Emir Suljagić megaloman iz Potočara pored upravne zgrade u koju je ulupao nekoliko KMa donacija, uposlio sebi i glasnogovornicu! Sad je na redu ‘majka’ Munira Subašić?

 

Sve velike firme, sve političke partije u BiH pa skoro i svaka državna institucija imaju svoje mikrofone, glasnogovornike. Osobe koje se pojavljuju u javnosti, koje daju zvanična saopštenja i izjave, brinu se o imidžu šefova, zakazuju ili otkazuju intervjue… To su uglavnom osobe od povjerenja koje se navjviše brinu o odnosu sa javnošću ali ujedno ta lica brinu i o šefu i većinom imaju uticaja na šefa i ustanovu koju zastupaju.
Međutim, malo je slučajeva da neprofitne organizacija ili udruženje imaju ovakve uposlenike. Iz sasvim razumljivih razloga, posebno finansijskih, ali i tu imamo izuzetaka. Memorijalni Centar Potočari je jedna takva ‘firma’, pravno lice, neprofitno udruženje koje je svojom naredbom ustanovio Visoki bh predstavnik 25. juna 2007, dr. Christian Schwarz –Schilling, iz koje odluke je dalje utvrđen i Zakon o Memorijalnom Centru objavljen u “Sl. glasnik BiH”, br. 49, 02 jula 2007. Ni u Odluci ni u Zakonu, nije u organima udruženja predviđeno radno mjesto glasnogovornika ili glasnogovornice.
Međutim, Emir Suljagić, direktor najpoznatijeg bh groblja u Potočarima se ne drži toga. On se drži devize da na krilima Srebrenice i žrtve moža vladati kako hoće i raditi šta hoće. Jer, svako onaj ko i pomisli a kamo li kritikuje bilo šta vezanouz Potočare, taj je za Suljagića ‘četnik’ i gori od ‘četnika’. To je javno iznio i potvrdio braneći od kritika ‘malinara’ Fikreta Hodžića u aferi ‘respiratori’.

Nakon što je ukupio par miliona KMa donacija, o čemu smo već pisali, on ih je jednostavno ulupao u upravnu zgradu za svoje i potrebe usposlenih i od toga napravio događaj. Pozvao je donatore, uglavnom vlast BiH i međunarodne donatore iz EU te im pokazao djelo svoje megalomanije a onda obznanio : hoću još love. I gosti, uglavnom šefovi političkih partija ili načelnici i ministri  su potpisivali ‘sporazume’ i ‘izjave’ sa kojima su se obavezivali iz budžeta grabiti još i davati Suljagiću. Koji, da pomenemo, ima budžet ustanovljen pomenutim zakonom  o osnivanju ali naravno on ne pokriva ni izbliza Emirove prohtjeve nekadašnjeg i sadašnjeg političara. Osim toga, ogroman broj je uposlenih koje je Emir uhljebio i treba ih plaćati. Iako je većina njih, njih blizu pedeset u radnom odnosu po osnovu ugovora o djelu, i to treba plaćati. Kao i razne ‘vanjske suradnike’ kojih ima nekoliko.

Da ne dužimo, Suljagić je u Potočare uposlio i svoga glasnogovornika, zapravo glasnogovornicu, Almasu Salihović.
Da se razumijemo, ništa lično protiv Almase i njenog zaposlenja, poanta je u profesiji i mjestu zaposlenja. Mlada, pametna i sam žrtva genocida u Srebrenici (brat i još muških dijelova familije su joj stradali u genocidu) Almasa je ovim zaposlenjem postala jedna od rijetkih glasnogovornica u ovakvim ili sličnim ‘firmama’ .
Koliko će uspjeti da obavlja svoje zadatke to je pred nama, kao i činjenica koliko je uopšte ta funkcija potrebna u ovom Centru. Ali Suljagić je bivši i sadašnji političar pa njegova sujeta ne dozvoljava da i on kao i oni drugi nema glasnogovornika.
Ono što on radi po socijalnim mrežama, onaj peksinluk od javnog obraćanja, trovanja mržnjom i izazivanja svađe i mržnje u komuniciranju teško da može bilo ko pa i Almasa očistiti. A to bi joj trebalo biti u opisu poslova. I to se od nje kao glasnogovornice i očekuje. Napose, ako Suljagić nastavi sa svojim javnim nastupima i prestupima po instagramu i facebook profilu, a hoće jer on je obolio od toga, postavlja se pitanje sasvim logično i opravdano : koga će mo pratiti, Almasu ili Emira i ‘brata’ mu Reufa Bajrovića? Ili, da li to zači da je na redu novo auto sa vozačem i par tjelohranitelja?
Plus, ako se ovako nastavi sa megalomanijom, da li to znači da će i ‘majka’ nad svim majkama Munira Subašić uskoro imati glasnogovornika?

photo : glasnogovornica Memorijalnog Centra Potočari Almasa Salihović, arhiv