DVA ARŠINA I JEDNA PALESTINA – U BiH su još ‘aktivna’ 121 kolektivna centra u kojima kao izbjeglice u sopstvenoj zemji boravi 7,200 osoba duže od 30 godina, za izbjeglice iz Palestine ‘nema zime’ : ako neće u Centar država im daje stan, ako hoće i kuća im se izgradi u par godina …
* Nemam ništa protiv pomoći izbjeglicama, dapače, znam i sam kako to izgleda kad si ničiji, kad nemaš ni imovinu ni identitet, kad nemaš smještaj i hranu i kad ti djeca ne znaju gdje će zanoćiti a gdje osvanuti, stoga razumijem empatiju i radost te zalaganje i hrabrost svake države da izbjeglici pruži najosnovnije. Posebno razumijem, obzirom na smrt i razaranje Palestine i Gaze, ljubav države BiH prema bh državljanima i njihovim srodnicima u nastojanju da prihvati svoje građane i da im omogući neki novi početak i vrati nadu u život.
Međutim, nikako ne mogu i neću shvatiti da BiH kao u mnogo čemu i ovdje postaje svjetski fenomen i izuzetak u nenormalnosti koja para i oči i uši, u kojem se prema izbjeglicama iz Palestine postavila kao majka pa uprla sve ‘resurse’ i sva ministarstva i agencije da riješi problem izbjeglica iz Palestine dok istovremeno, prema zadnjim podacima u sopstvenoj zemlji u nekakvim prihvatnim ili kolektivnim centrima još i danas u nikakvim uslovima za život boravi preko 7,000 domaćih izbjeglica, građana države kojima je matična država gora od maćehe. Tačnije, u 121 takva ‘centra’ u BiH živi, bolje reći preživljava više od 30 godina 7,200 osoba rođenih i obespravljenih državljana koji nemaju uslova ni mogućnosti da se ikada vrate na svoja ognjišta. Čija sudbina se ne rješava ili se traljavo otaljava čekajući donacije ili kakve programe EU, kada se uz izbore sagradi koja zgrada i uruče nedosanjani ključevi od stana svakih pet ili deset godina. A već tri decenije se govori o nekakvom ‘Planu zatvaranja sabirnih kolektivnih centara’ i milioni KMa nestaju u takvim planovima i ulupaju se u sasvim druge svrhe.
* U dva navrata je bh vlada uspjela iz Palestine prebaciti u BiH oko 56 bh građana i njihovih srodnika, i sva država je bukvalno na nogama. Ministri se slikaju i sa cvijećem dočekuju izbjeglice, tv ih ugošćuje, država je u neviđenom ‘merhametu’ iliti dobrodušnosti, nude se stanovi za one koji neće u prihvatne centre (da, ima i toga, vjerovali ili ne), smještaj u Centre, dodijeljuju se dozvole za rad i ostali ‘papiri’, ljubav je neizmjerna, Palestina je za BiH odraz demokratije i ljudskih prava i prva ‘stvar’ o kojoj se brine vlada. Ima li iko od bh izbjeglica u dijaspori Americe, Canade ili Evrope da ih je dolaskom u drugu državu dočekao ministar sa cvijećem i poklonima, da ih pita gdje žele stanovati, šta planiraju raditi? Ili da li ima nekog od povratnika u BiH da su tako tretirani kad se odluče na povratak rodnoj grudi? Obično smo završavali u nekakvim doniranim objektima ili starim kasarnama na nekom Otoku, zadovoljni što smo dobili dokument o sebi, svoju identifikaciju, hranu i smještaj, sve ostalo je pripalo isključivo nama. Ako se neko vrati u domovinu, to je vijest uz prvu jutarnju kafu i ništa više.
* Ovakav odnos vlasti prema izbjeglima u BiH je samo prema Palestincima, drugi nisu niti imaju pravo izbora. Žive i pate se u rođenoj državi čekajući da ikada izađu iz baraka i šupa od Mostara do Čapljine, Bihaća ili Sarajeva, a nema niti spasa niti smrti da to sve završi. Zna se šta je nama Izraelski muftija iz II Svjetskog rata kojeg su u BiH preimenovali u ‘Palestinskog muftiju’, znamo i da se glavni grad Sarajevo pretvorio u realizaciju ‘palestinskog pitanja’ na svoj način uz stalnu mantru žrtve, i dobro je što se to zna, međutim zbog same činjenice da sopstvene građane drži decenijama po barakama dok istovremeno izbjeglima iz Palestine nudi i stanove i kuće, dovoljan je razlog da se takva vlast postidi, samo kad bi mogla. Prema dostupnim podacima, izbjeglice i navodno bh građani iz Palestine su prvo dobro odabrani i stari su bh znanci, obična sitotinja otuda je teško mogla doći na spisak spasa. Sve neki ‘studenti’ i ‘doktori’ i jarani sa porodicama, koji su s početka bh rata zgladili u Palestinu ali niko se nije dosjetio da ih proglasi ‘dezerterima’ (ja ih ne smatram takvima, spašavali su glavu i porodicu) kao što se nazivaju svi oni koji nisu Sarajevu po volji. Naprotiv, svi se utrkuju ko će biti bliže njima i time uloviti koju sliku i koju ljubav prema Palestini, bez čega u BiH ništa ‘ne ide’ već se to podrazumijeva. I to bez granica, što je pokazao ministar za izbjeglice milioner u kriminalu Sevlid Hurtić već pri dočeku na aerodromu u Sarajevu prvog ‘kontingenta’ ovih željenih državljana.
“Mi smo im osigurali uslove. 29 osoba se izjasnilo da žele da dođu ovdje, bilo je raznih priča da smo ih na silu ovdje stavili, to je laž“, kazao je Hurtić a onda dodao. “Imamo u cijeloj BiH i stanove, u preko 10 gradova. Čekamo njihovu odluku da li žele ići u te stanove, a kada odluče, država stoji iza svega toga i plaćat će troškove“. Dodao je da će država snositi i troškove školovanja za djecu i zdravstevo osiguranje, sve što sleduje državljane BiH. I bi tako. Neki su uzeli stan, neki su se pomirili sa kolektvinim smještajem u Mostaru u barakama ‘Salakovca’ ili kod Sarajeva, mediji su preplavljeni vijestim o uspjesima naših građana. Jedan doktor Palestinac je iz dana u dan po tv objašnjavao kako voli BiH, kako mu je ovdje fino, pa čak, iako mu je dok je bio u BiH oduzeto državljanstvo (!?), promptno je dobio dozvolu za rad i posao u sarajevskoj bolnici a familija stan u Sarajevu te biznis sa pekarskim proizvodima i kolačima. Čak se bunio, jer ima invalidno dijete, što nema lifta u zgradi gdje je otvorio pekarsku radnju, nisam našao podatak, ali je vrlo moguće da je i lift postavljen.
* Ovih dana još jedna slatka priča o ‘našoj državljanki ‘porijeklom iz Bihaća obišla je medije i uzduž i poprijeko. Preko organizacije ‘Pomozi.ba’ joj je kupljena kuća (vodi se slična akcija još za nekoliko porodica) i ona je nakon nepune dvije godine sa familijom iz ‘Salakovca’ preselila u novu kuću a ujedno uz pomoć donacija i otvorila pekaru u muslimanskom dijelu Mostara pod imenom ‘Palestinska kuća’. Samira El Baravi Rajab koja je glavni pokretač projekta i cijelog biznisa realizovanog uz pomoć UNHCR-a i CRS i njena sestra Dalila koja je prije 36 godina rođena u Sarajevu su kćerke Sutke i Palestinca navodno ‘sarajevskog studenta’, kreću u biznis i uselile su se u novu kuću nakon manje od dvije godine boravka u kampu ‘Salakovac’. Pa će praviti kolače i specijalitete poput basbuse, ma’amula, ka’aka i hljeba shrak, ma šta god i kako god izgledali ti kolači, uz domaće pekarske proizvode. Na koje će navaliti bh raja samo tako. Navode da su pred početak bh rata pobjegli od rata u Palestinu, evo, država im se odužila najbolji mogući način. Nije za odbaciti ni činjenica da Palestinka Bišćanka za novi život nije izbarala rodni Bihać već joj se svidio više Mostar. Tamo valjda slučajno žele skoro svi Palestinci i većina izbjeglica, tamo su se i mnogi domaći nakon tragedije u Jablanici skrasili.
Koliko je bh građana u centrima širom BiH oduševljeno sa ovakvim postupanjem države prema njima a u straćarama i barakama te zajednički kupatilima i kuhinjama uz pacove i bube žive već tri decenije, suvišno je govoriti. Država bira šta će čuti a šta će joj izaći na drugo uho.
Ko im je kriv što nisu kao i Sutka zdimile prije prvog pucnja i granate sa muževima koji su zginuli na braniku domovine umjesto da su ‘studriali’ a onda se vratili uz doček i pompu, sa ‘victori’ pozdravom na aerodromu i sa telefonom veličine školske table.
photo : detalj iz kolektivnog centra u Tasovčićima kod Čapljine, arhiv
