Koliko se može i treba vjerovati Bakiru Izetbegoviću u ovoj političkoj borbi za spas države Bosne?

 

Znam da Bakir ne voli poređenja i izjednačavanja između njega, Dodika ili Čovića. U ovoj našoj čarobnoj bh političkoj magiji, ‘mi’ smo uvijek iznad. Najbolji, najpravedniji, ‘najčistiji’, najširokogrudniji…. Posebni, nebeski narod, nego!

Ali zato mogu reći, neće se Izetbegović ‘Mlađi’ naljutiti, dapače, ima da piški od sreće, previše (s)liči na ‘Ćaću’-‘pljunuti’ je Babo Alija.
Da, da, i izgledom i pogledom. I stasom i glasom. Sav je onako sprčen ko Babo mu, hoda kao on, priča kao on, misli i stalno citira njegove misli, jedino mu ova bošnjačka bradica došla kao simbol raspoznavanja i razlike.
Posebno, kad priča o ratu (mirno spavajte, rata neće biti, ali spavajte samo na jedno oko jer nikad se ne zna) o tome često i prečesto vazi opčaran ratnim bajkama i ‘uspjesima’, isti je Babo, samo mu fali beretka sa ljiljanima pa da je malo nakrivi, čak i mudrosti valja jednake i iste, to nije za povjerovati.
Najviše ga čini jednakim i istim sa Ćaćom ono ‘jedno kažem na sabaHu, drugo mislim oko akšama, treće odradim …’ Ljudi moji pa to nije normalno koliko je tu ‘Alijin DNK’ prisutan, vidi se golim okom i skokom.

Koliko jučer, kao Ćaća mu nekad, Bakir ujutru odvali ležerno i bez dvojbe : idem u Beograd, sastaću se sa Aleksandrom Vučićem, treba razgovarati, neće mi ‘kruna sa glave spasti’.  Koliko jučer popodne ili danas, evo Bakira, sile političke sa novim planovima. ‘Ne idem u Beograd, ali nekada i negdje će mo se ja i Vučić sastati’. Zašto da ne, how yes know, možda se zakazana partija šaha održi u Pančevu, pa da Bakir ‘ispadne’ od riječi, nije u Beogradu… Tako on kao i Babo mu prje bh rata i u toku rata, kameleonski mijenja i poglede i stavove, teško je to pratiti.
Pratimo onda Aliju pa ćemo saznati sve. Sjetimo se njegovih odlazaka vani, potpisivanja ranih primirja, planova, Bog zna koječega još, kad dođe kući – ‘puj pike’, ne važi se. Kaže, povukao potpis. Najbrutalniji je bio onaj čuveni plan prije izbjanja rata u BiH zvani ‘Kutiljerov’ (Jose Kutileiro), sačinjen skupa sa britanskim diplomatom lordom Piter Carington-om kada je Alija potpisao plan o podjeli BiH prije izbijanja ratnih sukoba sa Karadžićem i Matom Bobanom 18. marta 1992. Po ovom planu podjele Alija je ‘dobio’ 44% bh teritorije, Srbi isto toliko a Hrvati 12%. Međutim, čim se vratio kući, nakon deset dana Alija je odustao. Povukao da prostite potpis. Poslije toliko godina u Dayton-u, poslije toliko ubijenih i prognanih te silovanih, Alija je potpisao i čudom potpis je ostao. Ali, omjer teritorija je sada sasvim drugačiji, Srbi su dobili 49% Daytonom i Republiku Srpsku. I sve ovo što danas imamo u državi Bosni.

‘Sigranje’ potpisom bilo je svojstveno Aliji i po tome je poznat. Pusti te muzejske skupe priče familije. Tako se poigrao i planom i potpisom u Ženevskom mirovnom sporazumu (Owen-Stoltenbergov plan) koji je predviđao tri nacionalističke teritorijalne jedinice a kojeg je već bio prihvatio. Naime, samo zbog toga je Alija sa ‘Hižaslavom’ Cerićem tadašnjim Reisom sazvao Prvi Bošnjački Sabor kada su Bošnjaci trebali dobiti svoju muslimansku državicu a ‘Dedo’ mudrac potpisati. Međutim,  rasprava je otišla u drugom smjeru, Alija odustao od plana a Bosna dobila naciju Bošnjaci. Bez Bosanaca. To je bilo 27 i 28 septembra 1993. godine…

O ovim mudrim i taktičkim potezima babe Alije ‘vizionara’ nećete naći ništa u silnim knjigama koje se o njemu pišu, u ideologizaciji običnog vjernika u stolici predsjednika koju je faktički oteo od Abdića (Fikret je na prvim izborima imao pola miliona glasova više od tada nepoznatog Izetbegovića), nećete naći ništa o tome ni u silnim muzejima koje osnivaju i podrhranjuju njegova unučad i rodbina a država plaća niti na kamenim blokovima sa poslovicama ‘Dede Alije’ po Sarajevu, a trebalo bi. Da se raja čudom  načudi i da vidi koliko Alija onda- liči na Bakira danas.

Ima tih ‘hoću-neću’ i ‘povuci-potegni’ liderskih i državničkih poteza Alije koliko i njegovih knjiga i muzeja, sam je onu kovanicu ‘od sabaha do akšama’ skovao da ostane upamćeno kako je ‘narodan’ i običan a ne totalna politička neznalica, teški vjernik i autsajder, navešću samo još jednu ilustraciju, čisto iz sentimentalnih i ličnih razloga. Prije velikog egzodusa naroda i krvoprolića u Zapadnoj Bosni između muslimana, u Polju kod Velike Kladuše u farmama Agrokomerca i nekadašnjoj bazi Francuskog Bataljona, sastali su se Abdić i Dudaković kako bi se izbjegle žrtve i spasio narod Krajine. Bio je ispred Alije prisutan i Kasim Trnka sastavljač dogovora (muvao se po Kladuši iz Zagrebačke džamije tih dana i Mustafa Cerić koji je aktivno učestvovao u odlukama V Korpusa ArBiH sa Dudakovićem) i njegov najveći stručnjak za pravo. Postignut je dogovor da narod ostane, da nema sukoba ali samo nakon jednog telefonskog poziva Trnke u Sarajevo, Aliji došlo da se predomisli, promijenio je odluku i Trnka povukao potpis. Rezulat u Krajini znamo svi.
Samo ovih nekoliko ‘odlučnih’ Aijinih poteza naprasno i bez ikakvog reda nabrojanih zorno nam svjedoče o sličnosti sa njegovim sinom, nekrunisanim vlasniko Bosne i pomalo Hercegovine. O Bakiru je riječ, sa njim smo počeli, sa njim će mo i umrijeti.
Ono jučer oko sastanka sa Vučićem je prošlo ali isto kao i kod Alije, ima toga na ‘velika kola’. Teško sakupiti i pobrojati. Te hoće biti, te neće biti rata. Zatim, jesu Srbi ‘genocidaši’ pa onda ‘niko ne sme da ih naziva genocidašima’. Onda, Bosna je već ušla u NATO a zatim ono : ‘Niko Srbe neće tjerati u Nato ako ne žele’. Slušali smo godinama natezanja oko nekakve ‘agende’ EU, još niko je nije vidio a po njoj se i dalje’ radi’ u BiH, međutim niko nije vidio ni šta je Bakir sa Dodikom potpisao u pratnji ‘međunarodnjaka’. Isto tako, Bakir je sa Čovićem potpisao promjenu Izbornog zakona prije izbora u Mostaru, ni taj papir još niko nije vidio, Bakir tvrdi ovako, Čović onako, kao što nismo vidjeli ni ‘papir’ oko APN Programa i NATO članstva.

Specijalnu rošomonijadu Bakir nam je spremio u svezi apelacije-revizije  na tužbu protiv Srbije za ratni zločin februara 2017. godine u Vijećnici. Podsjećamo, Bakir je tvrdio da je Sakib Softić ovlašteni zastupnik države BiH, Srbi, Hrvati i međunarodna zajednica su tvrdili da nije, Bakir je tvrdio da ima ‘novih činjenica’ ostali-nema, da ima strane specijalce za međunarodno pravo a nema nikoga osim agentice AID službe advokatice Vasvije Vidović, i na kraju, kad je sve propalo, saznali smo da je Bakir šest mjeseci ranije imao obavijest Međunarodnog suda da njegov agent nije validan ali je to pismo sakrivao i platio 150.000 KMa Softiću, preko Memišević Fadile i njene udruge, da obavi onu farsu sa predajom dokumentacije i revizije. Žrtve su izigrane kao i svi oni koji su prisustvovali sastanku i potpisivanju revizije.
Sada, ovih dana kada su se ‘stranci’ posebno američki predstavnici i predstavnici EU uključili da u BiH spase ako se šta da spasiti poslije blokade vlasti od strane Milorada Dodika i raspada zemlje, opet evo Bakira u isto izdanju. Napravi belaj pa onda zove upomoć i traži ‘ruku spasa’. Recimo, dadne Dodiku i Čoviću sve poluge vlasti a onda krene kuknjava o ugroženosti i molba ‘patriotama’ da se pridruže njegovoj borbi za spas države. Evo ga, onako elokventnog i snalažljivog pred kamerama samo kako dragi Bog može da dadne insana, odvaljuje kako je dogovoreno da neće biti dvije izborne jedinice u BiH, da neće pristati na asimetrična rješenja u domovima i Predsjedništvu niti u Izbornom zakonu, dok sa druge strane preko medija šalje panična pisma i traži podršku od ‘probosanskih’ stranaka sa već unaprijed napravljenim njegovim prijedlogom rješenja krize u BiH. Koje se ne može odbiti jer bi bilo ‘antiprobosanski’, dakle izdajnički.

Šalje planove za koje unaprijed zna da neće biti prihvaćeni ni od Dodika ni od Čovića, a Boga mi, ni od mnogih pozvanih u ‘probosanski blok’ patriotizma, kako glasi zvaničan naziv za akciju spašavanja Bakirove i SDA guzica. Da se to što Bakir predlaže zove ‘probošnjački spas SDA braće’ bilo bi mnogo razumljivije i jasnije, međutim ne bi onda Bakir to mogao promijeniti uveče. Oko akšama. Ovako, da se to izvesti po Babinom receptu.

Još jedna pravna začkoljica u vezi ovog povlačenja potpisa ima, treba je reći. I Muhamed Šaćirbay Alijin diplomata iz New York zatvora je nakon toliko godina kao i njegov učitelj ‘povukao’ potpis sa Daytonskog Sporazuma. Da je živ Alija, bio bi u Haaškom zatvoru zbog ratnog zločina ali čisto sumnjam da bi ga to omelo da ne povuče i on svoj paraf sa ove daytonske ‘luđačke košulje’. Po meni, ipak, to povlačenje ima svoje pravo etimološko značenje. To se zove laganje. I u politici je poželjno. Naročito oko sabaHa i oko akšama. Bez obzira na pravne posljedice.

photo : kakav otac takav sin, Alija i Bakir Izetbegović, arhiv