KO SU VEĆI SLIJEPCI : mi ili oni? ‘Stajling’ bh političara neodoljivo podsjeća na identitet mafije, meni pada na pamet Radoje Domanović i identitet ‘naših’ lidera
‘Naše vođe’ i ‘naši lideri’ liče kao jaje jajetu. I po ponašanju i po oblačenju. Kako se koji ‘ispili’ ili ‘okoti, a kote se kao žohari jer iz dana u dan dobivamo po neku ‘novu’ političku partiju i novu facu, u tren postane isti kao oni ‘odranije poznati’, kako policija voli definisati povratnike u krivičnim djelima. Čim uskoče u nova i skupa auta i odijela, jedan detalj obavezno ‘nabace’ uz svoj ‘stajling’ po čemu postanu prepoznatljivi, to su sunačne, tamne naočari. Neki od njih ih zovu i ‘mračnim’ jer misle da je tako ispravno.
Obično su lica sa estrade koristila ovaj detalj odijevanja kao simbol modernosti i upadljivosti, što je balkanskim političarima budući da se tim zvanjem bave više estradno nego po službenoj dužnosti, odmah priraslo srcu i tamne naočari su postale njihov zaštitni znak. Međutim, osim izuzetaka zbog bolesti očiju ili u vrijeme operativnih zahvata kada je zaštita očiju potrebna, ovaj modni detalj je po navodima stručnjaka psihologije karakterističan za mafijaše i kriminalce što nas opet vraća na ‘naše lidere’. Tim prije jer se najveći kriminal iz domena korupcije i težih krivičnih djela događa upravo njihovim ‘zaslugama’, gdje su uglavnom zaštićeni političkom moći nedostupni pravosuđu u tim kriminogenim vodama. Psiholozi navode da su dva osnovna razloga sakrivanja očiju kriminalaca od javnosti : praktične i psihološke prirode. Praktično – maskiraju svoj identitet, psihološki – izazivaju pažnju kod drugih. A ima i ovoga. Ispod tamnih naočara se ne vidi kuda gledaju i tako izgledaju autoritativnije i moćnije, dok je eventualnim svjedocima teško identifikovati takvu osobu u slučaju potrebe.
U filmovima i serijama o teškoj mafiji i kriminalu ovaj modni detalj je više od mode i zastupljen često i prečesto. Nužno, ne mora značiti da je svaki političar sa tamnim naočarima kriminalac, no ponašanjem, djelovanjem i čestim kriminalom političara koji su tu permanentno umiješani, a posebno vizuelnim ugođajem, na ovaj način podosta liče na kriminalce. Što njih posebno ne iritira, jer su toliko moćni da im to više imponuje nego što im smeta. Mene, recimo, ovakav ‘stajlnig’ više podsjeća na Radoja Domanovića i njegovu satiru ‘Vođa’, knjigu izdatu još davne 1901. godine, iako u njemu vidim i tv uratke tipa ‘The Family’, ‘GodFather’ ili ‘The Sopranos’ iz slavnih filmskih likova kriminala i korupcije.
U neku ruku svi oni su jedna familija.
Domanović mi pada na pamet jer je politika stara koliko i prostitucija i jer se i danas kao i onda, kult vođe iliti lidera njeguje i održava u istoj snazi. Podsjećamo najkraće na ovu satiru. Narod u priči je jurio za tipom sa tamnim naočarima koji se pojavio niotkuda, tražeći da ga povede u budućnost. Misleći da je to pravi lider. Šuti, sjedi zagledan u daljinu na klupi a raja se svađa ko će ju predstavljati. A onda ih ‘lider povede’. U provalije, u žbunje i jaruge dok skoro svi ne nastradaju. Da bi raja tek na kraju kad je skoro nestane, skontala da je njihov odabrani’vođa’ zapravo slijepac. Sam im je to rekao kad su ga na kraju natjerali na odgovor.
Eto, Domanović je ponovo sa nama. Sa malom razlikom : ‘naše vođe’ nisu prirodno već namjerno slijepe. I oni se uopšte ne maskiraju naočarima zbog straha jer se ne boje nikoga i ničega, to im je simbol snage i prestiža a znaju kakav im je narod. Koji je veći slijepac od njih, samo što se još nije dosjetio da nabavi tamne naočari. A već je pred provalijom.
photo : montmontaža Cros Atlantic, arhiv
