U bh medijima se ne objavljuju već proizvode vijesti, obavezno se moraju vjerski i nacionalistički dotjerati

 

Opštepoznato je da se vijesti u BiH ne prenose već proizvode. Onda prepisivačinom uljepšavaš, dodaješ i doziraš značaj i dinamiku same vijesti. Nacionalistički a posebno vjerski ugođaj ne propuštaš, u protivnom ne računaj na ‘klikove’ i širenje vijesti, što je osim mrzilačkog  i svađalačkog trenda jedan od ciljeva medija.
Izvor može biti bilo koji zvanični organ države, politička ili nevladina organizacija ili vjerska udruga, vrlo često to su socijalne mreže, ali imaš ‘kostur’, pa uljepšavaj. Ako je nešto dobro, humano i za objavu pozitivno, nacionalnost naglasiš, ako imaš ikakve mogućnosti da se ‘uhvatiš’ za vjeru, još bolje. Tako, ako je izvršen napad na povratnika u Republici Srpskoj, obavezno dodaš mjesto i vrijeme, da zaplet dobije na težini. ‘Napadnut  na put prema džamiji’. Ili ‘napadnut oko sabaha dok se povratnik priprema za molitvu’. Kao da nije mogao biti napadnut bilo gdje. Naravno da jeste, ali efekat vijesti ne bi bio isti.

Vijest možeš obraditi i drugačije. Ako slučajno negativac nije ‘naš’ navedeš ime i prezime i sve što ide uz kriminal, nacionalnost obavezno. Ako je naš, zaobiđeš sve što možeš, iniijale izmisliš. Ako je neko spasio nekoga iz vode ili zapaljenog auta, pa je ‘naš’, onda gruhneš naslov. ‘Bošnjak spasio staricu’. Ako je ‘naš’ a nije iz naše države, ima i toga ihahha, pa napravi kakvo krivično djelo, onda objaviš ‘Srbijanac iz Novog Pazara ubo nožem…’. Oni sa Kosova ili iz Crne Gore ako su ‘naši’, dobiju prefiks države koja nije naša. Manje je bolno i tragično.

E, ali ima još nešto što se u zadnje vrijeme forsira u medijima oko napada, pljački i kriminala uopšte.
To je ‘novac za dženazu’.

Iako smo mi merhametli nacija, vjera nam je još bolja i čišća, sve su prilike da je Islamska Zajednica uredila sistem tako da se moraš dugo pripremati ‘za preseljenje’ iliti selidbu na onaj svjet. Skupo, nego. Mada ima i toga, ako se kaže da je opljačkan novaz namijenjen za dženazu, računa se osim emocija na vjeru i na obaveznu sadaku bez koje ne postojimo. Namiriće to raja brže i slađe kad su pare namijenjene za tu svrhu.
Primjera ima mnogo, pomenuću samo zadnja dva, zbog tematike. U slučaju napada na povratnike (dokle taj izraz, pa ljude žive tamo deset i više godina?) Ajšu i Fadila Memiševića kod Višegrada ovo dvoje staraca je opljčakano i nanešene su im teške povrede a istovremeno im je odnešeno, oteto 7,000 KMa. Krivično djelo je navodno u fazi procesuiranja, očekuje se odluka nadležnih organa, međutim kako su oštećeni izjavili da je novac bio ‘namijenjen za dženazu’, akcijom po internetu ubrzo im je namiren. Osude prem banditima su bile još žešće jer su pored povreda opljačkali i lovu koju su oštećeni ‘nanijetili’ tj namijenili za svoj ukop. Da nisu pare striktno namjenske, manje bi se pjenilo i čitalo.
Jučer je u Sarajevu osvanula nova priča i novi medijski lik Halil Smajić. Kupio golfa od neke starice a kad je čistio auto u gepeku je našao kovertu i u njoj 3.300 KMa. Nakon što se posavjetovao sa prijateljem vratio je pare ‘nani’ (ne starici ili babi, baki, toga više nema, kod nas su sve ‘nane’ od Fate Orlović pa nadalje osim ‘tetke’ Zilhe iz narodne kuhinje koja nije više među živima) – prodavcu koja je izjavila da su pare bile ‘namijenjene za dženazu’ njenog muža koji je umro prije par godina, ali kako ih nije mogla naći, kaže ‘halalila’ih je tj. zaboravila i otpisala, zahvalila se kupcu auta koji je dospio na sve glavne i sporedne portale, posebno na socijalne mreže. Koji se, uzput, iako je human i vjernik, dugo dvoumio i ‘savjetovao sa prijateljem’ šta da uradi sa parama.

Međutim, uz ovu priču ide obavezno i poruka, bez toga u ‘građanskoj’ državi ne može. Vjernik ne smije zadržati ničije što pripada vjerniku jer je to haram tj zabranjeno pa je tako Halil postao omiljen više zbog toga nego zbog povrata novca.
Priča je dakako poučna i ponavlja se, ali ovdje smo naučili divje-tri stvari. Prvo, do sada su uglavnom političari držali lovu u kovertama i u gepeku pa im je to oduzimano na graničnim prijelazima, poslije se opametili pa to šalju internetom, sada vidimo da koverte ima bh raja, naša sirotinja. Koja povazdan kuka da je gladna i žedna. Drugo, ne manje važno od ovog vjerskog aspekta je nesporna činenica da Islamska zajenica pljačka svoje vejrnike skupim troškovima sahrane. Za grobno mjesto, za članarinu, za hodžu, za pokopno društvo, kad se sve sabere i oduzme ostaje nam da zaključimo da Islamska Zajedncia BiH pofino zarađuje na umiranje. A umirati se mora.

Dakako, otvaraju se i neka neugodna a potrebna pitanja bez odgovora koje medji znaju ali ih prešućuju s razlogom.
Prvo, da je Halil slučajno našao u gepeku pare od nekog ko nije vjernik, da li bi pare vratio, ili da Halil nije vjernik a da je oštećeni nevjernik šta bi onda bilo sa kovertom u gepeku? Drugo, da li ima ijedan povratnik a da nije doživio maltretiranje ili prebijanje na nekom ‘regularnom’ da ne kažem ‘normalnom’ mjestu ili u neko drugo vrijeme. Recimo, da je napadnut na javnom putu, u kafani ili u kockarnici ili trgovini, šta znam. Ili u vrijeme Nove Godine ili 1. Maja. Svi su napadnuti uz Ramazan ili na putu prema džamiji, ili u vrijeme apliciranja molitve. I, treće, iako je cinično, obzirom na pare u ovim krivičnim djelima, da li svaki bandit, kriminalac, pljačkaš i razbojnik treba odmah u startu tražiti ‘pare za dženazu’ a ne običnu lovu kao do sada? Pa da skrati muke sebi a povrede oštećenima?
Kad je u pitanju vjera islam, haram i halal, da li bi se moglo reći ikako da je tolika cijena love namijenjene za dženazu haram i čista pljačka? Čisto da budemo svi jednaki pred Onim Gore.
I da manje u džepu razbojnika i pljačkaša ostane, možda bi manje i otimali kad ne bi znali koliko košta umiranje kod muslimana.

photo : Halil Smajić iz Sarajeva sa oštećenom kojoj je vratio nađene pare, arhiv