Oni su poznati, bogati i slavni, počesto i grubijani, vole partije alkohol i jet–set, kupuju stanove, grade vile i restorane na moru u Hrvatskoj, kod kuće u BiH su vjernici ‘per excellence’, idu na hadž i ‘pune baterije’ po džamijama
Sport u BiH je odavno pod kandžama religije, i ovdje kao i u politici ne važi ono staro pravilo da je ‘sport odvojen od vjere’. Logično : kad nije država, što bi onda sport odvajali.
U skoro stopostotnoj vjerskoj državi po zadnjem popisu iz 2013. godine ništa novo, rekli bi, međutim i pored tog statističkog podatka stoji činjenica da je BiH po Ustavu ‘građanska i sekularna država’, ta nepostojeća i nepoznata bh logika je u totalnoj suprostnosti sa stanjem u bh državnom sportu. Ne misli se ovdje na nekakve ‘mektepske lige’ koje je u bh sport uvela Islamska Zajednica BiH koja je odavno preuzela prerogative države sa posebnim akcentom na djecu i omladinu i koje će najvjerovatnije uskoro otpočeti i zvaničnim takmičenjima, govorimo o državnom sportu i državnim predstavnicima koji predstavljaju BiH u ovoj grani društva i zajednice kod kuće i u Svijetu i gdje kao reprezentativci učestvuju i predstavnici drugih naroda pod bojama i zastavom države BiH.
Viđamo tako kako bh najpoznatiji atletičar Amel Tuka više medijske pažnje uzima svojom vjerskom islamskom promocijom nego uspjesima u atletici, njemu je kako kaže uvijek u torbi Kur’an i postekija, intervju ako je zakazan petkom prekida da bi otišao na džumu, poslije svake utrke ‘pada na sedždu’ zbog čega već po poznatoj bh šemi više ništa od njegovih sportskih učinaka ne gledamo, imamo što nam treba. Pa ipak, bivša ministrica SDA vanjskih poslova Bisera Turković imenovala ga je ‘bh ambasadorom sporta’ i dodijelila mu diplomatski pasoš. Isto je učinila i Jusufu Nurkiću, bh košarkašu u NBA u USA koji po svom ‘face’ samo citira hadise i uz put svesrdno analizira i posprdno komenatariše bh politiku, sa jasnim emocionalnim nabojem i ljubavlju prema vjeri i SDA partiji. Dok o tespisima i dovljenju po džamijama Miralema Pjanića zna svaki građanin BiH više od njegovih uspjeha u nogometu ili o njegovim bijesnim autima i provodima. Nedavno smo vidjeli kako je mladi naraštaj, igrač u klubu Austrije i bh reprezentativac Amar Dedić marta ove godine na utakmici za kvalifikacije za EP protiv ekipe Islanda zavrnuo majicu pa nam pokazao čestitku za dolazeći Ramazan što je izazvalo salve podrške i čestitanja po bh medijima i zasjenilo njegovu odličnu igru i zgoditak. Zbog svog poteza kažnjen je žutim kartonom ali ko mari. Ima se može se, važnije od svega je da smo ‘vidljivi’ i ‘prepoznatljivi’, sve ostalo će doći samo po sebi.
Naši sportisti su uspješni, bogati, moćni i bahati, zaključuju milionske ugovore ali oni znaju šta donosi još veću popularnost a znaju i mediji te IZ BiH koja je kao i sve u državi stavila pod svoju šapu pa zašto ne bi i sport. Tu je omladina, djeca, to su ‘naše nade’ i ‘naša budućnost’, bez obzira što sport i religija ne bi trebali u isti koš, ne posebno u državi BiH i u reprezentacijama u kojoj ima više religija, najmanje tri. Valjda po uzoru na svjetske fudbalere u slavnim klubovima Britanije, Njemačke ili Španije koji su listom muslimani i vjernici i koji ne propuštaju nijednu priliku da to onako po vjeri islama agresivno učine vidljivim i po svaku cijenu naglase na zelenom tepihu učenjem dova, padanjem na sedždu ili zahtjevima da im se u vrijeme Ramazana daje pauza da nešto čalabrcnu, znajući da su toliko moćni i snažni da od njih zavisi i bogatstvo vlasnika klubova koji im zbog toga to dozvoljavaju, čak mijenjau i prilagođavaju pravila fudbala njihovoj namjeri i nakani, i naši sportisti sebe tu pronalaze.
Po istom receptu je prepoznatljiv i stari bh igrač i reprezenativac Senajid Ibričić koji svoje penzionerske fudbalerske dane troši u Sloveniji u nižerazrednom klubu u Domžalama. Najviše smo mu poklonili pažnje kad je javno prije mnogo godina obavio ‘muslimansko krštenje’ svoga djeteta učeći mu ‘šehadet’ kao da, gluho bilo, dijete nije rođeno kao musliman.
Slike sa ‘malog hadža’ ili umre ili velikog hadža svejedno, koje plasiraju naši fudbaleri također su dio vjerske propagande u kojoj bogati igrači uživaju, nema veze što su par dana ili mjeseci ranije na internetu plivale slike sa partija na kojima su olešeni kao mrtvaci, sve se zaboravlja kad je u službi vjere. I sve im je oprošteno.
Međutim, kada je u pitanju ulaganje u državu BiH tu su kao i političari. ‘Hvali more drž’ se (k)raja.
Osim propale investicije Pjanića u Sarajevu i još nekih pokušaja manje poznatih sportista, uglavnom se ulaže vani, najčešće u Hrvatskoj na prestižim destinacijama. Kod kuće ‘pune baterije’ po džamijama kao Hanka Paldum ili Selma Bajrami, ili daju donacije za gradnj istih, što se ne zaboravlja i ne prešućuje.
Pomenuti Ibričić tako sa Edinom Džekom gradi skupe i atraktivne apartmane u Dubrovniku gdje su sebi sagradili i skupe vile (Džeko je tu otvorio i restoran), pridružio im se još jedan bogati poznati bivši bh fudbaler Emir Spahić.
Ovaj prgavi fudbaler koji je 2015. po jednom francuski listu “L’Ekip”proglašen najgrubljim fudbalerom svijeta (Najarogantniji je Zlatan Ibrahimović) skupa sa Džekom i Ibričićem odavno razvija biznis u Dubrovniku gdje je inače i rođen. Pravi komplekse apartmana i zgrada, tu kao i Džeko ima i svoju višemilionsku vilu, odnedavno je nagrađen za svoju vjernost islamu i vjeri, imenovan je predsjednikom Medžlisa IZ u Dubrovniku. Spahić nekadašnji kapiten bh ‘zamjeva’ (2014. u Brazilu), svoju fudbalsku karijeru je završio 2017. a za bh reprezentaciju je odigrao 94 utakmice, obavio je ‘svoju svetu dužnost hadž’ i u vjeri i biznisu je našao spas. Poznat je po svojim ispadima na terenu, znao je počesto popiti, opaliti ‘plesku’ suigraču, kao što je Džeko znao uhvatiti za vrat kolegu u ekipi, ali lova vrti gdje burgija neće i ima se para za kazne. Vjera vrti isto kao lova.
Spahića sm mogli vidjeti sa Duškom Jurišić marta ove godine na njegovom prvom ‘radnom zadatku’, gdje je novoizabrana zamjenica ministra za ljudska prava posjetila hodžu i džamiju u Rabranima opština Neum gdje su vlasti zabranili gradnju munare bez dozvole a Duška otišla da to pribilježi i da zaprijeti. Nakon što je ranije obišla i hafiza Amara Mahića u Prijedoru nakon njegove hutbe i ratno-huškačkih izjava u džamiji o pravoslavnoj crkvi zbog čega je protiv njega pokrenut krivični postupak a čitava BiH ustala na noge da ga odbrani, sve sa Reisom koji ga je posjetio kao i Bećirović Denis.
Nismo utvrdili da li je Duška naplatila svoje dnevnice u Rabranima, vjeruje se da jeste, pola dnevnice u iznosu od 15 KMa naplatila je kad je posjetila pretučene povratnike kod Višegrada prošlog mjeseca. Naplatiće i Spahić, nego, ne bi on samo onako došao u BiH iz druge države da rješava probleme džematlija. Vjera i politika su braća po novčaniku.
photo : Duška Jurišić u sredini sa grupom džematlija u Rabranima-Neum, Emir Spahić čuči-drugi s desna, arhiv
