‘NAŠE’ I ‘NJIHOVE ŽRTVE’ – ‘SVETINJE I PROKLETINJE : Da li je žalost za ubijenu djecu Sarajeva ove godine ‘prolongirana’ zbog Vaskrsa ili zbog poduženog majskog slavlja i praznovanja vlastele, ili da se podsjećanje obavi uz dan zlatnih džamija i još zlatnijih ljiljana?
– Odlukom vlade Kantona Sarajeva od 2019. godine, 05. Maj je ustanovljen kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva koji dan je za Sarajevo i Dan žalosti. Cvrkutava načelnica ‘zelena crvenkapica’ Benjamina Karić će lepršavo i ‘lajkovito’ tog datuma na svom zvaničnom fejsbuk kanalu u stilu ‘obećano-slagano’ (ona kaže : učinjeno) maturantski kao u kakvom školskom zadatku postirati sliku djeteta pored spomen-ploče i napisati. ‘Danas, 5. maja obilježavamo Dan sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva. Dan sjećanja na nasilno prekinute živote 1.601 djeteta...’ I odputovati u Tursku na ručak kod ‘brata’ načelnika Ekrema, po deseti put ove godine, odakle broji ‘lajkove’ i srca za ‘kraljicu’.
I, naravno, bez srama slagati, nije joj prvi put. Tog dana nije bilo sjećanja niti žalovanja u Sarajevu, javnost je dočekala kratka odluka kao olakšanje. ‘Sjećanje se prolongira za 07. maj’. Baš tako, sve nam je prolongirano pa i žalost za ubijenom djecom, ali lajkovi bolesnoj i lažljivoj načelnici su ‘padali’ kao kiša i gomilali se.
– Otkud 07. Maj i kako se može desiti da se utvrđeni dan žalosti ‘prolongira’, to znaju samo ove bolesne i naprndacane bahate elite vlastele, koje su se 07. maja ucrtale ispred kamera, dovukle djecu iz škola ispred spomenika ubijenoj djeci i obavile ‘rutinsko žalovanje’ i peformans slikanja, dok su uokolo svirale muzike iz kafića jer odlukom vlade taj dan nije dan žalosti i moralne šutnje. I nisu spuštane zastave na pola koplja, ponosno su se ‘viHorile’. Ne zna niko koji je razlog ove odgode zakonskog propisa osim onih koji propise donose, ali može se sumnjati na sve. I na Vaskrs koji je ‘pao’ u te dane, i na Dan džamija ili zlatnih ljiljana koji je ‘pao’ 07. odnosno 09. maja, sve je moguće i sve je u BiH nepoznato osim budalaste i bahate vlasti koje su naša konstanta.
– A i nije neko iznenađenje, nije Tite mi i Alije mi antifašiste i ‘šehida’, jer se zna ‘naša’ logika i naš odnos prema žrtvama. ‘Naše’ su svetinje, ‘njihove’ su avetinje i nama ništa nije sveto. Ni država ni vjera, čak ni ubijena djeca. Počesto ni ‘naše’ žrtve. Mi smo odavno sve ispolitizirali i uniformisali u vjeru i osim patriotskog i državnog naboja, sve nam je drugo nevažno.
Zna se, vidimo i čujemo tu svakodnevnu larmu na svaku kritiku ili ‘ispitivanje’ o žrtvama Srebrenice ili utvrđenom genocidu. Potočari su ‘naša Svetinja’, ‘naša crvena linija’ i svako ko se drzne išta priupitati ili posumnjati u brojku ili svetost žrtve u čas je meta za odstrel. Svakog na tv ili kod prijema u radni odnos ako slučajno nije musliman dočeka u startu odlučujuće kviz pitanje koje determiniše sve ostalo : je li bio genocid u Srebrenici. A onda slijedi podpitanje ‘voliš li Bosnu’?. Odgovori na ova pitanja ili nedaj Bože kritike su odlučujući. Negativan ili smušen odgovor je signal da te nema nigdje, a onda budeš satanisan i medijski ubijen a fizički ugrožen.
One druge, ‘njihove’ žrtve dozvoljeno je ne samo ne obilježavati ili nežaliti, već i onako muslimanski vulgarno i primitivno poželjno ubiti još koji put. Tako se ne dešava i neće se desiti da se prisjećamo žrtava na Kazanima ili u Grabovici ili Trusini, vlast u Sarajevu se trudi da ih niko ne pominje osim u negativnom kontekstu, isto je i sa žrtvama u Istočnom Sarajevu. Znači, i umrli su podijeljeni, nama je od svih naučnih disciplina dijeljenje i množenje jedina operacija koju razumijemo. Istoriju smo tim operacijama odavno unakazili.
– I ne samo kad su upitanju ubijena djeca Sarajeva. Podsjetiću na kratko na samo na nekoliko ‘našeg’ pametnog ‘patriotskog’ odnosa prema nekim za BiH značajnim umrlim osobama čija je smrt kod nas dočekana kao poligon za uvrede i iživljavanja. Teško je iznijeti sve bljutavosti i sav primitivluk u povodu smrti nekadašnje državne tajnice Amerike Madelaine Albright 23.03.2022. godine ili bivšeg ministra odbrane USA umrlog Donald Rumsfeld-a juna 2021. godine. Od onog ‘kurva’ do ‘nek je crklo govno’, spisak je podugačak i poširok. Uz napomenu ‘židovka’, ‘cionisti’, ‘ubice muslimana’ i sve u tom stilu. Ili, još dok je Alija šehid Izetbegović bio živ, podsjetimo se na to da ovi epiteti ‘drugim žrtvama’ nisu samo djelo ‘nekih budala po internetu’, na primjeru umrlog izaslanika UNa za BiH Tadeusz-a Mazowoecki-og, koji je umro 23.10.2013. godine. Na njegovu sahranu nije uopšte niko zvanično otišao iz BiH a svi znamo da su njegovi izvještaji o ratnim logorima u bh ratu promijenili mnoge stavove i planove Svijeta. Ili, još bliže, sjetimo se stravičnog zločina u Gradačcu prošle godine, kada je Sarajevo šetalo crvenim tepihom uz slikanje, muziku i paradiranje dok je Gradačac žalovao.
– No, vratimo se djeci ubijenoj u Sarajevu i ‘prolongiranju’ žalosti te ponašanju i vlasti i građana uz ovaj datum. Osim ovog ciljanog ‘prolongiranja’ dosta toga je kontroverzno uz ovaj datum pa i sami spomenik ubijenoj djeci je takav. Na to budno pazi i vlastela i obična natociljana raja. Koja se uopšte nije osvrnula na ovogodišnju odgodu žalosti i žalovanje uz veselje. Sve ide po direktivama. Prvo, broj ubijene djece, iako je ružno licitirati i brojati mrtve jer je smrt samo jednog djeteta ili odrasle osobe pijetet sam po sebi, nije do kraja utvrđen i verifikovan a godinama se barata cifrom od 1.601 ubijene djece. Prije dvije godine ovo je problematizirao sociolog i pisac Srđan Puhalo iz Banja Luke dotadašnji miljenik i Sarajeva i Maoče, tvrdeći da nema verifikovanih dokaza da je taj broj toliki, tvrdeći da je upola manji i svo Sarajevo i ‘ostatak’ BiH je načisto ‘ubio’ Puhala. Nestalo ga, medijski mu je odklanjana dženaza. Podršku Puhalu dala je jedino poznata režiserka Jasmila Žbanić i doživjela sličnu i istu sudbinu. Čak ju je u vezi rasprave oko spomenika i budalaština Benjamine Karić ‘zelenkapica’ proglasila nikakvom umjetnicom. Jasmila je svoj stav iznijela ovako.
“Ja neću nuditi pare kao Srđan Puhalo jer smatram da (kroz poreze) sasvim dovoljno plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica ( za to svaki mjesec dobijaju platu i do sada su imali priliku objaviti svako ime ubijenog ljudskog bića, datum, okolnosti i mjesto gdje je osoba ubijena i sahranjena ili se vodi kao nestala). Napravljena je knjiga mrtvih koja govori da je u Sarajevu ubijeno duplo manje djece nego što mediji i političari koriste u svojim govorima. Za mene je i jedno jedino ubijeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo – previše! Ne razumijem u čemu je problem da dobijemo spiskove na uvid? Sličnog mišljenja u vezi broja ubijene djece Sarajeva jeste i aktivista i borac za prava logoraša u Prijedoru Edin Ramulić kojeg su sarajevski jalijaši i vehabije prozvali odmah izdajnikom i bijedom iako je isti i sam bio logoraš i ima ubijene u svojoj familiji. Na istoj vatri se našao i direktor Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović i to su bile jedine ‘reakcije’ inteligencije poznatijih ličnosti, ostali su se zakitili šutnjom.
– Stvari sa brojevima u BiH stoje ovako, ma kako se kome sviđalo i ma kako na to gledao : napuhuju se. Što daje prostora negatorima genocida da vrte sumnjivu priču i oko broja ubijenih u Srebrenici. Ako ništa a ono bar za jednog šehida iz Potočara, umrlog oca Emira Suljagića, koji je poginuo na sasvim drugom mjestu a on ga dao ukopati u Potočare. Sjetimo se samo ‘zvaničnih podataka’ da je u BiH silovano preko 50.000 Bošnjaknja, da je ubijenih preko 250.000 i tako redom, koji podaci su mnogo godina kasnije prepolovljeni ali još uvijek se barata sa podacima SDA Amora Mašovića, ne vjeruje se Institutu Mirsada Tokače čije podatke je prihvatio čaki Haaški Sud. Kako god, brojka ubijene djece u Sarajevu nije razlog za ‘prolongiranje’ žalosti ali se od utvrđivanja tačnog broja ne treba bježati. Jer, prije par dana na tv Hayat je gostovao predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Fikret Grabovica koji je uz tvrdnju da je broj od 1.601 dijete tačan, ipak ostavio mali prostor za sumnju. Rekao je da podatke o ubijenoj djeci udruženje uzima od roditelja ali najviše da se koriste podaci od Zavoda za zdravstvo.
‘Kad je to postalo diskutabilno, do koje dobi se dijete smatralo djetetom, razgovarao sam sa Arifom Smajkićem tadašnjim direktorom za Javno zdravstvo. Rekao mi je da je neko ministarstvo uselilo u te prostorije Zavoda i uništilo te papire’ – kazao je Grabovica. A glavni izvor podataka o ubijenoj djeci je upravo taj Zavod.
Uostalom, ružno je ali istinito. Čak ni na spomeniku nema toliko ubijene djece na spisku, dok je spomenik napravljen po izgledu i vizuelnom ugođaju vrlo nakaradno, čemu se nekada ismijavala ‘Slobodna Bosna’. Koja je odavno neslobodna i nije ni Bosna više. Nazivajući ovaj postament od ostataka granate i žice ‘čunom u po somuna’.
Cifri plaćenoj autoru za spomenik nije se moglo smijati. Bila je itekako velika i ozbiljna.
photo : Fikret Grabovica predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva sa slikom jednog ubijenog djetet, arhiv
