Obilježen je još jedan mitski bh dan – Dan ArBiH, Sarajevo je imalo razloga kao što ga ima svaki dan da slavi, polaže cvijeće, obilazi borce na Allahovom putu ‘šehide’ i neizbježno da se uče dove Aliji Izetbegoviću na Kovačima. Onako uz put istim povodom, polagano je cvijeće i na ostalim spomenicima po bh Glavnom gradu ali ne bez razloga ; samo sa ciljem da se iskrivljuje istorija i da se izjednačavaju antifašisti sa fašistima.
Zašto mitski dan?
Jednostavno zato jer u FBiH se živi od mitova, sve je u bajci, ArBiH također.
Može se s lakoćom utvrditi da ArBiH nije postojala aprila 1992. ali čemu gubljenje vremena kad se u BiH ne zna tačno ni početak bh rata. O nenadjebivoj armiji koja je najhrabrija i najčistija (ma šta god ovo značilo iako asocira na čistoću vjere) ‘spasila BiH i državu’ pa onako u ‘tenama i goloruka’ postala ‘nepokoriva sila nebeska’ bez ijednog poraza’, ‘bez ijednog logora za zarobljene i civile’, ‘bez ijedne srušene crkve’, ‘multietnička zajednička vojska’- također je suvišno trošiti riječi, osim da se okrenemo oko sebe i da progledamo : otkud tolike onda žrtve na čijim kostima se grade mitovi i slavi, ako je već Armija spasila državu i narod, kako to da je poslije završetka rata država BiH postala ‘samo BiH’ na nekih 23% ‘slobodnog teritorija’ i ni tu nema potpune suverenosti, dok je preko 100.000 ubijenih i preko milion i pol raseljenih … A prema popisu izaslanika UNa Tadeusz Mazowiecki (1927-2013) ArBiH je imala preko 300 logora i zatvora.
Kad-tad taj mit o ArBiH će se morati preispitati i ocijeniti na pravi način, za sada treba reći da Bošnjaci nisu spremni na to. Mit se proširio na ‘zajedničke snage BiH’ gdje u državi postoje tri totalno oprečna nacionalistička puka od kojih se onaj bošnjački zvani ‘Rendžerski’ po ratnim iskustvima i planovima Alije Izetbegovića vodi i njeguje kao prava vjerska muslimanska vojska. Ostala dva puka, hrvatski i srpski baštine sasvim druge mitove i ‘tradicije’ i svima su zajedničke samo državne epolete na uniformi uz one nacionalističke i plate oficira. Dok se sve vježbe, vijesti i događanja prema bh medijima dešavaju samo u ‘bošnjačkoj komponenti’ zajedništva, ostala dva puka kao da ne postoje. Bajka se čita i u optužnicama i presudama za ratne zločine komandantima ArBiH, u bajkama nema ‘loših momaka’, samo ima prinčeva i princeza.
Znam, ministar ‘zajedničkih oružanih snaga’ drug Zukan Helez uspavljuje sa bajkama o ‘zajedništvu’ kojeg bih i sam volio doživjeti više nego išta ali nažalost to je samo mitološka bajkovita kategorija, pa nam tako svake godine uz 15. aprila dan nepostojanja ArBiH na scenu stupa još jedno mitološko čudo zvano ‘multietnička čista Armija’ i njen Dan. Za razliku od ranijih godina, Bakir Izetbegović i njegova kleromafija su dominirali na turbetu Oca na Kovačima, sada su tu ulogu preuzeli ‘prvaci’ SDPa sa Denismo Bećirovićem, Željkom Komšićem i vlastodršcima ‘trojke’. Slike polaganja cvijeća u društvu ahmedija govore suprotno od istorije i samo idu u prilog razvaljivačima države, budući da tu nema ni ‘Z’ od zajedništva. U pitanju je javni nastavak u ratu otpočete islamizacije zajedničke bh vojske i ovo obilježavanje i podsjećanje uz islamski kolorit i učenje dova po groblju je totalno neproduktivna propaganda Reisove države i armije.
Može se zvanična bh vlast u FBiH upinjati na sve četiri noge dokazujući građanštinu i multietnički karakter ‘zajedničke vojske’ te isti takav habitus nekadašnje ArBiH, slike sa ovih svečanosti ih demantiraju. Sve je militarizovano i sa nabojem rata i sve je pod vjerskm palicom sa ponekom državnom zastavom, nema se tu šta dodati kad se već ne može oduzeti. Osim uvlačenja djece i omladine u ratni diskurs pod plaštom vjere i budućih bitaka, usljed čega Helez planira uvođenje Odbrane i Zaštite u škole. Da se djeca nauče pucati, kaže ovaj tip i najavljuje uz ulazak u EU i ‘rezervni sastav’ vojske. Istorijske slike ondašnje ArBiH su još veći dokaz ovog bh mita ispisan uglavnom na arapskom, Alijina čista nemuslimana se tu podrazumijeva.
ArBiH je bila muslimanska vojska sa rigidnim mudžahedinskim pravilima, ovo ‘napucavanje’ i ova identifikacija je samo dokaz pride. Nekakvi tipovi sa beretkama i sa ‘pozdravom kralja Tvrtka Kotromanića’ ili sa rukama us tavu za dovljenjen kod Alijinog turbeta danas i svih ovih poratnih godina su pravo remek djelo vjerskog kičeraja i islamizma, dok ova ženska omladina u maskirnim uniformama sa hidžabom i Alijinim beretkicama na glavi pravi su melem za oči. I prava tema za neku novu-staru priču.
Podsjećamo, uvođenje islamskih propisa u ‘zajedničke snage BiH’ je odavno otpočelo i tu glavnu ulogu vodi ‘Vojno Muftijsvo’ skupa sa bh parlamentarcima. Tako je Bakir Izetbegović tražio apelacijom i dobio, hej, pravo da se mogu puštati i nosati brade, dio apelacije sa hidžabom (samo zbog jedne ‘vojnikinje’ Amele Mujanović) još nije potvrđen Ustavnim Sudom, međutim evo dokaza da nam ne treba ni Sud, sve je jasno. A dok Ustavni Sud ne kaže konačnu, građanski ministar Zukan sa tespihom u džepu je ‘vojnikinju’ Amelu ‘rasporedio’ u kasarnu u kojoj se hidžab nesmetano nosi. Za halal ishranu vojnika se odavno potrudio, poslušao je savjet Šefika Džaferovića i bh Predsjedništva.
Slike uniformisanih muškaraca i zamotanih žena sa posebnim preferiranjem na omladinu podsjećaju na slične ‘žene komandose’ iz Irana, Pakistana ili Afganistana, ali to je naš usud ‘građanske i sekularne države’ po Ustavu BiH. To je naš mit i ostaje tako. Kad već hoćemo mitove i bajke, onda će mo imati bajku od zajedničke države sve dok ne odrastemo. Tada će već biti kasno za zajedničku državu Bosnu, za neku drugu koja se gradi i unapređuje, sve će biti potaman.
photo detalj sa proslave Dana ArBiH 15.04.2024, arhiv
