domaći terorizam u Americi : slobode sve manje, nema rješenja na vidiku

 

Koliko i šta znače ljudski životi američkoj vlasti i dokle će mo gledati i slušati kako ljudi, žene i djeca svaki dan u Americi ginu u školama, bogomoljama ili tržnim centrima, domaći teroristi ili psihički bolesnici ih gađaju kao glinene golubove automatskim ili nekim drugim naoružanjem koje se prodaje ‘šakom i kapom’ bez ikakvih provjera i ograničenja, uz ličnu kartu? Dok vlast oličena u Kongresu i Senatu Amerike i bogatim i dobro čuvanim starim facama političara šalje bezbrazne i isprazne fraze : ‘naše molitve su uz porodice poginulih’.

Po svoj prilici život u najvećoj sili svijeta i najdemokratskijoj državi je poprilično jeftin i ne znači mnogo za vlast, inače bi našla rješenje. Da hoće, kad već nalazi i kad od nje traže rješenja širom Kugle Zemaljske. Zbilja, kad već pomaže i gdje treba i gdje ne treba, kad svi ama baš svi traže od nje pomoć, ima li nade i može li Amerika pomoći sebi? Pitanje nije nerealno i hipotetičko budući da se zna da je svuda vani Amerika bog i batina a kod kuće ‘stani pani’, ne mogu se političari iz dvije stranke dogovoriti i naći rješenje kojim bi se ograničila prodaja i upotreba oružja.

Načisto jadno i mizerno zvuči izjava američkog predsjedniak Joe Biden-a ovih dana u vezi zadnjeg terorističkog akta u državi Texas od prije par dana kada je 18-to godišnjak Salvador Ramos upucao 19 djece i dvoje odraslih osoba u jednoj školi u gradu Uvalde. Prije toga je navodno upucao i svoju baku a njega policija. Biden kaže, citiram.
„ Nadao sam se da kao predsjednik neću morati da se ovako obraćam. ..ovo je masakr u Sjedinjenim Državama… Lijepa, nevina djeca, iz drugog, trećeg, četvrtog razreda. A koliko je djece gledalo kako su im drugari umrli, kao da su na bojnom polju.. Molim naciju da se moli za žrtve i da stane na put lobiju za oružje. Molim vas dajte snage roditeljima i braći poginulih u ovom mraku koji ih je zadesio. Kao država moramo da se zapitamo… kada ćemo stati na put tom oružničkom lobiju? Kada ćemo uraditi ono što duboko u sebi znamo da treba da se uradi?“

Zato jer ako ovako nemoćno i besciljno zvuče riječi predsjednika najmoćnije svjetske sile, kako to cijeniti u poređenju sa nemoći ostalih država u rješavanju njihovih problema?
Naravno, i molitve i apel Joe Biden-a su iskren i dobronamjeran čin ali u sebi kriju u startu vrlo malo nade u rješavanje ovog velikog problema Amerike. Iz razloga jer vlast u Americi zapravo imaju moćni i odvažni a ne predsjednik a njih se ove tragedije ne dotiču puno. Do njih se ne može lako doći, njihova djeca nisu u opasnosti jer imaju stalnu pratnju i dobro osigurane škole, a lova koja je glavni motiv svega i svačega krije se upravo u oružju kojeg se bogati ne odriču lako. Osim ograničenja prodaje i nabavke oružja, vlasti bi morale osigurati i pozamašna sredstva za mentalne i druge vrste psihičke bolesti kao i za prevenciju a što sve izostaje pa često kao utjehu čujemo kako se radi o teško bolesnim osobama koje su uništile mnogo života. Što zvuči kao ‘opravdanje’, iako se zna da se bolesni moraju liječiti a ne očekivati amnestiju u ovakvim teškim krivičnim djelima. I na kraju, u pedeset država Amerike vladaju različiti zakoni pa je sve to vrlo teško uskladiti i kanalisati jedinstveno.

I za sve treba ogromna lova, u Americi je dolar  mjerilo religije a ne molitva. I Amerika je, tu je Biden u pravu – umorna više od svakodnevnih masovnih ubijanja, posebno djece. No, kad već suze i molitve za nevino ubijenu djecu ne mogu Ameriku prodrmati i natjerati da nešto poduzmu da ovaj domaći terorizam ublaže ili upotpunosti iskorijene, šta drugo može? Ne zaboravimo, od početka ove godine masovnih terorističkih ubistava i pucanja je bilo prema statističkim podacima 213, u toku 2021 bilo ih je 693, godinu prije 611 a 2019 – 417 masovna ubistava. Ko se osim Amerike može sa ovakvim brojkama ‘pohvaliti’? Niko ili malo ko. Da ne spominjemo ukupan broj žrtava i bez namjere da umanjujemo tragediju spomenućemo ovdje  još samo neke gdje su ubijena uglavnom djeca. I to sa razlogom. Oklahoma, februara 2021- ubijeno petero djece, februara 2018 ubijeno 17 učenika i nastavnika srednje škole Marjory Stoneman Douglas u Parklandu i 14 povrijeđenih , Sandy Hook država Connecticut , 2012. – 26 mrtvih učenika Osnovne Škole, dvoje ozlijeđenih, 18. maja 2018. dogodio se napad na srednju školu Santa Fe u gradu Santa Fe u Texasu, usmrćeno deset ljudi – osmero učenika i dvoje učitelja….

I tako iz dana u dan iz sedmice u sedmicu. Vlasti samo ‘upućuju molitve’ a mi i dalje u strahu šaljemo svoju mladost u školu neznajući da li će nam se vratiti. Sa zebnjom i strahom idemo i u tržni centar, crkvu ili džamiju, nikad se ne zna gdje će naići bubuljičavi i nafiksani mentalac sa automatom da se osveti ubijanjem što ga ‘ne vole u školi’ ili ‘jer ga ostavila cura’. Ili ‘zato što crnce i žute treba ubijati’

Osim što je to veliki grijeh, to je i velika sramota za Ameriku. Svi znamo da se sve u USA ‘vrti’ oko para, da bi se riješio i ovaj problem, potrebna je pored volje i ogromna lova. Kao što rekosmo ovdje se sve mjeri na dolar zbog čega se vlast usteže da donese zakone koji će ograničiti oružje i povećati pomoć za mentalno zdravlje djece, kontrolu i prevenciju. Pod izgovorom ‘ne možemo se dogovoriti’ svaki dan brojimo mrtve i ranjene. I molimo se, tu smo ‘dogovoreni’. To je žalosno. Samo Ukrajini za dva mjeseca Amerika je odobrila blizu 50 milijardi dolara pomoći. I daje svima i svakom ko pomoć zatraži. Zar ne bi bilo bolje i ljudskije da su te pare uložene u spašavanje života svojih stanovnika, da su recimo date organizaciji (NRA-National Rifle Association) koja se ne odriče prodaje i distribucije oružja kojima nas teroristi i mentalci kokaju?

Bilo bi svakako. Ali, to trebaju zajedno odlučiti Demokrate i Republikanci. A ne moliti se za mrtve. Molitve neće ni spasiti ni vratiti nestale živote, zato su same po sebi iako kurtoazne, ogavne kao i vlast koja ih umjesto konkretnih i jednostavnih rješenja upućuje. I jednako bole kao i sama tragedija.

photo : masovni terorista ubica u školi Uvalde, Texas – Salvador Ramos, arhiv