GLEDAJUĆI NETFLIX UPOZNAO SAM BOLJE JUŽNU KOREJU : originalna nacija još originalnija produkcija serija i filmova a posebno su zanimljivi ovi divni ljudi, njihova tradicija i običaji, ni nalik na američki ‘hollywood’ a tako dobro i primamljivo.
* U moru tv serija, filmova svih vrsta uključujući i odlične dokumentarce na platformi ‘Netflix’ može se odmoriti mozak od svakodnevnih problema, opustiti i uživati, posebno u ove dolazeće zimske dane. Stoga svoju pretplatničku kartu koristim maksimalno i osim mojih pritužbi na reklame koje ubijaju moje zadovoljstvo, drugih nema. Skloni biznisu i prilagođavanju ‘svakom prema mogućnostim’, platforma nudi i za to rješenje. Plati više pa nećeš ‘handrkati’ daljinskim čekajući sekunde duge kao minute da, ako može, skineš tu pošast od reklame. Koja ubija kao i cancer, od silnog i čestog marketinga ne možeš pobjeći više ni na jednoj platformi niti čak i na tv kanalima.
Volim pogledati triler, dobru dramu ili komediju a zasićen već poznatim američkim ‘hollywood’ stereotipom po kojem se sve rješava brzo, batinama, lovom i nasiljem, uz previše efekata, mišića i scena sexa, potražio sam spas u inostranim produkcijama koje ova platforma nudi. Nisu tako loše nordijske serije kao i filmovi, indijska produkcija također, španska je previše u ‘sapunicama’ i u stotine sezona pa postaje dosadna, i da ne nabrajam dalje, međutim Južna Korea i njene tv serije i filmovi su me naprosto opčinili.
* Upoznao sam definitivno moje ‘favorite nacije’ i bez želje i namjere da drugima oduzimam pravo na svoj izbor, u njih sam se jednostavn zaljubio. Ima ovdje malo starih klišea, kao recimo što su kao i u skoro svim drugim proizvodima glavni likovi obično ‘čudni’ i drugačiji od ostalih (nekako su ‘na svoju ruku’, prate naredbe i propise ali ih često zaobiđu kako bi riješili problem, kombinuju se porodični problemi likova sa poslom, ‘pate’ za žrtvama do iznemoglosti, nose kući ‘fajlove’ pa studiraju i zanemare čak i porodicu, napuštaju bolnicu trgajući infuzije iz ruke…), međutim kad se zanemare te ‘sitnice’, definitivno su posebna i specifična nacija. Sa originalnom tradicijom i običajima, sa puno emocija u duši i brige o siromašnima. Iako ne pucaju iz silnih i nepoznatih oružja, iako pištolje ili teže oružje nose samo u posebnim slučajevima i uglavnom sve rješavaju trkom po ulici, vještinama borbe kao da su svi završili škole za borilačke vještine ili savladavaju ‘loše momke’ nekakakvim palicama ‘na izvlačenje’, glavni likovi ovih uradaka su ipak uspješni. A scene su da kažem više realne nego nemoguće i sa brutalni nasiljem.
* Posebno me duševilo kako su ‘svi isti’ i najveći problem je zapamtiti njihova imena. Za razliku od Kineza ili Japanaca, imaju u imenu i treći dodatak koji je često sličan, samo se razlikuju u jednom slovu, pa spas nalazim ne u imenu već u zanimanju likova u filmu ili seriji. Po čemu pratim glavnog junaka. Ovdje nema potpunih scena sexa, najveći domet je kad se glavni junaci drže za ruke ili kad sjede zaljubljeno pored mora ili u parku a okolo svuda cvijeće i latice, ponekad samo poljubac. Mora i plaža ima ali nisam još vidio ni u jednoj seriji scene kupanja u vodi, vrlo rijetko su junaci u majicama ili kratkim hlačama ‘šorcevima’. Stalno su, ako su muškarci, u odijelima i dugačkim kaputima, sa frizurom na razdjeljak i sa prepoznatljivim ‘zulufima’ te sa uglancanim cipelama. I džemper ‘rolkom’. Žene su pak u skoro uvijek u tradicionalnim haljinicama, frizure također kao kod muškaraca sve iste ‘zvane ‘šiške’ i ‘mašna’ je obavezni detalj. Ili u kosi ili na odjeći. Dođu mi kao božićni poklon, zapakovan u mašnicu.
* Onda, vole popiti, tu sam našao sličnost sa nama. Piju svi, najčešće piju ‘soju’, nacionalni i najpopularniji liker od riže ili slatkog krumpira, ponekad i ‘Makgeolli’, napravljen miješanjem pirjane ljepljive riže ili pšenice sa kvascem. Ovo piće za razliku od skoro bezbojnog likera ‘soju’ ima mliječnu, neprozirnu boju. Pije se mnogo i piće je ovdje ne samo zbog filma, Južna Koreja ima čak i problem sa alkoholom nacije jer je u tradicji zastupljeno shvatanje da ‘piće ‘treba zbližavati ljude’, među najvećim konzumentima alkohola su na Svijetu. Često piju i na radnom mjestu i taj ‘sociološki karakter druženja’ upotrebljavaju kad ‘završe uspješan posao’ odmah poslije posla. Slično je i sa hranom. Nisam znao da toliko jedu, u svakoj sceni se nešto jede, nutkaju svakog ko im pokuca na vrata ‘je si li gladan, hajde nešto pojedi’. Hrana im kao ritual, toliko uživaju u tome. Pojedu tako i inspektori, tužioci i policajci na ‘radnom mjestu’. Od hrane najviše jedu supe i to tako (što mi je simpatično) da ne jedu kašikom već pokupe veće sastojke štapićima a onda nagnu šolju ili zdjelicu i to usrknu. Jedu puno i tjesteninu-rezance na više načina i na isti način kao i supu, zatim ‘kimchi’, jelo od mesa (ribljeg ili drugog) i kupusa, hranu koja im je kao prilog uz svaki obrok, ali i na svečanim prigodama. Popularan je i korejski roštilj ‘gogi-gui’, sa mesom govedine ili piletine koje se peče na šporetu ili na metalnim rešetkama. Popularno je jelo i goveđi ‘Bulgogi’ čiji ukus je sladak i sa prelivom bijelog luka, đumbira, sosa a često i ‘Bibimbap’, a što je u stvari riža sa povrćem i mesom začinjeno sa ‘Gojuchangom’, čili pastom.
Hrana kao hrana, ali meni se posebno dojmilo da jedu vruće, još se ‘puši’. I sa desetke posuda na stolu. Scene sa rešoom u restoranu su prava atrakcija. Donese ti konobar meso, sastojke i začine a ti upališ roštilj i pržiš. Dalje, što je baš onako smiješno a originalno, osim što nimalo ne jedu hljeba i što žderu vruće, jedu sa otvorenim ustima i sa prednjim zubima.
* Duhoviti su. Scene kad hvataju nekog kriminalca ili razbojnika su prava atrakcija. Jure ga i to u grupama, uvijek je to najmanje desetak policajaca. Još nešto me posebno iznenadilo. Advokati i tužioci ne nose spise u tašnama već u nekakvim zavežljajima, kao kad se nosi ručak na selu na njivu, zavezan ‘fajl’ u jarko crvenu ili ljubičastu bošču. U više filmova i serija sam vidio da nadređeni udari podređeg službenika ka dpogriješi. Nije to baš onako pravi udarac ali se ne može zaobići i ne vidjeti. U kući nema previše namještaja, a najinteresantniji su mi njihovi trpezarijski stolovi a posebno stolice. Stol je nizak a stolice još niže, pa vidiš sliku čovjeka ili žene na stlici a kao da sjedi. Na sahranama se uvijek nosi bijelo cvijeće to je njihova nacionalna boja i žalost se odaje tako što se nakloniš ispred sanduka a onda klekneš ispred ožalošenog sa strane. Do izvinjenja im je itekako stalo, važnije im je da dobiju izvinjenje ako ih je neko uvrijedio ii pogriješio nego išta drugo i u tome istrajavaju.
* Vrlo interesantna zemlja Južna Koreja sa preko 50 miliona stanovnika, od čega samo u Seulu živi oko deset miliona. Sa puno tradicije i običaja i sa jasnom podjelom na siromašne i bogate. I sa poukom : i male stvari mogu usrećiti ljude. Uz njihove serije i filmove se zaista može uživati, odmoriti i saznati mnogo toga korisnog. Uostalom, tv serija ‘Squid Game’ (Igra lignje) je pokazala autentičnost i ljepotu filmskog i umjetničkog žanra, vjerujem da je malo onih koji je nisu odgledali.
photo : scena iz jedne tv serije Južne Koreje, arhiv
