I u 2023. godini čeka nas beskrajno tužan, tragi-komičan, bolestan pa i dosadan uvijek isti život u BiH : država je ogađena, zaražena i ojađena, isto tako i njen narod je okužen malignim neizlječivim virusom domaće i strane politike, ne treba žaliti ni narod ni državu
Čak i u najvećim meksičkim ili hollywood-skim ‘sapunicama’, nađe se neko zrno nade i spasa, nekakav (kakav-takav) logičan slijed radnje ili svršetak, u BiH ‘telenoveli’ nema ni toga, tu nema ničaga što bi te privuklo. Država je načisto zarobljena i zaglibljena u dubokoj prošlosti koju politički serviraju i obnavljaju iz dana u dan njene ‘vođe’ a sufliraju međunarodni ‘faktori’, narod kao i glavni likovu u svakoj ‘soap operi’ maksimalno zapleten i zapetljan tako da nam je unaprijed zagarantovano još hiljade sezona i nastavaka bez kraja.
Od Dayton-a i izbora do izbora, od koalicija, partnerstva i sporazuma, ‘napredaka’ prema EU i NATO savezu, nacionalističkih (i na granici sa fašizmom) zapleta i raspleta, od morbidnih igara sa žrtvama i njihove zloupotrebe do doživotne žudnje za svojom državom u istoj državi, od ‘patriota’ do ‘izdajnika’, od prebrojavanja krvnih zrnaca i rasističkih modela vladanja do ‘demokratskih’ napuhanih vrijednosti, od Djeda Mraza do Ajvaz Dede i Dede Alije, od spleta vjere i vlasti do neviđenih pljački javnih resursa i blagajni, od korupcije neviđenih razmjera od dječjih vrtića i škola do bh Predsjedništva do poznatog balkanskog primitivizma inatluka, zaostalosti, siromašstva i bahatosti, država nam se već tri decenije guši, stenje i umire i u tome svi učestvujemo i mazohistički navijamo. Nema nevinih, to se samo nama čini. Ni dolazeća 2023. neće biti izuzetak, ali mi, narod, građani, marva i stoka ‘sitnog zuba’, akademci i intelektualci, paraziti studenti, penzioneri-robovi poslušnici, poljoprivrednici i radosni i sretni korisnici javnih kuhinja, građanska udruženja i mediji posebno, svi redom, slijepo pratimo glavne likove ove nezabilježene u istoriji država telenovele i mazohistički branimo svako ‘svoje’, u najmorbidnijoj životnoj filozofiji nastaloj s početkom bh rata.
Putujemo u nestanak ‘na sopstvenu odgovornost’, kao po normalnom pravilu, kao po onom saobraćajnom znaku u Krajini na putu od Bihaća prema Bos. Krupi kada se vlast dosjetila u zimu 2017. da, umjesto da popravi odrone na putu’ kao nešto najnormalnije, odprinta znak sa kojim nam kaže da se fino ograđuje što nas vodi i pušta u smrt. Sami ste to tražili.
Jebeni taj bh život se ni za milimetar nije promijenio od kraja bh rata a nismo Boga mi, Tite mi ni mi. Čak više, nama je ta životna putanja omilila kao stara košulja ili jakna, drugačije nećemo i ne želimo. Tako nam je svaki dan beskrajno isti. Jadan, tužan, bolestan, tragi-komičan, počesto i dosadan, jedva dočekamo izbore (srećom oni su tu hvala Aliji Izetbegoviću, Miloševiću i dr. Tuđmanu, zato ih slavimo svaki dan i noć), ili praznike pa da to ovjerimo, poslije žurimo u redove za parče kruha i variva, psujemo ‘njihove’ a branimo ‘naše’, zatrpavamo svoje najmilije koji nemaju sreće da dočekaju prirodnu smrt već nestaju pod mecima vlasti i političkih partija (kojih ima preko stotinu), ili naprosto zgladimo u dijasporu. U dijaspori, kao kod kuće, isto samo malo drugačije. Šalji lovu i glasove, subotom (ako treba i nedjeljom) rade opštinski šalteri da možete dobiti nakon što platite rodni list ili smrtovnicu. Plač i kuknjava do neba, umjesto već podnešenih žrtva rata koje smo raubovali hiljadu puta, poturamo sebe umjesto njih, da uvjerimo dijasporu.
Iz dana u dan iste priče i isto odstojanje, svaka pomisao na zajedništvo, suživot ili život jednih pored drugih, gušimo u startu, to je nama ‘farz’, hoću reći obaveza.
Nevjerovatno. Hoćemo živjeti zajedno a nećemo sa Srbima i Hrvatima, neće ni oni sa Bošnjacima ‘of course’. Nerviramo se kad nas zovu muslimanima Srbi ili Hrvati ali nam ne smeta kad nas tako zovu ‘naši’. Čas smo Bosanci, čas Bošnjaci, vrlo često i muslimani, nemamo pojma ko smo i šta smo, džaba dva popisa jer opet ne znamo koliko nas ima. Kad nam treba, hoćemo onaj iz 1991. kad nas je bilo više, kad ne treba, uzmemo podatke iz onog 2013. godine. A sve nas manje, kako god okreneš.
Nekad smo konstitutivni, nekad to nećemo, ugroženi smo jedni od drugih i pod stalnom prijetnjom da će nas nestati a još trajemo i ne zna se koliko je još ostalo epizoda sapunice. I svaki dan iste vijesti, mediji su tu da nas podsjete na sve ono što želimo čuti. Senzacionalno, šokantno, život teče već tri decenije a rata nema, a tako ga prizivamo i očekujemo kao da ne znamo da on na Balkanu dolazi svake tri četiri decenije i bez nas. Čisto da ne zaboravimo da se koljemo i ubijamo. Od ujutru do uveče, od mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, sve se svodi na to šta je rekao Bakir, Komšić ili Dodik, kako će ‘osmorka’ reagovati protiv ‘osmice’, šta ima za kazati ‘uvaženi mirotvorac’ Reis i kako je ‘opaučio’ nekoga tamo neki Reuf ili bivši Reis ‘Hižaslav’, vrijeme teče između te dvije magične brojke ‘8’, statisti se smjenjuju iz minuta u minut. Kad god upališ tv ili odeš na internet, sve je isto.
Niko, čak ni oni koji su najviše ugroženi a najmanje se pitaju, ne žele čuti ništa pametnije, samo hoće znati ko je ‘pobijedio’, da li ‘naši’ ili ‘njihovi’. Prebrojavaju se budžeti, nacionalni ključevi se vrte i zavrću i odvrću, uvećavaju se plate ‘našim’ predstavnicima, smjenjuju se koalicije, partnerstva i talovi, otimaju se stolice, dijeli se ‘bijeli hljeb’ i plata onima što su otišli iz parlamentarnih klupa, politički penzioneri uzimaju desetak plata i ponovo počinju ‘novi’ mandat, vrši se preraspodjela stolica i otimačina države i love, vlastodršci postaju milijarderi ne možeš im ni ‘pofatati’ imovinu, serviraju nam se vijesti o NATO, APN, jedno danas drugo sutra, obećava na se bolje sutra ili prekosutra- sve se da progutati kad je država u pitanju a uvijek se ona pita, afere korupcije završavaju u ‘napuhanim’ sudskim predmetima i smiješnim procesima u kojima sjede korumpirani plaćenici-sudije i tužioci, troše se pare na bezvrijedne i bespotrebne uvijek pokradene izbore, mi i dalje umiremo na sopstvenu odgovornost.
Jer nema para za ljekove, za sirotinju i nezaposlene, za vakcine, za sportaše, za potrošačku korpu, za rudare i radnike-robove, prokišnjavaju škole i policijske stanice te ambulante (ali ne džamije ili crkve, nedaj Bože), gase se banke i privatni biznisi, nema ničaga osim beskrajnog lopovluka i beskrajne podrške lopovima i banditima. I kuknjave za sadakom koja je postala naš poznati bh ‘brand’
Dakle, po svim zakonima Svijeta svako onaj ko pomaže u kriminalu saučesnik je i odgovoran. Ili krao ili džao ljestve merdevine. I poslije zadnjih izbora od oktobra ove godine, sve je isto, slijedi nastavak i ono već znano pitanje : šta li će dalje biti u slijedećoj epizodi?
Sapunica se nastavlja. Potpisali smo svoju sopstenu eutanaziju, nema povratka u život.
Iako je bh narod samo u rangu statista, u bh sapunici je to malo drugačije. Takav narod kojeg je izmislila bh vlast stoga ne treba nimalo žaliti. Nikog osim djece i bolesnih, nažalost.
photo ilustracija : saobraćajni znak kojeg je umjesto popravke puta postavila vlast februara 2017. na putu Buhać-Bos. Krupa, arhiv
