Demonstracije Petra Kočića u Sarajevu, u ‘našem’ i ‘njihovom’ : gore Rudonja – Dodik a dolje – Jablan Musa i čobanin Lujo Nihad …
Iako su borbu bikova danima najavljivale bh medijske hulje i lešinari sa obje strane granice crvene linije, zelene linije, obične ‘nevidljive granice’ ili entitetske crte naše zajedničke i suverene pa još i nezavisne BiH na svakom pedlju – kao ‘državni udar’, kao poziv na odbranu i prekid uspavanosti, spavao sam ovog prošlog petka da prostite na izrazu k’o zaklan.
Nisam htio poslušati čak ni hodžu muslimanskog politicusa Kavazovića kako trebamo škiljiti na jedno oko i pripremati se vojnički po onoj Titinoj ‘kao da će sutra izbiti mir’, zaboravio sam i hafize i mualime koji su danima miješali nekakvu ‘šehidsku krv’, plavu besmrtnu bošnjačku tekućinu u venama, osmijehe te ljubav prema smrti za domovinu sa kojim se radosno ‘preseljava’, nije mi u mislima bio ni Bakir I. koji je najavljivanim narodnim veselicama pridavao previše značaja i koji je u svemu opet iz rasklimane stolice SDA firme vidio Konakovića, Dodika i Čovića skupa sa međunarodnom zajednicom a sebe samog kao uvijek protiv njih, zahrk’o sam u trenu.
Pretpostavljao sam da od svega što smo priželjkivali nema ništa i da se radi o iskazivanju ljubavi prema našoj literaturi i književnom opusu Petra Kočića, još kad mi se ukazao pred očima nabildani bradati tip sa ‘ovaj-onaj’ potvrdom da će braniti državu Policijom i svačim što mu stigne pred ruke, onaj Ramo Isak što ga zovu ministrom i doktorom, meni je bilo svejedno, najvažnije da zaspim.
Kakvo spašavanje Dodika od optužnice, kakve silne demonstracije koje su se pripremale, rušenje države, svepšti napad, kuknjava prema EUFORu i NATOu kojima inače taslačimo žensku familiju uvijek osim kad nam zagusti, sve je bila farsa, u goste nam je stigao Petar Kočić, legenda naše lektire i pismenosti, samo su najodmjereniji u ovim borbenim pripremama to registrovali.
I opšte ne bi bilo ovolike halabuke da su carske vlasti Kraljevine Sarajevo iole bile razumnije i da su dozvolile borbe bikova u Sarajevu, u samom epicentru narodnog veselja, tu se osim par volova i zadovoljstva raje ne bi vidjelo ništa, ali vlasti su svuda iste, u Sarajevu malo drugačije : kod nas mora biti podijeljeno sve, čak i obična narodna fešta. Čime su u temeljima sve pokvarili ; ne mogu se lako boriti bikovi ako nisu jedan kod drugoga, đe si vidio bikovanje na daljinu, a oni to ‘dozvolili’?
Naravno, pored Isaka, meni su uvijek bile na umu riječi ‘gazije’ iz Bihaća Hamdije Abdića Tigra i njegov nenadjebivi stih sa ‘fejsbučenja’ ukraden od Velikog Alije kako ‘možemo mirno spavati’ jer su granice naše države koje su još uvijek imaginarne i neucrtane u državne mape sigurne, zato jer Tigar pazi na granične prijelaze u Krajini, tu je svaki dan i kao pravi biznisman radi a Drinu čuva ‘brat’ Naser Orić, dok okolo opet čuče hodže i Islamska Zajednica kao ozonski omotač okolo države, džaba srpski ‘vihorovi’ i ‘knezovi’ topovi i haubice. Plus toga, znao sam da ne spava Reuf Bajrović, špiclov i vehabija Nihad Aličković, ne spava ni onaj profa Zlatan Begić, vrlo malo drijemnu i Komšić i Bećirović, dok vesela i glagoljiva Benjamina Karić o granicama vodi bitke odavno i uvijek pobjeđuje krivičnim prijavama tužilaštvu.
I ono najglavnije, mislio sam da je Kočić bezopasan, da je ispucao svoje oružje onda kad je trebalo u davna carska vremena te da više nije ni neka atrakcija, to bucanje volova, to je bilo onomad to više nije ni primjer patriotske lektire u udžbenicima, ta imamo svake godine slične prezentacije stočne sile od Čevljanovića do Glamoča.
Kad sam se probudio, a kažu da sam u snu navijao za svog bika, derao se ‘bocni ga, sad ga strefi odozdo’ kao da sam blesav od sna jer ne može ga bocnuti kad nisu ni blizu, da sam mu tepao i gurao travu u usta da se što više naboka i najede, kažu mi sva usta su bila zelena od trljanja, vidio sam i to me plaho razočaralo ; čak ni Petar Kočić nije više isti, nisu isti ni njegovi volovi.
Šta sam mogao vidjeti, šta sam to prespavao? Gore iznad Sarajeva ružni, odvratni carski ‘Rudonja’, dolje ispod na entitetskoj liniji prepun vehabijske ljubavi, islamske ljepote i susretanja naš ponosni ‘Jablan’, uokolo sva brda odjekuju. Riču i kopaju bikovi kopitama po asfaltu granične linije koja ne postoji ali nema borbe. Sirotinja se bori umjesto bikova, sirotinja i navija. I nećete mi vjerovati, ali moraće te kad tad, čak iako nisu ni ukrstili rogove, imamo pobjednika. Pobijedio je ‘Rudonja’ ali istovremeno i ‘Jablan’, tako vijesti govore. I ‘mi’ smo imali navijača i gledaoca više, ali su i ‘oni’ imali još više od nas.
Međutim, čim sam bolje protrljao ispavane oči u faci ‘Rudonje’ sam prepoznao Dodika a dolje, ovdje ‘kod nas’ umjesto ‘Jablana’ ukazalo mi se vehabijsko pitomo goveče u liku nekakvog profesora Muse Sanina, kojeg na uzici drži ‘Lujka’ Nihad Aličković, menadžer za sva ista ili slična volovska nadmudrivanja po Sarajevu.
Dakle, ni Kočić nije više isti. Nekada se, u njegovim pričama ‘Jablan’ koji predstavlja seljake i siromašnu raju borio protiv carskog vola ‘Rudonje’ a sada je sve obrnuto. Volovi se okrenuli naopačke pa se bore za careve i kraljeve. ‘Ovi gore’ su carevi, ‘mi dolje’ smo zbog Tvrtka I kraljevi. Pazi sad ovo : ‘Rudonja’ brani današnje carstvo i cara Dodika a sirotinja carski navija, ‘Jablan’ spašava vehabije od Bosne i njene ‘kraljeve’ a građanska raja urliče i zadovoljava se. Ništa ni s’ čim, keve mi. Osim imena volova, nema neke velike sličnosti sa nekadašnjim mojim Petrom Kočićem čijeg vola je Dodik načisto urnisao. Uzeo je njegov ime i dodijelio ga Visokom predstavniku BiH a njega svaki dan tako zovu. I ‘kod nas’ i ‘kod njih’ kod kuće. U manjem entitetu Bosni gdje gospodari onaj komeje Dodik udijelio nadimak ‘Rudonja’, niko ga tako ne prepoznaje, u većem entitetu Republic Srpskoj, svi na ovo ime skaču kao opareni jer znaju da se priziva Dodik. Ma, Tite mi, ni ‘Lujo’ Aličković mi nije kao onaj mali predstavnik siromašne raje pod Grmečom iz priče Kočića, više mi liči na ‘lujku’ u uniformi. Ta nekakva nakaradna seljačka bitka rogovima odjekivala je pola sata i sva brda su utihnula, sad se prebrojavaju ranjeni i pobjednici.
‘Gore kod njih’ sam vidio snajpere i policijska vozila te ponekog carskog predstavnika, ovdje ‘dolje i kod nas’ samo par vehabija ispred džamije, čista sramota od žurke. Ženke umotane a mužjaci nabildani i sa uniformama i beretkama, Lujko Nihad’ spava sa beretkom i u vojnički cokulama. Meni tu isti jedino megafoni. ‘Oni gore’ su molili Boga da ne idu ‘dolje’ ili da im ko šta ‘habne’ pa da zaborave volove, ovi ‘odozdo’ iako su prijetili i nadvikivali se ‘ostajemo cijelu noć ako treba’, nestali su čim su se kamere ugasile. Par dova hrabrosti za državu i ‘Jablana’ i svi put pod noge.
Poslije ovakvog razočarenja, mudro zaključujem. Nismo mi ‘Luje’, svi smo mi ‘lujke’. Ni stoga krupnog zuba nije više ista, jer koliko već danas, volovi su opet u istoj štali. Dogovaraju i planiraju a ‘lujke’ čekaju mig da se raskokodaču i uslikaju. Nikad više neću čitati Kočića, radije idem u Čevljanoviće.
Tamo su bar prave bitke i pravi volovi, borba sa bikovima na daljinu je smak svijeta.
Čekam samo još šta će na ovo reći ‘kraljica Bošnjačka – Benjamina.
P.S. ličnosti i događaju u ovoj priči su slučajno – namjerni.
photo ; ‘naši’ predstavnici u borbi bikova Musa Sanin i Nihad Aličković ispred džamije, arhiv
