‘BiH reprezentacija ujedinila Bosnu’: Jeste, ali kakvu i koju? Sa ratnim ljiljan-zastavama umjesto zvanične nepostojeće i zastave i Repulike BiH i ArBiH, himnom narodnjaka umjesto zvanične himne, padanjem na sedždu Allahu i učenjem dove poslije datog gola?
Nakon 2014. godine izboriti se za učešće na SP nije mala stvar, za svaku državu i njenu reprezentaciju je to događaj godine, ma kako se na kraju završilo, stoga treba razumjeti i radost i euforiju koja je nastala tim povodom. Treba odati priznanje vodstvu FS BiH, selektoru i bh reprezentaciji a posebno navijačima, međutim način kako to radi i vlast u BiH i vodstvo bh reprezentacije te navijači a posebno mediji totalno je neproduktivan i štetan po ugled i značaj same države. Bh fudbal je kao uostalom i kopletan sport u BiH odavno u raljama vjere i politke a što se nije smjelo nikako dogoditi u bh reprezentaciji i baš ovdje na Mundijalu a dogodilo se i događa se.
Kao što znamo, zvanična bh zastava nije zastava sa ljiljanima niti je nažalost BiH Republika, oboje su prošlost. Republiku BiH je ukinuo Alija Izetbegović potpisom u Dayton-u a nekada zvaničnu zastavu te Republike visoki bh predstavnik 1998. što je potrvdio i bh Parlament. No, iz inata i u stalnoj fantaziji kao da se nije ništa desilo, tome se dodaju i ratne zastave ArBIH kao skoro regularno državno obilježje, što sve odobrava i podržava kompletno bošnjačko vodstvo u vlasti. Isti okus prenešen je i na igrače i na navijače. Skoro nikako se ne primjećuje zvanična zastava države osim na oficijelnim stranicama FIFAe i kod predstavljanja timova, tamo gdje se mora, sav ostali ugođaj je dat na militantno i vjersko predstavljanje što zbunjuje i državu domaćina i mnoge druge učesnike Mundijala. Ovim se, iako se potencira i naglašava državnost i zajedništvo sve to anulira. Isti slučaj je i sa himnom. Odsvira se zvanična na početku utakmice a onda hiljade navijača pjeva narodnu pjesmu kao himnu. Jer se tu spominje miris ljiljana ‘koji se širi čitavom BiH’. Kao nekada ‘tamjan’. Koju onda himnu i koju zastavu to poštuju bh reprezentativci kad igraju za državu BiH i kad drže ruku na srcu? Po Ustavu i zakonima BiH je sekularna i građanska država koja ima i zvaničnu himnu i zastavu a ne poštuju je ni vlast ni rerpezentacija, navijači posebno. Koga hoće sa tim impresionriati i kakvu onda državu slave i hoće? Ovaj bezobrazluk je tim veći jer u bh preprezentaiji ima i drugih nacionalnosti osim muslimana, međutim tako se to radi u BiH ‘kad proradi naš inat’. Utisak je da je BiH samo muslimanska država i to još vjerska, da kažem islamska, a što mediji podprašuju dodatnom mržnjom prozivajuči svakog onog ko ne navija za BiH i ko ne ‘voli miris ljiljana’.
Nadalje, padanje na sedždu poslje datog gola ili učenje molitve Alllahu je samo dokaz više da je BiH islamska država ili da želi to biti, bez obzira na činjenicu da se tim zadire u sumnju izvikanih poruka zajedništva i cjelovite i suverene države i sve što se radi upućuje na poznato vjersko kurčenje i nametanje državi epiteta vjerske a ne sekularne zajednice. I samo ‘naše’. Na isti način se gleda i na to kad Esmir Bajrektarević na tv citira Kur’an i Božje hadise kao da je hodža u Mejtefu. Ili kad pred početak utakmice državni reprezentativac Tarik Muharemović pozdravlja džemat u Klagenfurtu i djecu u Mejtefu. Gdje je donator a nekad učio u islam. Većina bh reprezentativaca su zapravo emigranti i djeca izbjeglica koja su odrasla u dijaspori što znači školovani u džamiji ili nekom ‘Mesdžidu’ dijaspore, međutim ovdje u ovakvim prilikama bi vjera trebala ostati po strani. No, ona u BiH mora biti vidljiva i naglašena, stoga ovakve scene svrstavaju zemlju u ‘islamske’, čemu je doprinjela i Turska koja je praveći tabelu ‘muslimanskih zemalja na Mundijalu u tu grupu ubacila i BiH. Jeste, ona je muslimanska ali nije samo muslimanska, no ovako kako se predstavlja ona je samo i isključivo muslimanska. I to još Republika. Posebno su iritantne ratne zastave Armije, one nam dođu kao dokaz nepobjedivosti i viteštva, iako svi znamo o kakvim se nažalost porazima radi. Ovakve slike su još licemjernije kad se zna i kad se ne krije da isti ovi ‘vakifi’ i vjernici igrači poslije svake utakmice dobrano popiju i barabiraju a onda u medijima citiraju ‘hadise’ jer se to zapravo od njih i očekuje.
Doživljaj bi trebalo smanjiti, međutim kako se u dijaspori radi isto kao kod kuće, jer dijasporom kao i državom BiH upravlja islam i Rijaset, nema od toga ništa osim lažne slike zajedništva i naprđivanja. ‘Mi’ smo ovdje, ‘oni’ nisu’. Vidjeli smo da je glavni oranizator navijača u Washington državi u Setttle bila predsednica džematske uduge ‘Kongres Bošnjaka’ jednog od glavnih lobista države BiH u Americi Selma Porča, u drugim gradovima je isto. Fun zone dijaspore su uglavnom džemati, pa za koga mi to onda igramo i koga predstavljamo na Mundijalu? Koji i čiji džemat?
Iako se zna da ovo vjersko uplitanje i raspletanje odgovara Bošnjacima u vlasti pred izbore, selektoru i igračima također što oni tolerišu a navijačima uglavnom bivši borcima ArBiH u dijaspori da pokažu snagu i borbenost, za državu je to pogubno ali se uporno forsira. Po onom kome se ne sviđa i ko ovo ne voli, neka piči van iz naše države. Pa kud više ‘pičiti’? Ostalo je svega 23 posto države, što je po svoj prilici dovoljno.
Zar to nije odviše poznato?
photo : scene sa SP u Americi, dio, arhiv
