MINIMALAC u MC POTOČARI : Zlatko Lagumdžija nije jedini koji kao i svaki sličan lešinar rovari i tezgari sa kostima žrtava genocida, no bez direktora centra u Potočarima to bi išlo teže, ‘braneći’ Lagumdžiju od Vojina Mijatovića Suljagić je samo potvrdio da se genocid ‘isplati’ i indirektno optužio Hamdiju Fejzića za šurovanje za ‘curenje podataka’..
* Zbilja, da li zaposleni u MC ‘Distrikt’ Potočari kojih je direktor Emir Suljagić naprimao u svojim megalomanskim planovima kao hodža u Reisatu rade za minimalnu plaću i kako će na njih uticati nedavna odluka vlade o povećanju minimalca?
Pitanje nije vickasto ali teško je dati odgovor, budući da tačan broj zaposlenih u ovom Memorijalnom groblju žrtava genocida i pored silne uređene ‘papirologije’ Centra na njegovoj zvaničnoj web stranici je isti kao i broj žrtava na kamenu : ukupan broj zaposlenih još nije tačno utvrđen ni konačan. Direktor zapošljava megalomanski kakvi su mu i planovi, ima čak i glasnogovornika, govornicu koja se uopšte ne čuje, no niko ga ne smije priupitati šta želi, šta planira a posebno koga prima u radni odnos i koliko i kako sve to plaća.
Jednostavno, MC Potočari su po ‘svim revizijskim kontrolama’ čisti k’o suza, drugačije ne može ni biti jer iza leđa ima Reisa i Islamsku Zajednicu BiH, vlast u Sarajevu i po kantonima gdje svi daju i ne pitaju ‘za cijenu’ da se ne bi prešla ‘crvena linija’ a direktor troši i lupa lovu stalno naglašavajući da svako ko uzima u usta Srebrenicu kritički, radi isto ‘što su nama radili nekada četnici’.
* Ovoj ustanovi koja istupa kao zaseban ‘Distrikt’ u Republici Srpskoj i po habitusu i po djelovanju dat je epitet ‘svete krave’ zbog čega se rijetki usuđuju bilo šta napisati o ovoj ustanovi ako nije pozitiva, i odatle samo frcaju ‘inicijative’, ‘programi’, ‘planovi’, putovanja, reakcije brata Murata (Tahirovića) i majke Munire (Subašić), a iz vlasti pa i iz sehara ‘međunarodne zajednice’ dolazi lova, budžetska sredstva i donacije, tu se svoje pare ne troše čak ni za rad web stranice, imaju strane ambasade koje to plaćaju. To je tako, iako umjesto svega izvikanog i izplaniranog, najviše ipak odatle dolaze nekakve virtualne ideje, platforme o genocidu, sesije, izložbe, knjige koje direktor štampa secirajući arhivu Haaga, ‘performanse i hvalospjevi, nekakvi ‘stubovi srama’ i potjernice, svađe i politički pamfleti ‘majke nad majkama’, i širi se broj vanjskih i domaćih suradnika, printaju se ugovori o djelu i grebe po novcima a sve preko leđa žrtava.
* Vidjeli smo da je čak i novac za komemoracije 11. jula (šest miliona KMa) Visoki bh predstavnik dao na raspolaganje Suljagiću za fasadu zgrade i office pa je time umirio ovog osvjedočenog jastreba i prznicu iz više propalih stranaka, Suljagić je ‘Švabu’ sa braćom botovima i notornim Reufom Bajrićem nakon toga ostavio na miru. Ne ‘mezi’ ga, dočekuje ga i hvali a za komemoraciju uzete pare namiruju u Sarajevu i po Kantonima. Ne smije faliti, žrtve genocida to ne zaslužuju. Kad već ne znamo koliko ima zaposlenih u ovom ‘Distriktu’, kako onda utvrditi ima li uopšte tu onih koji rade ‘za državu’ i ‘za žrtve’ pa im plata i nije bitna ni to ne znamo, ali da direktor sa silnim odborima, podoborima i vijećima i Komisijama kao u svakoj profitabilnoj firmi ne radi za minimalnu platu to se zna. On je plaćen kao i svaki političar i čisto se sumnja da prima manje od ‘majke nad majkama’ Munire za koju je još davno plaća od 5.000 KMa nikakva satisfakcija, novinarim je ležerno rekla na tv ‘ebeš pet iljada marki, šta je to’. Zašto je onda ‘diša’ Suljagić upao u šemu o minimalnoj radničkoj plati po odluci vlade koja je ovih dana izazvala rasprave i nestvarne scene da čovjek ne povjeruje. Čak se poslodavci milioneri napalili pa hoće protestirati, puno im 1.000 KMa dati radniku?
* Bizaran je bio povod njegovog miješanja ali on ne može bez toga jer njegov ego i narcis te ‘patriotizam do neba’ i bitka za genocid i žrtve nisu izdržali pa je reagovao na status ministra Vojina Mijatovića kojim je ovaj potvrdio grabež i prljavi obraz Zlatka Lagumdžije, starog znanca sa ‘majčine državne sise’ sada bh ambasadora pri UNu. Povod posta Mijatovića je bila negativna reakcija Lagumdžije na odluku vlade o minimalcu. Iz arhivske slike uz post Mijatovića vidi se da je Suljagić isplatio Zlatku Lagumdžiji (i ne samo njemu, Senad Pećanin novinar i advokat je uzeo 1,900 KMa uz isto seciranje ‘dijaloga i budućnosti’ samo u drugi datum, vidi screen slike a i mnogi drugi) 1,700 KMa 01. februara 2022. za neki od silnih Suljagićevih panel ispirača i perača love pod nazivom ‘Istina dijalog, budućnost’. Ova sesija se, kako pokazuje ‘papir’, često održava pod istim imenom a ‘predavača’ i ‘stručnjaka i esperata’ sve više i više, jer para ima a Suljagić nudu blistavu budućnost i dijalog.
Lagumdžija ovim nije uhvaćen sa rukama u medu prvi put, taj ‘reketaš’ klepa čitav svoj bogomdani vijek još i sada, posebno će biti zanimljivo kada isplivaju ‘papiri’ koliko je zagrabio na Rezoluciji UNa o Srebrenici koju i sada ističe kao svoj najveći uspjeh hvaleći šefa Baćirovića, međutim interesantna je reakcija Suljagića.
On je kao i uvijek osion i iskren (‘Nisam dužan ispostavljati račune Vojinu Mijatoviću’) i ne misli da je dužan te račune ispostaviti narodu od kojeg uzima lovu, indirektno je za ‘izdaju’ ovog dokumenta iz dobro čuvane arhive optužio kolegu i predsjedavajućeg Upravnog Odbora Hamdiju Fejzića kojeg je ranije cinkario SIPAi ‘da mu prijeti smrću’, Mijatović je po njemu ‘nahuškan od osobe koja predsjedava UO Memorijalnog centra” a to je Hamdija, poručuje Mijatoviću da ga ‘neće više spašavati kao prije od napada’ i ‘žali što ga je spašavao’, a onda izbacuje ono što je odavno vidljivo a svi o tome šute. Suljagić je umislio i ponaša sa kao da živi ‘u svojoj vjeri i na svojoj zemlji’. Kao da je naslijedio i Potočare i žrtve genocida.
Dok sam ja ovdje glavni, biće onako kako ja hoću – poučuje da bi ‘zakucao’ porukom. ‘A vi kad dođete, preuzmete, zauzmete ovaj komad zemlje u Potočarima… tad vi možete kako ste zamislili”. Hoće reći, nikada vi Srbi nećete preuzeti ovu moju zemlju, kao da su Potočari na Tibetu a ne Republici Srpskoj, i kao da ‘neko’ otima ovu ‘dolinu bijelih nišana’.
Prebacivanjem svog oca koji je poginu na sasvim drugom mjestu u Potočare, Suljagić je zaokružio svoju svetu misiju. I neda nikom ‘svoj komad zemlje’. Od svih traži da mu spašavaju i održavaju ‘njegov grunt’ a on nema obavezu ni prema kome.
Čini se da nema obavezu ni prema žrtvama.
photo screen : dokument iz arhive MC Potočari, Zlatko Lagumdžija i ostale ‘patriote’ brane žrtve genocida, arhiv
