Uz smrt generala ArBiH osuđenog ratnog zločinca Envera Hadžihasanovića : Zloglasna mudžahedinska 7. muslimanksa brigada, ‘čistoća’ ratnog ubijanja, uvrede žrtvama i porodicama ubijenih i tri decenije besramnog sakrivanja i pranja ratnih zločinaca i zločina
– Umro je Enver Hadžihasanović, ratni general ArBiH komandant Trećeg Korpusa zloglasne 7. muslimanske mudžahedinske brigade ARBiH koji je u Haagu osuđen za ratne zločine skupa sa ratnim zločincem Amirom Kuburom nad nebošnjacima nemuslimanima, dakle nad Srbima i Hrvatima na pet godina zatvora zbog pokolja u reonu Maljine i Majetići.
Ako ste, međutim, pratili bh medije o tome, niste mogli steći takav utisak. Suprotno : umro je general slavne brigade i Armije ‘najčistije’ i najborbenije vojske na Kugli Zemaljskoj. Poneki medij ili portal je stidljivo u obimnoj biografiji umrlog naveo kome je komandovao, kako je pobjegao iz četničke JNA te kako je u Haagu suđen za ‘zločine’. Dakle, nije osuđen za ratne već samo za ‘zločine’ iako zločini u ratu ne mogu bit ‘obični’ ili drugačije kvalifikovani zločini, ako ni zbog čega drugog a ono zbog činjenice da u počinjeni u ratu.
– Ništa novo u tri decenije dugoj operaciji pranja i prekrajanja muslimanskih ratnih zločina i zločinaca koja i danas traje, sa javnom čak i državnom mantrom da ‘nema izjednačavanja zločina i zločinaca’ uz onu još lažniju i besramniju kako je ‘ArBiH najčistija vojska’ koja ‘nikako nije mogla niti počinila nikakav zločin’. Po tom ustaljenom šablonu samo ‘naše’ žrtve su žrtve koje treba oplakivati, žaliti i na njih podsjećati zbog čega su islamizacijom vojske i odlukom IZBiH takve žrtve dobile i posebnu titulu ‘šehidi’ čiju djecu koja se i danas tako nazivaju iako su već odrasli ljudi i starci, država posebno pazi, izdvaja i posebno nagrađuje, sve ostale tuđe ‘njihove’ žrtve ne zaslužuju ni pomen ni sjećanje, kao da nisu ni postojale.
– Istina je da su žrtve muslimana najbrojnije i da se ne mogu ‘izjednačiti’ međutim ne mogu se ni gole činjenice sakriti. Osim toga, žrtve su i po slovu vjere i zakona samim činom što su žrtve – izjednačene.
Hasanović je umro i otišao kao i svi koji Tamo odlaze, no iza njega su ostali tragovi ratnog zločina zbog čega je osuđen i kaznu izdržao i to se ne može izbrisati ma koliko se i mediji i prekrojena bošnjačka istorija trudila. I ma kako se držali one narodne ‘o mrtvima sve najbolje’.
Isto tako, ‘djela’ zloglasne 7. muslimanske i mudžahedinske brigade ostala su zapisana, tu nijedan retuš ne pomaže i sve dok se ta činjenica ne skonta u BiH će ova bezobrazna lakoća iskrivljavanja i relativiziranja ratnih zločina još dugo ostati problem i države i kao uvreda svim drugim i drugačijim žrtvama umanjivaće i ‘naše’ domaće žrtve. Tu nikakvi nametnuti ili regularni propisi neće pomoći, žrtava je bilo na sve tri zaraćene strane što znači i ratnih zločinaca.
– Hasanović je komandovao vojsci uglavnom stranih plaćenika ratnika mudžahedina sa Istoka (po bošnjačkoj verziji i doktrini to su sve bili humanitarci ili doktori koji su nam poslani od strane velikosrpskih i velikohrvatskih službi iako je istorija upamtila da ih je pozvao i doveo Alija Izetbegović i SDA i da su to bili plaćenici ratnici) koji su odsijecali glave i klali i silovali i to se ne može nikako podvesti pod ‘samo zločin’, na kraju krajeva eto i Haag je to zabilježio i utvrdio. Ova Brigada je dosta jada nanijela i državi i Aliji koji je i sam bio pod istragom zbog ratnih zločina mudžahedina i Iranskih stručnjaka rata u BiH ali ga je samo smrt spasila Haaga, šo se također pere i sakriva, zbog mudžahedina su kao i Hasanović u Haagu ili pred domaćim sudovima kao ratni zločinci završili i Mehmed Alagić, Rasim Delić te Sakib Mahmuljin, međutim i o njima kao i o Hasanoviću, bh javnost je izgradila kult zavjere i ‘žrtve’ i pretvorila ih u heroje. Na isti način su ‘gazije’ Naser Orić, Ejup Ganić, optuženi ratni zločinac Dudaković ili još jasnije general Sakib Mahmuljin koji je zgladio u Tursku i već druga je godina kako ga ‘vlasti ne mogu locirati’ a on kao i srpski zločinci u Srbiji našao utočište u Turskoj da bi izbjegao robiju od osam godina zatvora. Po sistemu ‘nema naših zločina i zločinaca’ čak je i ubistvo ratnog generala HVOa Šantića s početka bh rata prekvalifikovano kao ‘obično ubistvo’ ali ni to ‘nije dokazano’ ratnom zločincu Hamdiji Abdić Tigru sada poslaniku SDA u bh Parlamentu.
– Nije nigdje zapisano niti zabilježeno ikada bilo kakvo pokajanje ili priznanje ratnih zločina ArBiH nad Hrvatima u Grabovici, Uzdolu i inače u Lašvanskoj dolini, za Srbe to se zna, i zato će ovo omalovažavanje i brutalno poniženje žrtava nemuslimana sve dok se javno ne osude i ne presude zločinci u BiH bez obzira na silne rezolucije i deklaracije i pranje savjesti Međunarodne zajednice preko Districta Potočari, i tamošnje žrtve biti u istoj ‘opasnosti’. Ako ni zbog čeg drugog, kad se već pozivaju na pravdu i pravednost, Bošnajci bi trebali da Haag posmatraju jednako budući da su im te presude dale krila za ovakvu ‘nakaradnu’ i jednosmjernu ideologizaciju i žrtva i bh istorije, pa da tragom toga upotpune biografiju umrlog Hasanovića i svi drugih ‘bonjačkih gazija’ a ratnih zločinaca.
Ostala je zapisana izjava Hasanovića kako je u Haagu razgovarao sa Miloševićem i kako mu je jednom prilikom rekao, citiram.
‘Envere, bre, samo da znaš kakve su meni tokom rata u Bosni srpski komandanti slali izveštaje o tebi, ja sam mislio da si ti neki monstrum, satrap, masovni ubica. A sad kad sam te upoznao vidim sve suprotno, da si ti jedan normalan, čestit, dobar čovek“.
Ako Bošnjaci ovu pohvalu najvećeg krvnika uzimaju kao ‘opravdanje’ za ratni zločin a uzimaju, onda su u velikom problemu. Ako još nisu shvatili da ta ‘čistoća’ bh generala zločinaca prelazi u ispranu histeriju, posebno oko 7. Muslimanske Brigade, ako se pozivaju na vjeru a pozivaju, da li se ikada sjete ako ničeg drugog a ono bar silovanja i ubistva devetogodišnje djevojčice Mirjane Dragičević koju su mudžahedini ArBiH iz 7. muslimanske britalno silovali pa ubili kao i njenog brata starijeg godinu dana pred očima majke koja je upucana i preživjela, kada je ubijeno i još nekoliko stanovnika sela Donja Bioča nadomak Ilijaša? Jok! To je po pisanju bošnjačkih medija ‘filmska fikcija’ ni nalik fikcijama Avde Huseinovića koji je do sada snimio na stotne ‘herojskih dokumentaraca’ o zločinima i zločincima uključujući i dokumentarac o zločincu Oriću koji se pušta djeci u školama. A ‘film’ se odvijao ovako. Dvojica ‘tamnoputih i jedan bijelac’, dakle nudžahedini sa domaćim ‘gazijama’ su bili u sastavu ove Brigade i pod okriljem komandanata kojima se iz biografije sada briše titula ‘ratnih zločinaca’ brutalno su počnili ratni zločin ali osim ‘izvještaja tužiocu o počinjenom djelu’, za ovaj ratni zločin silovanja i ubisva djeteta niko nije odgovarao. Jer ArBiH ‘nije činila ratne zločine’. Ona je ubijala uz dove i Konvencije o ratovanju. Da li znaju Munira Subašić ili Murat Tahirović da ih, dok oni izbjegavaju ikakvog pomena na ovu djevojčicu, ona posmara odnekud sa neba i čeka njihovu ‘milost’? Ili da ih gledaju žrtve Hrvati, Srbi, žene i djeca dok oni osim Potočara ne gledaju ni na jednu drugu stranu.
Ne znaju niti ih zanima, i zato će bošnjački ratni zločinci biti i ostati ‘gazije’ i heroji a juriće se ‘oni drugi’ ratni zločici, i mrtvi i živi, kao što se juri permanentno ratni zločinac Firket Abdić a zaobilaze Mahmuljin, Dudaković i ostali heroji ratnog zločina.
Nema ‘selameta’ (napretka i sreće) za BiH dok se i tim nevinim žrtvama koje se brišu iz istorije ne poklone i Munira i Tahirović i bošnjačka državna i vjerska elita, dok je na slobodi ‘Muderris’ Nezim Halilović još jedno bošnjačko čudo ratnih zločina iz iste brigade i dok se dokazanim ratnim zločincima grade i podižu spomenici ili Šerif Patković funkcioner SDA koji se kao onda u bh ratu danas nudi za klanje Hamasu.
Koji još dijeli lekcije o ratovanju a ubijao pod komandom svojih generala ‘samo zločinaca’ i čak i sam komandovao.
photo : Alija Izetbegović sa generalima Delićem i Mahmuljinom u posjeti mudžahedinima, ratna fotografija, arhiv
