SVE PIŠE ALI NEMA KO DA PROČITA – Činjenice i istorijska fakta koje se namjeno sakrivaju iza genocida u Srebrenici, iza stotine deklaracija, rezolucija, seciranja dokumenata iz Haaga, izložbi, brošura, konferencija i ‘izučavanja genocida’
1. Alija Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački član bh Predsjedništva kojeg lažno titulišu ‘prvim predsjednikom Republike BiH’ je dva puta izdao Srebrenicu. Prvi put, kad je povukao Nasera Orića i duge komandante na nekakav kurs pred sami pad Srebrenice, koji se tamo nije više ni vratio. Znao čovjek šta će se desiti. Čime je Alija poprilično obezglavio vojsku i odbranu ove enklave ali time je ubrzao odluku Amerike i NATO snaga da bombarduju Srbe i zaustave rat, što je Izetbegoviću više odgovaralo od spašavanja te enklave, zbog druge izdaje. Da bi dobio sadašnju Bosnu, žrtvovao je Srebrenicu. Kao što je umjesto pregovora i razgovora žrtvovao mir u zamjenu za rat, pa dobio manje nego što je imao. U dokumentima koji ponekad procure greškom, zapisano je da je vrh SDA ‘predviđao’ u Srebrenici najmanje 5,000 žrtava.
Drugi put kad je u dogovoru sa Harisom Silajdžićem a protivno Ustavu BiH crtajući karte u Dayton-u, Srebrenicu jednostavnim parafom poklonio srpskoj delegaciji i Miloševiću, u zamjenu za okolna brda i predgrađa Sarajeva. Već tri decenije se lažima zamajava javnost kako je ‘Alija morao potpisati’ jer su mu ‘zavrtali ruke’, međutim istina je da je potpisao Mirovni Sporazum tek kad je dobio prešutnu saglasnost tadašnjeg predsjednika Turske Sulejmana Demirela, gdje je prije finalnog potpisa u Parizu odsjeo kod njega. Planski je tadašnja vlast poslije 11. jula organizovala prijevoz autobusima stanovnike ovog grada za Tuzlu i naselja okolo Sarajeva (ono što nije ‘odvezao’ Mladić, preselio je Alija, o tome je nekada davno dok ‘nije došao tobe’, tj. pameti, pisao i Emir Suljagić sadašnji šef Potočara), da bi dobio svoje glasače, usljed čega već tri decenije projekat ‘povratnika’ egzistira samo na papiru, radi pranja donacija i državnih para i iako je u Daytonskom Sporazumu poseban odjeljak posvećen povratnicima, za vlast Sarajeva je ta enklava bila i ostala ‘dijaspora’.
2. Rezolucijom UNa, Srebrenica i Žepa jesu bile demilitarizovane zone ali osim Srba, tu odluku nisu poštovale ni snage ArBiH. Postoje mnogi dokumenti o naoružanju jedinica ArBiH u ovoj enklavi čiji komandanti se i danas slave pri sjećanju svakog 11. jula. Posebno su ostali dokumenti koji se nigdje ne spominju o vojnim akcijama Nasera Orića i njegovih ‘gazijskih pohoda’ po okolnim srpskim selima, koji su osim što su bili jasna provokacija i poziv Srbima ‘da uzvrate’, ostavili na stotine srpskih žrtava koje se nigdje ne spominju ni u bh Komisijama ni u Institutu za istraživanje nestalih i ubijenih.
3. Nikada nije razjašnjeno niti objavljeno zašto ArBiH nije uz pomoć brigade u zoni Srebrenice pokušala deblokadu ovog grada. Bilo je i oružja i vojske, ni Tuzla nije preko Svijeta ali takav scenario nije postojao u glavama vojnog vrha ArBiH i u glavi glavnog ‘Mudraca’. Najlogičnije je bilo da se Srbi napadnu izvana i iznutra, međutim ništa se nije desilo. Kad je Srerenica ‘pala’, iako se o tome ne piše, sve je postalo jasnije.
4. MC Potočari tvrde da posjeduju zabilježeno svako ubistvo u ovom gradu i enklavi i sa tim se hvale uz ajet Kur’ana kako je ‘makar i jedno ubistvo zločin’ međutim namjerno nemaju popis bošnjačkih žrtava koje su ubijene od strane pripadnika ArBiH, posebno jedinice Nasera Orića. Svjedočenja pukovnika Huse Salihovića koja su dostupna javno tvrde kako je Orić sa svojim razbojnicima strahovladao Srebrenicom i po naredbi ubijao svoje ‘protivnike’, da je ubijeno desetak uglednih ljudi i dobrih boraca jer se nisu slagali sa Orićem, ali zato nije niko odgovarao. Naser je proglašen ‘gazijom’, o njegovim ‘herojstvima’ uče djeca iz dokumentarca o njemu, napisana je i knjiga o njemu koju je umjesto njega napisao Avdo Huseinović i ovaj neosuđeni ratni zločinac, razbojnik i reketaš i danas živi od te mitske krvave slave. Posebno je zločine Nasera Orića i njegovo ‘ratovanje’ opisao predratni i ratni komandant Ibran Mustafić, kao i izdaju Srebrenice od strane Izetbegovića i SDA u knjizi ‘Planirani haos’. Ne samo upade u okolna srpska sela već i pljačke, razvrat i drogu po gradu uključujući i prostituciju. No, u tridecenijskoj priči o Srebrenici i genocidu nećete ništa saznati ni o Mustafiću ni o silnim ubistvima koja je organizovao ili obavio Orić. Umjesto istraga, Mustafić je za života dobijao batine, njegova knjiga je za Bošnjake zabranjeno štivo ‘maloumnika i izdajnika’, čak su ga na jednom suđenju Oriću koje je, zna se, završilo oslobađajućom presudom, sudskom odlukom vještačili i ‘proglasili ludim’. Vještačili ga doktori pa zaključili da ‘nije sav’. Još jedan svjedok Naserovih ‘ratnih podviga’ Hakija Mehonjić je srećom prije ‘vještačenja umro kao normalan.
5. ‘Majke Srebrenice’ iz Sarajeva i Tuzle su još jedna javna tajna koju nije dobro spominjati. A zna se da nije tajna. Osim Munire Subašić koja ovo udruženje vodi već decenijama i koje je desno krilo SDA političke mafije i Reisata, većina ‘majki’ se nije uopšte vratila u Srebrenicu. Imaju kuće van ove enklave a dolaze ‘na posao’ u Potočare. Munira Subašić planetano poznata ‘majka nad majkama’ jeste izgubila sina i muža ali nikad se nije vratila u Srebrenicu. Lagodno živi u Sarajevu gdje je stakla imovinu, ima platu preko 5,000 KMa i više je u avionu ili džipu dobivenom od UNPROFORa nego u Potočarima. No, nije jedina, kad se i ako ikad objelodani, javnost će sazanti ko su i ostale majke koje se brinu o povratnicima a ne vraćaju se. Isto kao ‘majke’ tako i većina bošnjačkih političara u vlasti Republike Srpske ne živi među povratnicima. Među prvima Ramiz Salkić SDA dugogodišnji podpredsjednik Republike Srpske kojeg je nakon dugog vremena zamijenio Ćamil Duraković. Uspon u politici Munire Subašić počeo je još dok je dijelila humanitarnu pomoć u Srebrenici gdje je posebno mjesto zauzimao šećer za konje Nasera Orića, sa kojima je učestvovao i organizovao trke dok je Srebrenica padala.
6. ‘Majke Srebrenice’ i generalno Bošnjaci te Reis političar SDA posebno su osjetljivi na ‘izdaju’. To se dijeli svakom ko ne zastupa njihove interese, zahtjeve i želje Bošnjaka i džemata. Međutim, u silnim ‘stubovima srama’ koje crtaju i ispisuju u Potočarima, nigdje na stotinama konvencija, brošura, deklaracija ili Rezolucija ili u stotinama knjiga o genocidu i negiranju genocida, nećete naći ni slova o izdaji Bakira Izetbegovića. No, ostalo je zapisano da je kao i Ćaća mu nekada, i on poslije izdao i žrtve i Srebrenicu. Lagao je da BiH ima ‘aktivnog i legalnog zastupnika’ kod Međunarodnog Suda a već je od Suda imao pismeni trag da nema, pa je tako nakon čekanja od deset godina, par dana pred istek roka za reviziju tužbe protiv Srbije februara 2017 ‘našao nove dokaze’ i poslao nelegalnog agenta Sakiba Softića uz plaćeni rad od 130.000 KMa da preda reviziju znajući da od nje ‘nema ništa’. To je znala i Munira Subašić koja je skupa sa Fadilom Memišević iz još jedne udruge organizirala ovu sramnu prevaru u sarajevskoj vijećnici. Da bude slađe i masnije, Bakir je poslao Zvizdića i Softića u Beograd da Vučića upoznaju o ovoj prevari. Da se ‘Aco Srbine’ ne sikira.
7. Svi znamo šta je ‘nama’ Turska : to je ‘naša majka’, naš najdraži okupator u dičnoj istoriji države, kojoj je kao privatnu imovinu, Alija Izetbegović ‘dao u amanet’ čitavu državu. I sve što se dešava ovih godina kod kuće i u dijaspori, ide uz Tursku. Ni činjenica da kod kuće svaki dan taslačimo o Dodiku a Erdogan mu umjesto žrtvama Srebrenice dodijelio album poštanskih markica. Ide čak i genocid u Srebrenici, samo što to nećete nigdje pročitati. Turska je zbog islama i otomanske prošlosti za BiH važnija od žrtava genocida i toliko ‘nam’ je draga da joj srčano opraštamo sve ono što drugima nikako i nikada nećemo. Fino nas podučavaju da su sve zemlje koje nisu osudile genocid ili prihvatile Rezoluciju UNa od maja prošle godine ‘neprijateljske države’ a da su svi oni koji kažu da nije bilo genocida ‘neprijatelji’ i da nisu dobrodošli ni u Potočare ni u BiH. I ‘zreli za krivičnu prijavu’. Međutim, za Tursku to niko nesmije ni ‘pisnuti’. A evo već tri decenije su prošle a da Turska nije nikada usvojila u svom Parlamentu deklaraciju ili rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Srbija ju je ‘djelimično’ usvojila davno kada je genocid opisala drugačije, Hrvatska ‘onako kako treba’ a opet je za ‘nas’ UZPovska okupatorska sila, evo ponov SDA bokser Suljo Ugljanin Sandžaklija ide sa drugim zahtjevom i traži rezoluciju kojom će Srbija priznati ne samo genocid već još mnogo toga, iako unaprijed zna da se to neće desiti. Našao trenutak da se oglasi i pojavi pa da zaprijeti čak i ‘autonomijom Sandžaka’ i pripajanje ‘majci Bosni’, no takav zahtjev nije i neće nikada otići prema Turskoj. Ni iz Sandžaka niti iz Sarajeva. Jednostavno : znamo mi Bošnjaci da Turska priznaje genocid. To se ne mora i neće dokazivati njoj, drugi moraju dokazati. U silnim pohodima po Svijetu niti Munira Subašić niti direktor MC Potočari Suljagić neće ni u snu to zatražiti od ‘braće’. Turska kao p rijatelj se, ‘podrazumijeva’ sve ostale države moraju svoju podobnost dokazivati i ponavljati i parlamenranom deklaracijom ovjekovječiti. U protivnom, eto ih na ‘stub srama’. Munira bilježi.
To je ponovila i jučer uz 30 godišnjicu Rezolucije UNa donešenoj maja prošle godine kada je za govornicom UNa zaprijetila. ‘Nikada nećemo oprostiti oima koji nisu podržali Rezoluciju’. Da bude veći ‘crnjak’ sa ovim u UNu ove godine, Turska je koordinator u jednoj od tri izložbe u povodu genocida u Srebrenici ‘Majčina maHrama’, izložba se održava u zgradi UNa u prostorijama Turske delegacije.
8. Kome je trebala Rezolucija UNa o Srebrenici i genocidu od maja 2024. godine, jučer je javno iznio Zlatko Lagumdžija. Ovaj dokument tajno pripreman godinama nakon usvajanja u UNu kao glavnu tačku je navodio ‘sprečavanje negiranja genocida’, ‘pomirenje’ i preventivu ‘da se nešto slično ne ponovi’. Lagumdžija sada kaže ‘to nama nije trebalo’. Pa dodaje da ova Rezolucija i ‘ovo obilježavanje možemo organizirati u Ujedinjenim narodima zato što smo jasno rekli – ovo ne treba nama, ovo treba svijetu…’
Sad će, kao ovom Rezolucijom u čitavom Svijetu biti drugačije. Kakva blamaža stare komunjare SDA, pa već rat u Palestini i Gazi ga demantuje ili će ga jednog dana brzo demantovati. Rezolucija nije umanjila ni negiranje genocida ali ona nije ni tražena zbog toga. Cilj je uvođenje u udžbenike ove tužne epopeje iz bh države, još jednog koncepta za buduće svađe i rastakanje države. ‘Nepokorene’ države, kako muslimanski dio naziva Bećirović tužakajući i prijeteći ‘ostacima’ države i njenim ‘podstanarima’ Srbima i Hrvatima ‘građanskom’koncepcijom islamske tvorevine. Kod činjenice da su u bh ratu učestvovale tri starne, da imamo tri ‘istine’ i tri ‘istorije’, unaprijed jalov posao i ograničen samo na Federaciju, nažalost. Za što nije ni trebala Rezolucija. A tolika lova spiskana. Samo da bi Lagumdžija mogao Denisa Beirovića, Konakovića i majku Muniru osloviti sa ‘vaša ekselencijo’. I apelovati na ‘savjest čovječanstva’. Onog istog koji je dozvolio da se genocid desi. A tek ‘pomirenje’ kao jedan od glavnih uslova za donošenje Rezolucije? Taman posla, ‘ekselencije’ su došle da vide Svijeta i devnica, da tužakaju i optužuju, dok su u Potočarima donijeli ‘uputstvo o govorenju o genocidu’ po stučnjakinji Melini Borčak koje kaže drugačije. Ne pomirenje to više liči na izjednačavanje i ‘balansiranje’, čak ni genocid u ovoj naredbi medijima i nije više to ako nije napisan u složenici i ovako.
‘Posljednji genocid nad Bošnjacima, od 1992. do 1996, uz jasno naglašavanje da je genocid počinjen u cijeloj zemlji’.
photo : ‘ekselencije’ BiH u zgradi UNa uz 30-godišnjicu genocida u Srebrenici, Konaković, Bećirović i Lagumdžija, u pozadini ključna slika izložbe jedna od preživjelih majki Srebrenice, arhiv
