Ima li sličnosti između Kosova, Ukrajine i Taiwan-a?

 

a/ Kad je onomad prije 14 godina Kosovo proglasilo nezavisnost i samostalnost, ko je očekivao da će jedna od prvih država koja će to priznati biti Amerika? A bila je.
Niko nije očekivao ali red je i desilo se : bivši američki predsjednik Bill Clinton dobio je u Prištini svoju ulicu i 3 metra visok spomenik, njegova supruga Hillary kompaniju sopstvenog branda odjeće u centru glavnog grada.
Niko nije smatrao da je ovo priznanje izhitreno, kad Amerika kaže da je tako-tako i bude, niko nije ni pomislio da osim globalnih geopolitičkih ovdje ima i privatnih interesa. A ima…
Madeleine Albright, tadašnji sekretar u vladi Clintona (umrla je marta ove godine) se potrudila da dokaže da osim onih državnih postoje i privatni interesi koji su često ili uvijek jači od bilo koje ljubavi. Kompanija Albright Capital Management’ koju je osnovala ‘secretary of state of America’ se pojavila ubrzo kao vlasnik 75% vlasništva u telekomunikacijama Kosova.

Niko nije očekivao da ‘nikne’ još jedna ‘sestra’ kompanija ‘Albright Stonebridge Group’, uz ovu postojeću ali stotinemilionski biznis ju je iznjedrio i skupa sa privatnom kompanijom ‘IPKO‘ iz Slovenije mobilna industrija Kosova je bila u rukama Clinton-a i njegove sekretarice. Direktor telekomunikacijske agencije Kosova Anton Berisha je jedva preživio atentat nakon što je telefoniju upetljao sa Slovencima, kasnije je za nagradu postao ambasador u ‘Deželi’. Ko bi to vjerovao, a desilo se. Da, recimo, 2004. gospođa Albright postane specijalni savjetnik firme ‘IPKO‘ i ditrektora Akan Ismailia koji će malo kasnije postati ambasador u USA. A baš tako je bilo.
Ili, šta znam ko bi rekao da će kosovski auto-put Priština-albanska granica 2010. postati tender američke komapnije ‘Bechtel of San Francisko’ a da je glavni ugovarač posla bio mr. Tavlarides  inače član vijeća za nacionalnu sigurnost u vrijeme vojne intervencije 1999. godine, koji će kasnije raditi za firmu ‘Podesta Group’ vlasništvo šefa osoblja Bijele Kuće u vrijeme predsjednikovanja Bill Clinton-a, glavnoj kompaniji u gradnji puteva po Kosovu a istovremeno primati platu i od vlade Kosova od $50.000 mjesečno za lobističke usluge.

Ne bi niko vjerovao a dešava se. Da recimo poslove na Kosovu razvija i general vojske USA Wesley Clark koji na pitanje sukoba interesa privatnog i državnog to zaniječe i govori kako ‘pomaže narodu Kosova’. Isto će reći i Steven P Schook penzionisani general američke vojske i bivši šef nekadašnjeg KFORa i NATOa na Kosovu iako će se ispostaviti da je radio za premijera Kosova sadašnjeg optuženika za ratni zločin u Haagu Ramuš Haradinaj-a. Ne bi niko vjerovao a vijesti i štampa to bilježe, kao što bilježe i najvjerovatniji biznis velikih razmjera bivšeg direktora CIAe i armijskog smijenjenog generala David Petraeus-a i njegove kompanije KKR (Kohlberg Kravis Roberts) koja polako ali sigurno ovladava tv kanalima i medijima inače na Balkanu.

b/ Da, zaista, može li iko pomisliti da recimo jednog dana u Ukrajini, kad se rat završi i kad se prebroje mrtvi i preživjeli, na nekom glavnom trgu kojeg većeg grada američki predsjednik Biden dobije bistu visoku pet metara i naziv ulice ili trga? Ako pobijedi Ukrajina a hoće valjda?! Ako ne on, onda da to sve dobije njegov sin Hunter Biden u ime i za račun zasluga za nesebičnu pomoć ukrajinskom narodu u borbi protiv Rusa i njihove agresije koja je podijelila Evropu po svim šavovima. Ako ne zbog desetine i desetine milijardi pomoći u naoružanju i opremi a ono bar zbog biznisa porodice Biden.
Ne bi nikad čovjek pomislio kako je ‘svijet mali’ a jeste, Hunter Biden je to dokazao. On je daleko prije rata u Ukrajini mlatio dolare u ovoj prostranoj i bogatoj zemlji u naftnoj kompaniji i firmi za promet plinom ‘Burisma Holding‘ gdje je čak dogurao do izvršnog i glavnog direktora /CEO/, do samog vrha. Kasnije, kada će javnost prigovoriti Biden-u da mu sin ima firmu u Ukrajini i da je on zbog toga ‘suviše ličan’ i pristrasan prema Ukrajini, on će lagodno odgovoriti da to nije tačno jer je njegov sin napustio funkciju u toj firmi čim su ratne akcije otpočele.

Ne bi vjerovali ali tačno je, sve do tada uredno je Mr. Hunter lovio dolare, naftu i plin, niko ni onda ni sada ne postavlja sumnju da se radi o spletu privatnih i državnih interesa. A ima ih, i bilo ih je, osim toga, samo poslovanje sa takvom državom prepunom korupcije i kriminala dovoljno je za sumnju. Osim ako nisi predsjednikov sin. Da se i ne govori o faktičnom ulasku  Amerike u rat sa Rusijom – preko Ukrajine, o pucanju šavova po državama EU zbog posljedica tog rata i poskupljenju svega i svačega što je Ameriku dovelo na sam i rub recesije.
Vjerovali ili ne Hunter Biden nije usamljen u ovoj privatno-državničkoj združenoj raboti, jednog dana će stvari biti mnogo kristalnije i jasnije. Posebno taj dio sumnjivog  javnog mnjenja Amerike : ima li u ovom bespotrebnom ratu sa Ukrajinom Joe Biden išta ličnog, u ratu koji je Bidena po testu i anketama  podržanosti spustio na samo dno? Dok škakljiva pitanja još uvijek ostaju bez odgovora. Šta će bit kad se osim biznisa sina predsjednika počne progovarati i o nekim drugim američkim biznisima u Ukrajini? Zna se da je tu najmanje desetak snažnih i velikih ‘američkih brandova’ koji iako je rat u punom jeku, još aktivno posluju.

c/ Svoj spomenik van Amerike mogla bi dobiti i predsjednica zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi (Demokratska Partija), vidjeli smo da je prije četiri dana uprkos protivljenja kineskih zvaničnika posjetila Taiwan, ostrvo-državicu koju China smatra svojim teritorijem. Još nikad nismo bili u prilici do sada javno pratiti avionski let, pa sigurno slijetanje, pa odlazak i uzlijetanje, samo radi toga da se predsjednica američkg Kongresa ‘sastane sa predsjednikom’ Taiwana, a pratili smo sve to. Amerika još jednom poslije Ukrajine ‘hoda po žici’, sva narogušena na China-u.  Malo zbog  njenih ‘odnosa sa Rusijom’ malo više zbog želje da kontroliše ovaj važni prostor na Pacifiku i da ‘natrlja nos’ China-i. Sa kojom je još Trump bio ‘zaratio’ a nastavio Joe Biden. Ne smijem ni pomisliti šta bi bilo da se i tu rasplamsa ratni haos, međutim i ovo što se do sada desilo, posebno prekid mnogih diplomatskih odnosa China-America te opasne kineske vježbe okolo Taiwan-skog ostrva moglo bi još više pogoršati položaj srednje klase Amerike, tzv sirotinje kojoj tepaju ‘middle class’.
Naime, u USA je skoro sve kinesko, nema ništa osim vojne opreme i naoružanja da se ovdje proizvodi, pa ako dođe do svojevrsnog embarga, sirotinja je naprosto na ogromnim  mukama. Kineska roba je znatno lošija ali je znatno i jeftinija i dostupnija većem dijelu stanovništva.

Ne treba porediti Kosovo, Taiwan ili Ukrajinu, i ne može se, ali ima neka nit koja sve to povezuje, i opet je riječ o biznisu. Da li državnom ili privatnom nikad se neće saznati, međutim u medijima se makar kao teorija zavjere spominje. Jeste da je Taiwan važan Americi zbog kontrole i morskog i vazdužnog prostora na Pacifiku i u blizini China-e, ali ima tu još nečega. Nancy Pelosi recimo ima tu svoju kompaniju, kao što  su tu locirane mnoge važne američke firme, suviše važne da ih se ne bi posjetilo i pripazilo.Posebno se ističe kompanija TSMC (Taiwan Semiconductor Manufacturing Co.) koja proizvodi poluprovodnike i čipove za elektronske uređaje i koja pokriva preko 56% svjetskih potreba. Iako se samo šuška da u ovoj kompaniji ima dionice i šefica Kongresa Nancy, njena posjeta se može posmatrati i u sklopu brige za fabrike u vlasništvu američkih bizismana kao što su IBM, Google, Microsoft, NVIDIA, Qualcomm, etc. koje u ovoj državici imaju svoje filijale fabrike.
Kod kuće u Americi nervozna i ekonomijom pogođena raja već nekoliko godina ruši istorijske spomenike generala i predsjednika dok ih vani za njih izgrađuju i postavljaju stranci.

Ima li išta čudnije od toga?  Pa i bizarnije, ali svjedno ostavlja mnoga pitanja nedorečenim. Posebno ona bez odgovora : gdje su granice između državnih i privatnih interesa i koji su jači?

photo : Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog Doma Kongresa posjetila Taiwan, arhiv