Nema nijednog zakonskog propisa koji reguliše dobivanje statusa ovog najvišeg vojničkog zvanja poginulih u islamiziranoj ArBiH a puna Bosna ‘šehida’, i nakon tri decenije od prestanka rata još se bavimo pravima njihovih porodica koji su u društvenom životu države uvijek ispred ostalih, čak i boraca ArBiH.
‘Šehidi’- poginuli na Božjem putu su izrodili podjelu poginulih na ‘šehide’ i ‘borce’, odlukom posebne Komisije dobili i posebne spomenike, Komisija je izradila i nacrte izgleda i cijene ovih specijalnih nišana …
** Tema je široka i zahtjevna, ali istovremeno i tajanstvena.
Nema nijednog propisa države BiH koji propisuju i reguliše način dobivanja statusa ‘šehid ArbiH’ niti se može pronaći koji državni, armijski ili neki drugi nadležni organ izdaje takve potvrde, ali u BiH ima ‘šehida’, puna je Bosna takvih kategorija. Posebno je interesantno da i tri decenije nakon bh rata, porodice ‘šehida’ ostvaruju više prava nego ostali ‘borci ArBiH’, Reisat, džemati i silna ‘šehidska udruženja’ i druge ‘nevladine udruge’ vode permanentnu bitku za ‘šehide’ i njihove porodice i ta kategorija bh stanovnika je uvijek u ostvarenju svojih prava ispred ostalih građana srodnih kategorija.
Na stranu što je ovaj termin za ‘posebne borce ArBiH’ uveden da se zadovolji Islamska Zajednica koja je uvijek bila prisutna u donošenju zakona u BiH, no on je učinio klasičnu podjelu na ‘šehide’ i ‘obične borce ArBiH’, sa ciljem da se poslije islamiziranja ArBiH nastavi sa šerijatom u ostalim državnim institucijama, a što je bio i projekat Alije Izetbegovića preko stranke SDA i IZ BiH.
** Kao što znamo, spočetka bh rata u ArBiH je bilo i drugih nacionalnosti osim muslimana i mnogi su položili živote za domovinu, međutim oni nisu nikada postali ‘šehidi’ već samo ‘obični’ borci ARBiH. Tragajući za nadležnim organom koji izdaje takve potvrde da je neko lice poginulo u ArBiH u bh ratu kao ‘šehid’, nismo mogli dobiti odgovor ni od ijedne zvanične institucije, osim što smo utvrdili da su preporuke za takva ‘zvanja’ dolazile iz Islamske Zajednice BiH, iz Medžlisa,’Udruženja šehida’, ponekad i od strane Mjesnih Zajednica. Dakle, u bh ratu si mogao dati svoj život u istom rovu sa kolegom ali on bi postajao ‘šehidom’ a tebi ostaje ‘zvanje’ borac ArBIH.
** Jedini bh državni propis koji pominje ‘šehide’ i ‘šehidske porodice’ je federalni ‘Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica’, koji u članu br. 1 govori (‘Ovim zakonom uređuju se prava, uvjeti i postupak za ostvarivanje prava, korištenje i prestanak prava, sredstva za finansiranje prava, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava članova porodica šehida, članova porodica poginulih, umrlih i nestalih branioca, ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova porodica poginulih, umrlih i nestalih dobitnika ratnog priznanja i odlikovanja, branioca…’ ) o ‘šehidima’ i njihovim porodicama, navodeći i ‘borce’ i ostale kategorije. Zakon je prepisan i na nivou Kantona i Opština, međutim u njemu nema odredbi osim što navodi ko je sve porodica ‘šehida’ i ‘boraca’ – ko odlučuje ko je poginuo kao ‘šehid’ a ko kao ‘borac’. Iz prepiski opština i Kantonalnih rukovodilaca, nalazimo da je ove preporuke davala IZ BiH, najčešće Udruženja šehida, zatim Medžlisi ili u nekim slučajevima i Mjesna zajednica, što upućuje na veliku mogućnost zloupotrebe u ostvarenju prava. O podjelama pogunulih da i ne govorimo.
** Pojam ‘šehid’ je uveden namjerno da se ovaj šerijatski model vrednovanja nečije smrti svede na vjersku osnovu a ArBiH na vjersku komponentu. Kako je tumačenje arapskog jezika i značenja ovog pojma različito i šaroliko, te kako nema zvaničnih propisa koji regulišu tu oblast, dolazi do prave zbrke, kao i kod tumačenja Kur’ana, Svetog Pisma muslimana. I postoji nekoliko ‘vrsta šehida’.
Naime, ‘šehid’ je ‘svjedok’, ‘šehid’ je ‘borac poginuo na Allahovom putu’, ‘šehid može bit i onaj koji umre od groma, ili žena na porođaju, on ‘je živ’ i ne umire, ‘šehidi’ se vraćaju, zato uvijek ‘imaju osmijeh na licu’ i ‘oči širom otvorene’ jer su ‘svjedoci’ … ‘Šehidom’ je proglašen i Alija Izetbegović iako je umro od srca i pluća, i danas ima onih koji sebe vide kao žive ‘šehide’. Nije za sprdnju, stvar je ozbiljna ali kao i sve ostalo u BiH i ovo nailazi na sumnjive odgovore i tajanstvenost, dok smo vidjeli da se na ‘šehidskom groblju’ Kovači pored ‘boraca na Allahovom putu’ i pored Alije, tu sahranjuju i kriminalci tipa ‘Caco’ ili izvjesni Turković koji je poginuo u mafijaškom obračunu u Sarajevu. Naravno, važno bi bilo znati ko onda može i daje potvrdu da je neko ‘šehid’, međutim to je ostavljeno po svoj prilici vjerskim organizacijama.
** Da stvar poprima ne samo socijalne i druge podjele, već i karikaturalne sitauacije, govori i jedna detalj, kada neki vrli pitac kao što sam i sam traži od zvaničnika Islamske Zajednice da mu kaže ko i kako se postaje ‘šehidom’ a on odgovara. Citiram.
‘Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:
Ovo pitanje me podsjetilo na anegdotu koja se desila u jednom od zavidovićkih džemata. Naime, nakon rata, hodža je dobio dopis o šehidima mjesne zajednice njihovog džemata pa je zadržao džematlije nakon namaza da im pročita imena šehida. Prilikom čitanja naveo je i ime šehida Jozo I., pa kada je završio sa čitanjem jedan od džematlija je priupitao: “Hodža, kako Jozo (katolik koji je živio u tom naselju) može biti šehid?” Hodža se malo zbunio, a zatim odgovorio: “Šta ja znam ovako piše!”
Ovo nam samo govori o tome kako se kod nas poima šehid- to je osoba koja je poginula u ratu na našoj strani, pa se tako desilo da je šehidska organizacija Jozu katolika koji je preselio od granate mimo fronta i linije, uvrstila u šehide.
Konkretan odgovor na pitanje: Primjer koji si naveo ukazuje na to da nisu svi oni koji su od Bošnjaka preselili u ratu šehidi, sa šerijatske strane. Da bi bili šehidi moraju biti u islamu, vjerovati u imanske šarte, praktikovati nešto od ruknova islama, namaz, post i slično. A onaj koji sebe smatra muslimanom, ubjeđen je da je namaz obaveza klanjati a ne klanja ga, oko takve osobe poznato je razilaženje da li je musliman ili nije. Također, među tim poginulima ima onih koju su sami sebe tretirali ateistima (nevjernicima), zatim onih koji nisu imali ništa od islama ni vjerovanjem niti praktikovanjem. Uglavnom nije ispravno tretirati sve poginule Bošnjake šehidima, a kamoli one koji su psovali Boga prije nego su preselili. Moglo bi se reći da kod nas termin šehid ima običajno poimanje a ne šerijatsko, to jeste ko god je od Bošnjaka preselio i na liniji, frontu i van linije a bio na strani armije BiH i poginuo od strane Srba i Hrvata, se smatra šehidom, što je naravno pogrešno i netačno…’
** Dakle, ‘šta ja znam ko može biti šehid‘, kako reče ovaj fetva-i-emin, čovjek zadužen za odgovore, eto ne znam ni ja. Ali smo ipak nešto : naučili vjera je ovdje ispred države.
Znam da je to totalno pogrešno i trebalo bi to zakonom regulisati, iz postojećeg zakona izbaciti tu vjersku nakaradnu odrednicu a baviti se pravima ‘boraca ArBiH’ i njihovih porodica. Budući da kao hoćemo u EU i budući da nisu svi borci ArBiH poginuli ”na Allahovom putu’, braneći vjeru. Međutim, to se neće desiti, šerijatske odredbe su odavno temelji naših zakona, na pojmu ‘šehid’ IZ BiH i vlastela su odavno kod naroda profitirali i zacementirali ono što su zacrtali. Svaki dan nas podsjećaju na ‘miris šehidske krvi’ i dženneta, na nekakve ‘zakletve‘ koje smo im dali, na njihov uživanje na onom svijetu gdje će im se dati sve pogodnosti, uključujući i ‘sedamdeset hurija – džennetskih djevojaka’, ‘obični borci’ poginuli za državu a ne vjeru, neće dobit nijednu.
Ostaće upisano da uz permanentnu tvrdnju kako je u ArBiH bilo svih nacionalnosti, nema nijednog ‘šehida’ Srbina ili Hrvata, a dali suživot za domovinu.
Također, tumačenje sahrane ‘šehida’ je kao i sve drugo tumačenje sa arapskog jezika različito i mnogostruko. Može i ovako i onako. Tako se u izvornom prijevodu tvrdi da se ‘šehidi’ sahranjuju na poseban način. Njihova ‘krv je zamjena za pranje’ a ‘njihova odjeća zamjena za umotavanje u bijele čaršafe’. Dakle, oni se shranjuju onako kako su nađeni, međutim kod nas u bh ratu, tako su sahranjivani samo ‘murtedi’ tj. otpadnici od vjere. Kao što su po fetvi bivšeg Reisa ‘Hižaslava’ Cerića sahranjivani ubijeni pripadnici Ap ‘Zapadna Bosna’. Koji su gluho bilo, ovim tumačenjem postali ‘šehidi’. Niti su sahranjivani po islamskim propisima niti im je klanjana dženaza. Onim ‘pravim šehidima’ je dženaza obavljena onda, suprotno tvrdnjama šerijatskih stručnjaka. Gdje opet dolazimo do nepoznanice : ko je u tim sahranama davao potvrdu da je neko ‘šehid’?
** Ogromne pare su vlasti u BiH spiskale i na projekat ‘izgleda i izgradnje’ spomenika-nišana za ‘šehide’. Posebna Komisija u čijem sastavu su sjedili arhitekte, građevinci i hodže su utvrdila i oformile ‘šehidske nišane’ onakve kakve danas viđamo u Potočarima ili na Kovačima ili na bilo kojem drugom ‘šehidskom groblju’. Uz dobre i visoke dnevnice Komisija je odradila dobar posao.
photo : nije najveće ali je najvrijednije šehidsko groblje Kovači i Mauzolej Alije Izetbegovića, arhiv
