Plaća bivšeg i osuđenog direktora Federalne civilne zaštite Fahrudina Solaka navodi na razmišljanje o promjeni zakonske presupcije nevinosti ‘niko nije kriv dok se ne krivica ne dokaže’ : šta sa silnim parama isplaćenim od suspenzije do pravosnažne osude? Treba li takav osuđenik vratiti te pare?

 

–  Ima jedna fina zakonska postavka u propisima svih demokratskih zemalja svijeta, ima je i BiH iako je nažalost ta zajednica daleko u svemu od demokratije, a ona glasi da ‘niko nije kriv dok mu se ne pravosnažno ne dokaže krivica u sudskom postupku’. Jednostavno, onaj ko je optužen za bilo kakvo krivično djelo ne može trpiti nikakve pravne posljedice dok mu se u postupku ne utvrdi da je djelo počinio.
To je sasvim logično i normalno u, da kažem, normalnoj državi gdje je i otkrivanje i procesuiranje svakog počinioca krivičnog djela svedeno na minimum i gdje su organi gonjenja i sudstvo nezavisni, ekspeditivni i gdje se poštuju zakonski rokovi, i ako se uz taj postulat primjenjuju i moralne norme ponašanja, nema se tu šta i čemu prigovarati.

–  Međutim, ovo zakonsko pravilo u zemlji Bosni je ‘zrelo’ za preispitivanje iz više razloga, navešćemo samo neke. Pored već poznatog da su i policijski organi, Tužilaštva i Sudovi kod nas poprilično u raljama politike i korupcije, istrage i sudski sporovi traju godinama pa nekad i decenijama, vrlo često optuženi ostaju na svojim radnim mjestima iako provode vrijeme više po Sudovima nego na radnim poslovima ali sve do pravosnažne dluke Suda primaju punu platu i sve duge privilegije, ako su u poslaničkim klupama tu ostaju dok se postupak ne okonča i uživaju zaštitu i funkcije i ličnosti kao da se ništa nije desilo. Primjera ima na pretek, podsjećamo na neke najekstremnije. Optuženi glavni bh tužilac Goran Salihović je još od 2016. na Sudu zbog teških zloupotreba i drugih krivičnih djela jer postupak nije okončan, osim suspenzije sa mjesta glavnog tužioca Salihović nije ništa drugo osjetio : prima ogromnu platu kao ‘obični’ a ne glavni tužilac redovno i kao maneken sa advokatom šeta kroz medije iznoseći svoju nevinost. Takvih kao on ima na stotine, sudovi odlaži i suduju a radni staž i plata teče. Poslednji primjer pravosnažno osuđenog bivšeg direktora Federalne uprave civile zaštite Fahrudina Solaka osuđenog za teško koruptivno krivično djelo na 6 godina zatvora u ‘aferi respiratori’ zajedno sa Fikretom Hodžićem i bivšim premijerom Fadiom Novalićem, trebao bi preispitati posljedice tog zakonskog pravila o zaštiti nepovredivosti optuženih lica.

–  Naime, Solak je kao i mnogi prije njega, čitavo vrijeme od optuženja pa sve do 24. januara ove godine uredno primao punu platu u  iznosu preko 3,000 KMa, sa tim datumom su ga konačno skinuli sa platnog spiska. Bio je cijelo vrijeme nevin i slobodan građanin.
I, dobro, zakon kaže tako, morala se plata isplaćivati jer je Solak ‘nevin’ sve dok se nije dokazalo da je lopina a znamo koliko godina je prošlo od hapšenja, optuženja pa do suđenja, ali isti taj zakon ne kaže šta onda ako taj i takav ‘sve dok ne bude pravosnano osuđen’ ipak bude pravosnažnom odlukom osuđen kao zaštićeni lopov? Kao što je utvrđeno pravosnažnom odlukom Suda BiH?
Zar se ne može taj postulat formulisati dodatkom u propisu da će u slučaju ako lice bude pravosnažno osuđeno, vratiti pare od plate i drugih pogodnosti koje je dobivao za vrijeme dok još nije bila utvrđena njegova krivica? Pa da se fino sve demokratski i po propisu državi vrate pare koje je kriminalac dobivao?
Može, naravno, sve se može ako se hoće, ali nisu ludi zastupnici među kojima ima više kriminalaca nego onih na slobodi da mijenjaju bilo šta u propisima koji su skrojeni za njih koji bi ih ‘ošinuli po džepu’ gdje su svi ‘najtanji’. Ne zaboravimo, ovaj postulat najviše pomaže i donosi benefite samo ‘krupnim državnim lopovima’, onaj ko ukrade metar drva nije imao takve benefite ni prije ni poslije sječe i krađe drveta.

–  Zakonodavci su sebi uz ovu privilegiju ‘nevinosti’ ugradili i mogućnost da svoj patriotizma i bitke za državu dobro unovče. Najčešće se ‘kapitalci’ oslobađaju i dobiju potvrdu Suda o nevinosti a onda slijedi nečuveni patriotski obrat. Toliko vole državu a svi redom je čim ih država oslobodi – tuže i traže naknadu pretrpljenih bolova. Psihičkih, fizičkih i svakih drugih, i, iako su cijelo vrijeme primali bogovske plate, država im još dadne na desetine ili stotine hiljada KMa na ima odšeteta za njihove bolove patnje i izgubljeni ugled(?). Onaj ko voli državu ne bi je trebao nikad tužiti, međutim zna se da su kod nas patriotizam i ljubav prema državi legla najvećih hulja i baraba.
Država sa druge strane, pak,  takve voli i nagrađuje. Lopovska simbioza je ozakonjena.

photo : Fahrudin Solak, bivši direktor federalne uprave za civilnu zaštitu BiH arhiv