11. juli u Srebrenici : sve manje podsjeća na žrtve genocida, sve više liči na politički i vjersko-militantni vašar taštine i nije posvećen gradu Srebrenica već svjetskoj i domaćoj eliti u pranju nečiste savjesti
U Srebrenicu će se, kažu vijesti, ovog 11. jula sliti desetine hiljada ljudi, neki u navijačkim strastima najavljuju i do 150.000. Čista laž i obmana : sve će to stići u Potočare, mjesto žrtava genocida koje bh vlasti već godinama planiraju kao ‘poseban District’. Srebrenica je i 30 godina poslije genocida grad duhova i spomenik vlasti. Bez ljudi, pekare, mesare, autobuske stanice, bez škola i đaka, bez vode za rijetke stanovnike. Ovdje se već tri decenije peru milijarde državnih para i novca iz donacija na ime povratnika i žrtava, ali samo se mrtvi vraćaju, slave i glorifikuju. Mladi i oni sposobniji bježe odavde glavom sa obzirom a ne bez obzira, grad bukvalno preživljava.
Koliko su vlasti iz Sarajeva ‘posvećene’ Srebrenici, govori i ovaj podatak : broj Bošnjaka u vlasti opštine pao je na mizeran broj predstavnika koji dolaze na posao u Srebrenicu iz Sarajeva, Bratunca i Tuzle, zbog namjerne i nakaradne politike Bošnjaci nemaju načelnika već dugo godina. Još od Alije Izetbegovića koji je ovaj grad prepustio Srbima u Dayton-u za brda okolo Sarajeva a prekidom rata organizirao iseljavanje Srebreničana u Sarajevo i okolicu, ‘briga za povratnike’ se svela samo na krađu donacija i patetično i kič tarlahanje u povodu 11. jula, na ulaganje novca bez ikakve kontrole u MC Potočare gdje se polako pravi ‘mali bošnjački grad’.
Čak i u mjestu rođenja notornog lovca na funkcije i fotelje nekadašnjeg načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića u Sućeski nema djece dok je u centralnoj gradskoj školi u ovoj školskoj godini upisano desetak učenika, a prije rata bilo ih je 800.
U samom gradu su se samo džamije obnovile i zjape prazne a vlasti u Sarajevu pod lupom Rijaseta su na kostim žrtava genocida izgradile čitavu ideologiju. Sa puno love bez kontrole, sa previše rezolucija i deklaracija, knjiga, brošura i monografija, ‘šehida’ i pobjednika i sa ‘crvenom linijom’ kao spasom za političko nadmudrivanje : ko ne priznaje genocid, nema sa njim razgovora. Osim ako se drugačije ne odredi.
I ove, kao i svake godine, sve će biti isto. Nema tog bh političkog žohara ili stranačkog fićfirića koji neće doći i uslikati se u Potočarima a onda otići u sigurnu oazu bogatstva i raskoši: Kičeraj i vjersko-militantni karakter je kao i prije ostao zaštitni znak prepoznavanja bošnjačkog nacionalnog mita po kojem se zna koja je nacija najjača i nepobjediva, biće bajkera, ‘sinova Bosne’, ‘čuvara države’, biciklista, motora i auta sa ratnim obilježjima i zastavama, u obližnjim bošnjačkim gradovima će se postrojavati jedinice koje su se ‘hrabro borile’ pa imamo ovo groblje sa preko 6,000 ukopanih ostataka kostiju, ‘majka nad svim majkama’ Munira Subašić će iz elitne kuće u Sarajevu trknuti malo ovdje a malo u New York-u skupa sa državnim uhljupima da pokaže Svijetu šta smo sve preživjeli, taj i takav Svijet puše joj u jedra. Pa ‘pere savjest’ nakon tri decenije na isti način kako su savjest oprale bošnjačke perjanice u vlasti. Kada bi samo djelić ovolikih miliona KMa uloženih u ovo podsjećanje na žrtve završilo u rukama potomaka žrtava (zbilja, smije li iko izračunati koliko košta ovaj dan Federaciju BiH?) ili u razvoju grada, tek onda bi vidjeli koliko smo osim života ukrali od povratnika. No, ovako je slađe i primamljivije, Reis će doviti, strane delegacije također odati počast i svi će u istom danu nestati. Svi osim mrtvih. I ‘komandanta gazije’ Nasera Orića koji je iz ovih manifestacija izbrisan davno, ne smije doći čak ni na roštilj kod ahbaba Ćamila Durakovića u njegovu vikendicu.
Novine će se istopiti od pisanja o nezaboravu, ove godine će se u zemlju položiti sedam identifikovanih posmrtnih ostataka a šta će biti kad jednog dana ne bude nijednog identifikovanog?
Poseban prostakluk i primitivluk je sa takozvanim ‘Maršom mira’ gdje se svake godine ulupa nekoliko miliona KMa na paradi kiča, vjere i politike. Na slikanje u ratnim uniformama, sa ogrnutim ratnim zastavama srebreničkih brigada sa kojima vehabije Sarajeva već godinama umjesto sa državnom, pokrivaju mrtve. Dajući do znanja da smo mi ‘pobijedili’. Ima čak i zastava Turske i Palestine, i šetnja putevima nekadašnjih staza kuda su bježale jedinice ArBiH sa civilima pa samo taj dojam kvari čitavu koncepciju ove budalaštine koja je otpočela 2005. godine. Koja nimalo ne liči na nekadašnju tragediju, iako su ministri SDA ulupali milione KMa u te nekada ratne staze koje su prekrile asfaltom, nakon što su asfaltirali puteljke do svojih vikendica. U ovoj nakaradi od sjećanja učestvuju i sadašnja vojska i vlast, samo sa ciljem da se dokaže koliko se žali za Srebrenicom. Ovakvim šetnjama ovaj put smrti pretvaraju u kamping i razonodu a para ne fali. Još vijesti kaleme lažima ‘narod dočekao učesnike marša mira’ a vidi se na slikama da su to cisterne sa vodom i kamioni sa voćem i hranom plaćene nečijim parama.
Kakav narod, taj tu ne postoji. Eno ga u okolici Tuzle i Sarajeva a mnogo više po dijaspori širom Zapada. Gdje ga također kao i u povodu 11. jula ima daleko manje od političara i bijelih ahmedija.
photo : detalj sa ‘Marša mira’ za Srebrenicu 2025, arhiv
