Iako je Centralna Izborna Komisija BiH utvrdila da je Ćamil Duraković na oktobarskim izborima zloupotrebom biračkih odbora osvojio glasove pa ga kaznili sa 3.000 KMa, Ćamil je dobio certifikat i postao podpredsjednikom Republike Srpske. Jedan Ramiz Salkić otišao, drugi došao…

 

Ima jedna bolest karakteristična za bh političare a jednostavno se zove bolest za vlašću, od koje svi oboljevaju istog časa kad postanu prvi put političari. A vlast je moć i slast. Vidjeli smo to, primjera ima ‘mali i veliki milion’, posebno smo to upamtili na ‘slučaju’ Željka Komšića, hrvatskog člana bh Predsjedništva iz reda Bošnjaka.

I Ćamilu Durakoviću, sadašnjem podpredsjedniku je utvrđena ista dijagnoza, nema mu lijeka. Sam ju je utvrdio.
Već petnaestak godina i više batrga se u politici, udara i lijevo i desno, odkada je izgubio načelničku stolicu u Srebrenici od Mladena Grujičića (od onog Vlaha za kojeg je po izjavi Kavazovića haram glasati) 2016., Ćamil se nije predavao. Jurcao je po internetu, po ‘fejsu’, lovio sa Naserom Orićem (kriminalac i ratni zločinac Orić mu je vertikala, zbog njega je 2015. ugrozio održavanje komemoracije u Potočarima uslovljavajući puštanje Orića na slobodu ili nema Potočara, prilikom hapšenja sa Orićem je putovao u džemate Švicarske pa je i sam na kratko boravio u tamošnjoj Policiji), pljuckao po SDA braći i ‘Hižaslavu’ Ceriću i zloupotrebi cvijeta Srebrenice i žrtava, proklinjao Sarajevo što ga je ‘pustilo niz vodu’, ‘postovao’ iz dana u dan i čekao šansu. Probao je nešto preko lične udruge ‘Odgovor’ nešto slično kao ranije Emir Suljagić sa koalicijom’Prvi Mart’ ali nije bilo odgovora širih narodnih masa.

Prošle godine Ćamil je startao kao ‘nezavisni kandidat’ i pobijedio. Tijesno, tanko ali slavodobitno, presudili su glasovi pošte iz dijaspore kojoj se Ćamil svaki dan obraćao i molio i kukao za podršku. I dupla prebrojavanja kutija u Srebrenici. Kandidat SDA bratije Bratić Senad je imao stotinjak glasova manje od Ćamila (13.680, Ćamil uknjižio 13.760) i vječiti podpredsjenik Ramiz Salkić putnik iz Tuzle na posao u Banja Luku je ostao bez podpredsjedničke stolice (zadovoljio se poslaničkom) a Ćamil osvanuo u Banja Luci. Tvrdio je da se u izborima mućkalo, pisao krivične prijave tužilaštvu i CIKu, svašta je radio dok nije dobio certifikat da je podpredsjednik a onda veselo najavio dolazak u Banja Luku ‘gdje će mo ga naći više nego u Srebrenici’, jer ‘Banja Luka je moj grad’ – rekao je pitko Ćamil, pa dodao. ‘Neću biti onaj koji će izazivati sukobe i svađe, srednjim putem ću gaziti’.

Onda je da bi dobio bolju kancelariju u zgradi Vlade RS pohvalio Dodika kako je on ‘naš predsjednik i to moramo poštovati’, kako mu ‘pruža ruku pomirenja’, kako će biti ‘predsjednik svih građana Republike Srpske’ i kako se neće obazirati na Sarajevo jer čim ‘ovi u Sarajevu zagalame nama Bošnjacima u RS je gore’. Poslije je bila zakletva, pa Ćamil najavio ono što je i obećao, kao i svaki bh političar.
Postao Ramiz Salkić, samo sa razlikom što se za razliku od Ramiza koji je decenijama kao i Dodik (kad je BiH u pitanju) primao platu a rušio Republiku Srpsku, preselio u Banja Luku, sve drugo je ostalo isto.
Prva njegova zvanična posjeta ‘srednjeg puta’ je bila uredu Reisa Kavazovića na instrukcije, ovih dana Ćamil svesrdno brani huškačke i ratne izjave Prve Ahmedije, čak bi mu na tome pozavido i džematski podpredsjednik Salkić.
‘Ne vidim ništa loše i netačno u izjavi Reisa Kavazovića’ – reći će Ćamil, ‘država se mora braniti’, pa onda udario ‘na svog predsjednika’ kojeg će poštovati jer je ‘po zakonima Dodik naš predsjednik’. Isto kao i Bećirović, ili Komšić, Konaković, naravno i Bakir Izetbegović, nema razlike.
Dobro, već poznata matrica bh političara, ali nešto drugo sam htio pribilježiti u vezi Ćamila a vezano je uz njegov izbor. Larmao je tokom glasanja i izbora o krađama i zloupotrebama (nije navodno u svom rodnom mjestu dobio nijedan glas, pokraden je i na drugim mjestima, žalio se najviše na biračke odbore) a onda kao iz oblačnog neba puče grom kako je CIK kaznio Durakovića sa 3.000 KMa jer je ‘počinio zloupotrebe’ i muljaže protivno Izbornom zakonu BiH u vezi baš tih biračkh odbora.
CIK dakle prvo proglasi Ćamila pobjednikom i dadne mu certifikat za mjesto podpredsjednika a onda ga optuži za kriminal.
Bh zbilja i šega.
Ćamil je čuvši takve vijesti oštro reagovao, prijetio tužbom, Sudom i sve je nestalo u zaboravu. Do danas ne znamo zašto kad je u pitanju krivično djelo nije išla prijava Tužilaštvu te gdje je zapelo sa kaznom koju Ćamil još nije platio.
Ma nije nigdje zapelo, to je nažalost BiH a Ćamil je samo naše političko od vlasti bolesno čedo.
Njegova ‘Sizifova’ pobjeda kako je sam nazvao svoj povratak na političku i državnu sisu je tako postala ogledalo naše bh stvarnosti. Koju živimo iz dana u dan, iz godine u godinu, tri decenije. A kazna CIKa je bez obzira kako će se i da li završiti, dokazala da ta borba nije ‘sizifova’ već kriminogena.
Jer, ko zna da li bi, da nije bilo tako, umjesto Ćamila u Republici Srpskoj na stolici podpredsjednika sjedio Senad Bratić.
Za Bošnjake to bi bilo isto, zaključak je samo pravni i hipotetički.

Ali, prošla ‘baba sa kolačima’. Došao Ćamil koji je zaboravio da ‘kad god u Sarajevu zagalame Bošnjacima u entitetu RS bude gore’. Jer njemu od takve galame sve bolje. Zaboravio ono što je bilo  ‘before’ a uhvatio se onoga ‘after’, tj poslije.
Klasična neizlječiva bolest i dijagnoza političara.

photo : Skupštna Republike Srpske, Ćamil Duraković (zadnji desno) polaže zakletvu poslije prošlogodišnjh izbora, arhiv