Postale su već degutantne bombastične vijesti u listovima u zavičaju o ‘školanju’ Bosanaca u Americi kao i sladunjave priče o podjeli diploma u povodu kakvih državnih praznika u Bosni u ‘školama za Bosance’, koje se ciljano proslijeđuju u BiH. Iz čistog, jednostavnog i pragmatičnog razloga : niti postoje ‘bosanske škole’ niti ‘bosanske diplome’, i odista je pravo čudo da takve vijesti mogu ikoga impresionirati osim Islamske Zajednice BiH i njenog Ureda za dijasporu koja politiku islama i bošnjaštva kao u Bosni provodi odlično odrađenim konceptom širom Evropske dijaspore, pa i ovdje u Americi.
Izuzev par gradova u par država Amerike gdje su domicilne vlasti dozvolile u srednjim školama prisustvovanje neobaveznom predmetu ‘bosanski jezik’, a što je opet odrađeno preko tzv. ‘bosanskih zajednica’ u ime džemata, kako bi se na nekoliko godina odabranim kadrovima obezbjedile dobre plate za obični i pogrešni nerad, svako drugo ‘školanje’ ovdje se odvija ili u džamijama ili u sada modernim ‘islamskim i kulturnim centrima’. Kojih u svakoj državi u USA ima na pretek.
Onda u povodu svakog značajnijeg ‘državnog praznika’ (stavljam u navodnike ovu sintagmu budući da svi znamo da se takvi datumi ne slave na čitavom području BiH bilo iz razloga jer ne postoji zajednički Zakon o državim praznicima ili iz još češće-vjerskih i političkih razloga) u glasilima u BiH osvanu slatkaste priče o ‘bosanskim školama’ u kojima još slađa dječica crtaju ratnu bh zastavu koja nije u zvaničnoj upotrebi od 1997, koja su uspješna u svom jeziku, ne zaboravljaju domovinu, svoj jezik i slične naivne slatkoće.
Slike iz takvih ‘škola’ govore više od teksta, svi smo imali prilike vidjeti da se radi o grupama mektebskih polaznika koji u takvim ‘školama’ uče arapski a ne bosanski jezik i kojima se servira istorija BiH i posebno karakter bh rata po aršinima Islamske Zajednice BiH dok djeca iz ‘bosanskih škola’ izgledaju kao u školama Jordana ili Pakistana.
‘Učitelji’ su većinom svršenici Medresa ili Islamskih Univerziteta koje Islamska Zajednica, nakon što je bh prostor usljed hiperinflacije takvih kadrova postao pretijesan, bukvalno izvozi u dijasporu, u suradnji sa sličnim ili istim turskim ili arapskim ‘školama’ dovršavajući svoju zacrtanu misiju islamizacije i šerijatizacije Bosanaca. Kada bi čitaoci takvih vijesti mogli vidjeti samo jedan video-clip đaka iz takvih škola, i kada bi mogli čuti kako govore bosanski, kada bi mogli vidjeti zvanične udžbenike i programe države Bosne kojih nema ili predavače (učitelje) i njihove diplome, sve bi bilo jasno.
Ovdje u dijaspori, kao i u Bosni, izjasniti se kao Bosanac ravno je izdaji i nacionalnoj sramoti, ali ‘osnovati bosansku školu’ je cool, mada su svi polaznici takvih škola listom Bošnjaci, ne Bosanci. Da i ne govorimo o programima koje svaka škola mora imati, o kadrovima i sličnim ‘sitnicama’ na koje se ne obraća pažnja.
Za Amerikance, još uvijek je teško savladati razliku između definicije Bosanca ili Bošnjaka (u zvaničnim dokumentima svi smo Bosanci), međutim u praksi se o tome itekako vodi računa, svaku nedoumicu ili sumnju u ‘regularnost’ otklanjaju bh ambasadori direktno uvezani sa džematima i američkim vlastima. Iako na prvi pogled izgleda da ovim lažemo i domicilnu vlast i sebe, jer mi to volimo i hoćemo iz više razloga, stvari su mnogo ozbiljnije u stvarnosti.
Islamska Zajednica ne odustaje od svojih ciljeva i blago, korak po korak napreduje, kad je dijaspora u pitanju tu je ispred države. Država namjerno kasni sa ministarstvom za dijasporu ili uredom ili bilo k ojim drugim organom, IZ to odavno ima i kao sateliti njeni direktori za dijasporu, hafizi i štokakvi govornici kruže Svijetom i ostvaruju svoju misiju.
A Bosna se obasipa slikama ‘bosanskih škola’ i mladim Bošnjacima koji jedva da znaju izgovoriti svoje ime na bosanskom jeziku dok se prema fotografijama u ovim školama izuvaju, valjda se to tako radi u mejtefu.
Svaka bh porodica, ako hoće da sačuva svoj jezik i običaje, što je poželjno, može to odraditi na daleko bolji i prihvatljiviji način. Neka uči svoju djecu kod kuće da priča bosanski, djeca će engleski naučiti bez problema, međutim šaljući ih u ovakve ‘bosanske škole’ djeca će naučiti sve drugo a najmanje bosanski jezik ili svoju tradiciju.

bssDakle, slike iz škola u St. Louis-u ili Chicago-a, ili iz Utica-e NY, ili bilo kojeg drugog američkog grada, šarena su naša omiljena laža u koju svjesno guramo mladost i djecu. Da nam tamo uče arapski ili turski jezik, da uče ko su naši neprijatelji, da je islam jedina vjera, koji je naš Bog a koji Njihov, da je najbolja i jedino prihvatljiva halal hrana, da je Mahir Bureković naša zvijezda, naša knjiga je Kur’an a džamijski simbol da je znak mira.
Naravno, ništa tu nije sporno u ovom učenju ali kad god je kakva internacionalna noć u našoj dijaspori, naši đaci donose samo slike lobanja i grobnica i Svetu Knjigu, znaju da su naši neprijatelji Srbi i Hrvati i Židovi, i sve je to fino upakovano u diplome i plakete i bliskoistočne fotke garnirane ratnom zastavom, međutim sporno je što se takvi uspjesi serviraju kao proizvod ‘bosanske škole’. Valjda znamo najosnovnije a šutimo svjesno o tome da u Bosni ne živi samo jedan narod, valjda bi trebalo da u takvoj državi po Ustavu i drugim zakonima ima mjesta i za one koji se ne ‘školaju’ na takav način. A da Bosanaca nema ni u mislima ni tamo ni ovdje, a ima, je li, ‘bosanskih škola’.
Jok! Koliko džamija i mekteba toliko ‘bosanskih škola’.
Svojevremeno je u gradu Utica NY ‘poslovalo’ odeljenje ‘bosanskog jezika’ kojeg je pohađalo pet učenika, dok je grad Utica nekoliko godina debelo plaćao predstavnike ‘Bosnian Community’ (bosanske zajednice) zvane ‘učitelji’. U ‘razredu bosanskog’ se pričalo uglavnom na engleskom jeziku a jedan od ‘učitelja’ Adam je stolicu dobio zahvaljujući supruzi inače profesorici filozofije i diplomi ‘kapetana podmornice’, ravne dvije godine. Čim je nestalo ‘granta’ Adam je ‘prhnuo’ iz našeg grada u ‘toplije krajeve’, zaboravio je ‘našu mladost’ na kojoj je zaradio uz pomoć Refudži Centra i odličnu platu i još ‘odličniju kuću, na Utica-u se nije ni osvrnuo. Iskorištena je plemenitost domaćina koji svaku novinu rado prihvataju ako se nađe para u budžetu, međutim nepismenost Adama Hamzića i njegovo školanje je ušlo u anale sprdačine i naukovanja za sva vremena, ‘bosanskog školanja’ nije bilo dugo, predugo. A onda, prije par godina, Turski Kulturni Centar iz Syracuse (nekih 40 milja od našeg grada) otvorio je charter (ugovornu) školu u Utica-i, koja je bila prvobitno planirana u crkvi konvertovanoj u džamiju i pokupio uglavnom Arape, Bosance i ostalu islamsku ‘klijentelu’ sa programima do neba, rezultat svega je samo upošljavanje nestručnih bh ‘kadrova’ i naziv u raji – ‘bosanska škola’. A ni pisnuti na bosanskom. I da se zna, nastava se odvija u napuštenoj i ruiniranoj crkvi koju su Turci uredili i pokupili nešto đaka i mnogo više para iz budžeta.