Hapšenje Fikreta Abdića kao normalan slijed radnji, trinaesti dio
Kada su kratki snimci Fikretovog hapšenja pušteni u redovnom dnevniku, ništa se spektakularno nije desilo. Svi smo već danima bili ubijeđeni da je on već faktično uhapšen. Od momenta kada su ljudi u crnim odijelima i tamnim naočarima preuzeli nadzor nad kućomu Voloskom kod Opatije. Ipak, u razgovoru sa običnim ljudima u kafani, u pričama naših roditelja koje smo vikendom obilazili, čuli bi kako je to kraj za Kladušu, kako se Abdića boje i kako on nije i ne može biti kriv za ono što mu guraju. Svejedno! Abdić je zauzeo sve novinske stranice i naravno-zatvorsku ćeliju na Lukama (dio Bihaća gdje je smješten Okružni zatvor) gdje će ostati dosta dugo. Skoro tri godine, kada će pred prve demokratske izbore u BiH slavodobitno izaći iz zatvora, uz špalir ljudi dug skoro koliko i putni pravac od Bihaća do Kladuše. Oko 60 kilometara.
(DIREKTORE ISPITUJEMO O KUPOVINI ODIJELA, PREDSJEDNIKA VLADE O KREMENADLAMA, A ZA TO VRIJEME U NEUMU POLITIČARIMA POLICAJCI ČUVAJU VILE I ZALIJEVAJU KUPUS)
Mjenice nisu prestajale dolaziti na protest ni nakon hapšenja Abdića. Za nas, činovnike Suda i radnike SDK u Kladuši, to je postala skoro rutinska stvar. Umjesto suđenja, svi su morali pisati proteste. Svi. I sudije. A da bi se rokovi ispoštovali-zatražio sam dodatnih radnika od Opštine, kao ispomoć. I dodjeliše mi 12 radnika. Kratka obuka i uz kontrolu radnika Suda – ovi vrijedni radnici koje posla Petar Lukić, predsjednik Izvršnog Odbora, ubrzo svladaše svoju zadaću. Sudije koje su vodile mjenične procese, bili su oslobođeni ove pisanije.
Ćamil Keserović, raniji predsjednik Vlade, kojeg je naslijedio Lukić, nestao je iz prostranog kabineta u zgradi Opštine. Ubrzo, stiže krivična prijava protiv njega i još tri osobe iz restorana “Konjički Klub” u Vel. Kladuši. Krivično djelo: zloupotreba položaja. Hajde što su nestale silne kremendale, salama, cigarete, i šta sve još ne, i sve navodno uz narudžbenice, ali nije mi išlo u glavu da bi jedan predsjednik Izvršnog odbora mogao od silnih i u novinama najavaljivanih zloupotreba, odgovarati na moja pitanja o kobasicama i kremenadlama. Ipak, morao je. Više od njega, o tome je znao Kelečević Božidar, konobar i šef restorana, ili recimo pokojni Vajagić Miroslav, direktor Kluba.
Da mi je neko ranije rekao kako ću se baviti intenzivno sa tako trivijalnim stvarima-ne bih povjerovao. Husić Šemsu, direktora Transporta i jednog od najbližih Fikretovih suradnika ispitivali smo o kreditu kojeg je legalno digao u banci, Predsjednika Vlade o kobasicama i pomfriju, a rahmetli Hasana Abdića o gradnji bazena u Maloj Kladuši. I dok je Fikret šutao u Bihaću, tvrdeći da je Sud farsa, dok je Balijagić plazio svoj dugački jezik Tužiteljici Vildani, dok su se specijalci sarajevskog MUP-a i bihaćke ispostave šetali po gradu i natrpavali svoje stomake po kafanama, loveći grijehe Abdićevih direktora, i loveći suradnike i doušnike (jedan od njih je već tada bio poznat : Ćoragić Hasan, poznatijii kao ĆORAGA)
Nismo ni slutili da će Abdić nakon poduže šutnje otvoriti aferu NEUM i skrenuti proces i sudiju Rifata Konjića u sasvim drugom pravcu. Ka svojoj pobjedi!
BAZEN U MALOJ KLADUŠI, četrnaesti dio
Svaka Opština koja nema rijeku, mogla je samo sanjati o tome da ima bazen. Da može ponuditi svojim stanovnicima mjesto osvježenja i okupljanja. Dugogodišnja analiza pok. Profesora Baća iz Zagreba u suradnji sa Komunalnim poduzećem “14. april” iz Vel. Kladuše i Agrokomercom, pokazala je da područje Male Kladuše (6-7 km od grada) ima podzemne zalihe tople, termalne vode. Koja je još i ljekovita.Tako se došlo na ideju da se na tom mjestu izgradi bazen u prvoj fazi, a kasnije možda i kakav pogon za pakovanje i preradu ljekovite termalne vode. Nosilac projekta je bilo Komunalno u Vel. Kladuši, ali se bez Agrokomerca ništa ne bi moglo odraditi. Ideja je postala stvarnost i uz samu magistralnu cestu prema Bihaću, pored potoka, napravljen je klasični bazen, normalne veličine, uz jedan manji dječiji sa pratećim objektima (tuševi, restoran, trafo i naplatna rampa sa parkingom) Tu su, vjerujem mnogi od nas proveli svoje nezaboravne trenutke vikendom ili poslijepodne, sa djecom i prijateljima, uz minimalnu ulaznicu. Voda topla, ljekovita, a osim toga, uz bazen je odrađen i dio gradskog vodovoda prema Pećigradu.
Afera je iznjedrila optužnicu protiv Hasana Abdića i Pehlić Ibrahima, za zloupotrebu sredstava iskorištenih u toj gradnji. Iz zahtjeva za istragu proizilazi kako su zloupotrijebljena sredstva u ovoj gradnji koja su bila namijenjena za nešto drugo. Osim za gradnju “olimpijskog bazena”.
Nemate pojma kako sam se nelagodno osjećao dok sam čitao osnove sumnji. Zato jer sam sa svojom djecom svake sedmice boravio tamo i prijatno se opuštao. Ali, posao je posao…
Rahmetli Hasan je bio nervozan, a Pehlić Ibrahim (njegov kum) je djelovao smireno. Kažu, u prisutnosti advokata Kerešimira Abela iz Zagreba da se ne osjećaju krivima. Novine već pišu o tome, Hasan mi pokazuje izjavu svoga prijatelja i kuma (ah, šta je tih kumova bilo!) Rakinić Borislava, razriješenog tužioca koji kaže da poznaje osumnjičenog, “viđao ga je povremeno u Kladuši”. Hasan se žesti i kaže: on je mene viđao. Pa nema dana da se nismo ujutro našli na kafi, ili na roštilju, vikendom u Gredaru (jedno izletište-šuma, u Hrvatskoj, uz granicu sa Kladušom). Ne kažem mu ništa, ali dok smo razgovarali o predmetu, Rakinić u svojstvu advokata (a što će kasnije poricati) proviri na vrata. Ovaj ga napadne (verbalno: dođi da me upoznaš, da li si ti uopšte čovjek i sl.) a on se udalji. Onda me pita osumnjičeni da li bi ja smio otići na kafu kod Obić Šerifa i kod Haruna Hodžića, predsjednika i sekretara SSRN, u kancelariju koja je bila na prvom spratu zgrade Suda. Odlazim dolje, a iz njegovih prepričavanja o susretima sa službom bezbjednosti saznajem svega i svačega. Međutim, ne naslućujem ni na trenutak da će on vrlo brzo sam sebi presuditi: da će se objesiti u svojoj šupi za drva.
Istražni predmet nakon što dobismo podatke iz Sarajeva i nakon što utvrdismo količinu sredstava-obustavljamo. Ne vjerujem da se rahmetli Hasan tome stigao obradovati. Bilo je već kasno. A podaci iz Srajeva kažu: toliko je malo novca prebačeno iz Republičkog fonda za javne djelatnosti Komunalnom u Kladuši, da se sa njima ne bi mogla napraviti ni pješčana staza od asfaltnog puta do bazena. Sve ostalo je dalo Komunalno i Agrokomerc. Nisam našao zloupotrebe u gradnji bazena za svoj kraj, sa novcem svoje firme ili firme svoje Opštine. Ili sa novcem dobivenim o d Agrokomerca u vidu pozajmice.
(Danas, taj isti bazen nakon što je većina stanovnika napustila svoja ognjišta, drži u posjedu i vlasništvu privatnik Tabaković Fikret-MIMIN. Naplaćuje javno dobro, zarađuje na svom narodu. I dovodi estradne zvijezde iz Hrvatske i Srbije na večernje ljetnje koncerte. Niko ga ne pita, niti će ga pitati da li u njegovim radnjama ima zloupotrebe. Jer, on je, kako kažu to legalno kupio otkupom certifikata u procesu privatizacije. Niti je legalno, niti je moralno ispravno, ali…)
NEUM-NOVA AFERA I ABDIĆEVI “ŠIZOFRENIČARSKI” MANIRI, petnaesti dio
Onog momenta kada je Abdić odlučio progovoriti, sudnicu je zatalasala druga, žestoka i opora afera, zvana Neum. Međutim, njen rasplet nije doveden do kraja, zatomljen je Abdićevim puštanjem na slobodu.
Kada je svijet saznao kako svaka regija ima svoga Abdića, za sve je već skoro bilo kasno. Pretpostavilo se da će Fikret biti oslobođen. Zalijevanje kupusa i bašče sarajevskim, mostarskim ili tuzlanskim političarima, i ukrašavanja vrtova njihovih vila i kuća na obali Jadrana-određenog za samo specijalne namjene, pa čak, i za određene ljude, postalo je Fikretovo najjače oružje u njegovoj dotadašnjoj odbrani. Oružje koje je zakasnilo. Za mnoge. Upinjanje Save Čečura (predsjednika BH Skupštine) da dokaže kako je Abdić šizofrenicar nije moglo otkloniti ni Čečureve posustale manire: kako se moglo desiti da jedan takav bolesnik učestvuje do jučer sa Čečurom u kreiranju bosanske politike, kako se moglo desiti da bude kandidat za Savezno Vijeće Skupštine u Beogradu ili za predsjednika republičke Vlade. Nešto nije štimalo. Talas ne povjerenja u policijsko-sudsku akciju se zavaljao. Varaždinska afera sa mjenicama je pokazala da mjenice nisu Abdićev originalni izum, već samo dobra kopija jugoslovenske posustale privrede, ali cilj rušenja jedne elite sa prostora Cazinske Krajine je postignut. Hamdija Pozderac je smijenjen sa Savezne funkcije u Beogradu (kasnije će umrijeti pod ne razriješenim okolnostima), Fikretov brat se objesio, novinar koji je objelodanio aferu je poginuo po čudnim i sumnjivim okolnostima, Fikretove sve dotadašnje kombinacije na političkim funkcijama su stornirane…Kladuška Opština je dobila pogrdnu ljagu, doživjela je javnu pljačku svih zaliha i fondova, pocrkala su sva matična pileća jata u valionicama, povjerioci su se zdušno namirivali, čak i na najprimitivniji način: u kamione se tovarilo sve što se moglo pretvoriti u naplatu. I mimo suda, dakako! Čak su čupane netom postavljene čelične bandere ulične rasvjete. Monografija Velike Kladuše je postala zabranjena knjiga, pod hitno je sakrivena i povučena sa izloga.
(Kasnije, u fazi čišćenja podruma i pripreme skloništa,nastankom rata, u zgradi Maršala Tita17 u Kladuši, ispod prostora “Delikatese” i prodavnice “Majka i dijete“, pronalaze se ogromne količine ove fantastično urađene i skupe knjige o ovom nesretnom kraju, poslagane na paletama i sakrivene od očiju javnosti. Sav trud naručioca i finansijera knjige, te autora Ace Ravlića, vrsnog majstora i publiciste iz Banja Luke, zatrpan je duboko u mraku i vlazi podruma. Samo zato jer je projekat proglašen megalomanskim djelom Abdića i jer je na naslovnoj stranici skica muslimanskog mita i legende Muje Hrnjice i konjske glave- majstora Mersada Berbera. Kada mi je došla ta knjiga do ruke, odmah sam potražio sliku otvaranja spomenika partizanima u Vrnograču, mjesnoj zajednici Velike Kladuše, kako bih se uvjerio da li je pokojni Branko Mikulić bio na tom skupu. Vjerovali ili ne, on je tvrdio kako nikad nije bio “u tom kraju”, a na slici se kočoperio u prvom redu. Naravno, ova ista objavljena slika u aferi je bila retuširana. Sa nje je Mikulić fino i pažljivo bio izbrisan. Međutim, nije izbrisan u podrumu. I u monografiji).
Bazen u Maloj Kladuši, nastavak
Rahmetli Hasan je bio nervozan, a Pehlić Ibrahim (njegov kum) je djelovao smireno. Kažu, u prisutnosti Kerešimira Abela iz Zagreba da se ne osjećaju krivima. Novine već pišu o tome, Hasan mi pokazuje izjavu svoga prijatelja i kuma (ah, šta je tih kumova bilo!) Rakinić Borislava, razriješenog tužioca koji kaže da poznaje osumnjičenog, “viđao ga je povremeno u Kladuši”. Hasan se žesti i kaže: on je mene viđao. Pa nema dana da se nismo ujutro našli na kafi, ili na roštilju, vikendom u Gredaru (jedno izletište-šuma, u Hrvatskoj, uz granicu sa Kladušom). Ne kažem mu ništa, ali dok smo razgovarali o predmetu, Rakinić u svojstvu advokata (a što će kasnije poricati) proviri na vrata. Ovaj ga napadne (verbalno: dođi da me upoznaš, da li si ti uopšte čovjek i sl.) a on se udalji. Onda me pita osumnjičeni da li bi ja smio otići na kafu kod Obić Šerifa i kod Haruna Hodžića, pred-sjednika i sekretara SSRN, u kancelariju koja je bila na prvom spratu zgrade Suda. Odlazim dolje, a iz njegovih prepričavanja o susretima sa službom bezbjednosti saznajem svega i svačega. Međutim, ne naslućujem ni na trenutak da će on vrlo brzo sam sebi presuditi: da će se objesiti u svojoj šupi za drva.
Istražni predmet, nakon što dobismo podatke iz Sarajeva i nakon što utvrdismo količinu sredstava-obustavljamo. Ne vjerujem da se rahmetli Hasan tome stigao obradovati. Bilo je već kasno. A podaci iz Sarajeva kažu: toliko je malo novca prebačeno iz Republičkog fonda za javne djelatnosti Komunalnom u Kladuši, da se sa njima ne bi mogla napraviti ni pješčana staza od asfaltnog puta do bazena. Sve ostalo je dalo Komunalno i Agrokomerc. Nisam našao zloupotrebe u gradnji bazena za svoj kraj, sa novcem svoje firme ili firme svoje Opštine. Ili sa novcem dobivenim o d Agrokomerca u vidu pozajmice.
NEUM-NOVA AFERA I ABDIĆEVI “ŠIZOFRENIČARSKI” MANIRI, petnaesti dio, nastavak
Onog momenta kada je Abdić odlučio progovoriti, sudnicu je zatalasala druga, žestoka i opora afera, zvana Neum. Međutim, njen rasplet nije doveden do kraja, zato-mljen je Abdićevim puštanjem na slobodu. Kada je svijet saznao kako svaka regija ima svoga Abdića, za sve je već skoro bilo kasno. Pretpostavilo se da će Fikret biti oslobođen. Zalijevanje kupusa i bašče sarajevskim, mostarskim ili tuzlanskim političarima, i ukrašavanja vrtova njihovih vila i kuća na obali Jadrana-određenog za samo specijalne namjene, pa čak, i za određene ljude, postalo je Fikretovo najjače oružje u njegovoj dotadašnjoj odbrani. Oružje koje je zakasnilo. Za mnoge. Upinjanje Save Čečura (predsjednika BH Skupštine) da dokaže kako je Abdić šizofrenicar nije moglo otkloniti ni Čečureve posustale manire: kako se moglo desiti da jedan takav bolesnik učestvuje do jučer sa Čečurom u kreiranju bosanske politike, kako se moglo desiti da bude kandidat za Savezno Vijeće Skupštine u Beogradu ili za predsjednika republičke Vlade. Nešto nije štimalo. Talas ne povjerenja u policijsko-sudsku akciju se zavaljao. Varaždinska afera sa mjenicama je pokazala da mjenice nisu Abdićev originalni izum, već samo dobra kopija jugoslovenske posustale privrede, ali cilj rušenja jedne elite sa prostora Cazinske Krajine je postignut. Hamdija Pozderac je smijenjen sa Savezne funkcije u Beogradu (kasnije će umrijeti pod ne razriješenim okolnostima), Fikretov brat se objesio, novinar koji je objelodanio aferu je poginuo po čudnim i sumnjivim okolnostima, Fikretove sve dotadašnje kombinacije na političkim funkcijama su stornirane…Kladuška Opština je dobila pogrdnu ljagu, doživjela je javnu pljačku svih zaliha i fondova, pocrkala su sva matična pileća jata u valionicama, povjerioci su se zdušno namirivali, čak i na najprimitivniji način: u kamione se tovarilo sve što se moglo pretvoriti u naplatu. I mimo suda, dakako! Čak su čupane netom postavljene čelične bandere ulične rasvjete. Monografija Velike Kladuše je postala zabranjena knjiga, pod hitno je sakrivena i po-vučena sa izloga, a sjenka crnog konjanika na zrnastom pakovanju bibera proizvedenog u Agrokomercu, učas je postala oličenje nacionalizma. Mujo Hrnjica je prepoznat na omotu proizvoda i tako se u tili čas položaj njegove sablje na crtežu protumačio kao najžešći izraz muslimanskog nacionalizma. Nestalo je iz prodaje bibera, a dr. Mujić Ibrahim je zatvoren da bi dokazivao namjere ili slučajnosti marketinga i bibera. Nestalo je čitavo izdanje knjige Monografija Velike Kladuše, nestalo je….mnogo toga….
(O MONOGRAFIJI VELIKE KLADUŠE)
(Kasnije, u fazi čišćenja podruma i pripreme skloništa, nastankom rata, u zgradi Maršala Tita 7 u Kladuši, ispod prostora “Delikatese” i prodavnice “Majka i dijete“, pronalaze se ogromne količine ove fantastično urađene i skupe knjige o ovom nesretnom kraju, poslagane na paletama i sakrivene od očiju javnosti. Sav trud naručioca i finansijera knjige, te autora Ace Ravlića, vrsnog majstora i publiciste iz Banja Luke, zatrpan je duboko u mraku i vlazi podruma. Samo zato jer je projekat proglašen megalomanskim djelom Abdića i jer je na naslovnoj stranici skica muslimanskog mita i legende Muje Hrnjice i konjske glave – majstora Mersada Berbera. Kada mi je došla ta knjiga do ruke, odmah sam potražio sliku otvaranja spomenika partizanima u Vrnograču, mjesnoj zajednici Velike Kladuše, kako bih se uvjerio da li je pokojni Branko Mikulić bio na tom skupu. Vjerovali ili ne, on je tvrdio kako nikad nije bio “u tom kraju”, a na slici se kočoperio u prvom redu. Naravno, ova ista objavljena slika u aferi je bila retuširana. Sa nje je Mikulić fino i pažljivo bio izbrisan. Me-đutim, nije izbrisan u podrumu. I u monografiji).
slijedi : Blijagićev jezik Vildani Helić
photo : Abdić sa suđenja u Bihaću, arhiv
