razumije šalu a brani čast i vjerska osjećanja i dostojanstvo Hrvata) svoje ‘nogiranje’ je pojasnio ovako. “Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.”
* ‘Zajebani su ti vjerski sjećaji’, osjetio je to Dežulović na svojim plećima dok je sedam godina bez prigovora prepričavao viceve o drugima, a iskreno on se osjećajno kao i Bakir pozabavio Erdoganom nazvavši ga Poslanikom, što je urednica ‘Oslobođenja’ povezala uz Ramazan i Poslanika. Postila Vildana, pa joj zbog gladi i žeđi ‘dokundisalo’ a iftar daleko.
Ima viš tih ‘svetih stvari’ koje nisu za vica, osim ako drugačij ne propiše ‘naša vjera’ čijim zakonima se mi klanjamo i pratimo ih, najbitnije je da je sve ‘haram’ ako to nije ‘za našu stvar’. Na sličan način kao i Dežulović, na ‘stubu srama’ i osude našao se i njegov kolega Predrag Lucić koji više nije među živima. Davno će ti on jednu satiru pretumbati u ‘pjesmu’ pa objaviti satiričnu poemu ‘Ići, mići, Ahmići’ i načas su mu šerijatski momci iz moralne sarajevske policije odklanjali dženazu. A bio je tada još živ, umro je tek 2018. Obrazloženje ovog javnog sunećenja i sahranjivanja je bilo da se ‘poigrava sa žrtvama koje su naša svetinja, koje su poklale ustaše’, sadašnji UZPovci, danima i mjsecima su padale miroljubive islamske psovke, prijetnje i pljuvanje. Kakva parodija, kakva satira, ko si ti da nam paradiraš i da na kostima naših najmilijih praviš šegu.
Lucić je uzalud objašnjavao da je bio mrtav a živ i ozbiljan. Poema je pravo remek-djelo, samo što ga nisu namjerno htjeli razumjeti. Evo par stihova, čisto radi ilustracije.
‘Malo selo kao u priči//Iz Iljadu i jedne noći// Pa će HVO doći – Iljadu i druge neće ni bit!//Ići mići Ahmići…//Mala dica muslimančići//Ako ih ne zatučeš//Kad narestu navučeš//Veliki belaj za vrat! //I postat ću velik//I klat ću kako četnik// Svega ima u Kordića!//Osvojit ću Travnik//I postat ću poglavnik//Gospoja Kordić//Žena će bit//Od silnega Darija!//Ići mići Ahmići…//Ja ću zbog njih i u Haag stići….
* Jasno je, Lucić je zaista vrckav i bezobrazan, i prešao je ‘naše linije’. Genocid, džamije, 250.000 ubijenih, 50 hiljada Bošnjakinja silovanih…’ To su te imaginarne i cifre i linije u koje se ne dira, ‘ako drugačije nije naređeno’. I određeno. Jer, linije su vam, recimo, kao crte. I ima ih, i nema ih, vidljive su kad ih ugledaš, nevidljive kad ih ne vidiš. Eto, Lucić oćoravio pa nije vidio ono što je vidljivo i što mora biti svakom u oku. Ljude je Bog stvori sa različitim dioptrijama od rebra i gline, oči su od kamena, Lucića bez vida i svjetla.
Ne vidi dobro ni Andrej Nikolaidis, još jedno britko bošnjačko pero i humorista, ali kao što smo utvrdili u gradivu, njegovo sljepilo je naš put i naša vodilja. Treba ga znati isčitati.
Počesto tako ovaj sarajevski nekadašnji student a crnogorski novinar i književnik Nikolaidis, također vickast kao i Lucić ili Dežulović, šeta po ‘našim linijama’, svaki dan skače i preskače, k’o Bakir, ali sve radi sa ukusom i ‘za našu stvar’. Muslimanski je, onda, praštati čovjeku rođenom ‘za našu stvar’, čiji vicevi kao hadisi nose posebnu mudrost.
Evo jedan, ovaj od jučer recimo, ko se tome ne bi nasmijao? Čak i Murat Tahirović i majka nad majkama Munira se tresu od smijeha, smijulji se i direktor Emir Suljagić. Trese se i Dragan Bursać, još jedan vic-majstor iz novinarske vicoteke ‘Al Jazeera Balkans’, čak i hadžija Muhamed Mahmutović ‘pisac’, ‘knjiženik’ i ‘stručnjak’ za poeziju i viceve koji se pali na džemate i na džamijske ‘senzore’, i on se na ovo cerekao na svom tavanu gdje kao Alan Poo piše romane sa nogama u hladnom lavoru i guščijim perom u ruci. Vickasti ‘grčki Crnogorac’ vic prepričava i počinje ovako.
‘Uhvatio Mujo zlatnog četnika, pa mu ovaj kaže: pusti me i ispuniću ti tri masovne grobnice’.
Hahaha, hoho ho, sva Bosna stenje i umire od smijeha, tresu se Reisovi dvori na Kovačima i ured vickaste načelnice u Vijećnici, sve se drma.
Jer, Andrej je originalan i naš domaći. ‘Em je četnik u ovoj slatkoj priči ‘zlatan’ em je Mujo, hoću reći Bošnjak, i opet nenadjebiv. Tri tercijarne grobnice koje je Mujo priželjkivao, biće kao želje ispunjene, vickasti Nikolaidis se potrudio da osvijetli satiru a zlatni četnik jedva dočekao. Pecanje genocida se nastavlja, poanta je jasna k’o dan.
I, zamislite, nije prešao naše linije, znamo odlično brata Andreja, svaki dan nam pokazuje svoju i našu gimnastiku.
Ma čak da je ovaj vic ispričao uz Ramazan, ne bi povrijedio ‘naše vjerske osjećaje’.
A žrtve? Eh, žrtve čuju samo ono što mi pričamo i prepričavamo.
P.S. Svaka sličnost sa licima i događajima slučajno je – namjerna.
photo : Andrej Nikolaidis, crnogorski novinar i književnik, arhiv