Fašisti su pobijedili, prestati sa performansama ili napraviti scenario za neki novi film : uz podsjećanje na ustaška zlodjela u Sarajevu
Svake godine 27/28 marta u Sarajevu se okupi manji broj antifašista da se prisjete ‘godišnjice’ zločinački ubijenih Sarajlija 1945 godine. I svaki put slušamo istu priču. Oko nas cvjeta neofašističko društvo, ovo je prilika da se ‘nadahnemo’ za nove bitke protiv neofašizma koji nam ‘ne da da živimo’. Ove godine to je izgovorio Sead Đulić, predsjednik udruženja NORa u povodu 77. godina od ustaškog zločina u glavnom bh gradu gdje je mučeno i obješeno 55 osoba po odluci ustaškog suda Maksa Luburića ratnog zločinca Ante Pavelića i NDH, prije njega govorili su i neki drugi.
Ali, to je samo govor, pet/šest minuta i poslije slikanja i tv kamera ostaje prazna scena. Ostaje performans kao dobar i potreban podsjetnik na nevine žrtve, sve ostalo je u domenu čiste šarade bh ‘demokratskog’, ‘građanskog’ i multietičkog bh društva. Očajnički pokušaj Đulića neće i ne može zasjeniti fašizam koji se ne samo u Sarajevu već širom ‘suverene’ BiH ukorijenio i duboko ušao u državne a posebno vjerske strukture. Nema nikakvog smisla osim naše bogate ironije da se uopšte prisjećamo žrtava ustaškog ratnog zločina u gradu u kojem se slavi ‘godišnjica’ smrti i odaje ‘misa zadušnica’ Blajburgu, Maksu Luburiću, krvniku NDH i Pavelića i šefu Jasenovca ili dok nam djeca uče u školama pod imenima izvršilaca fašističkih ideja i koljačima ‘Handžar Divizije’ i NDH ideologije.
U gradu u kojem su sva imena narodnih heroja partizana a posebno imena učesnika AVNOJa, i ZAVNOBIHa zbrisana sa ulica i škola i iz bh istorije i državnosti a umjesto njih postavljene pločice ‘gazija’, efendija i begova te NDH vedeta, generala ili komandanata ili ustaških ideologa iz ‘reda’muslimana, posebno iz ‘reda’ Islamske Zajednice BiH, prisjećati se ustaškog terora kod ovakve savremene slike bh glavnog grada je više od licemjerja. Jer, Sarajevo baštini ustaška djela i zlodjela u imenima’ svojih’ heroja i ‘gazija’ dok SDA politicusi javno i bez stida partizane izjednačavaju sa fašistima, kao što su to u nekoliko navrata činili Fadil Novalić ili Abdulah Skaka, načelnik Sarajeva a sada bh ambasador. I nedaju, čak i pored zvaničnih zahtjeva da se fašistička imena uklone sa ulica Sarajeva ili sa tabli škola. Kad je tako, a jeste, to je pljuvanje istoriji u lice i sa tim treba stati. Ali istovremeno, ovakav stav zvanične vlasti i Islamske Zajednice BiH koja se u BiH ‘za sve pita’ jeste i vrhunski retuš i ciljano prekrajanje istorije koji cillus je otpočeo sa bh ratom a svoju završnicu dobiva i poslije 30 godna od rata.
Prisjećati se antifašizma i žrtava NDH imalo bi smisla kada bi Sarajevo počistilo ulice Huseina ef. Đoze, Mustafe Busuladžića, Muhamed ef. Pandže, Sulejmana Pačariza Hodže, Fehima Reisa Spahe, Asafa Serdarevića, Envera Čolakovića i tako dalje, redom i nizom, u svakom drugom slučaju to je čisto sprdnja sa antifašizmom. Gospodin Đulić je još i bio blag u svom kratkom govoru, ovo nije ‘neofašizam’, ovo sa reinkarniranjem aktera fašizma je čisti fašizam. Mnogi ovakvi aktivni učesnici i suradnici Njemaca i ustaša u NDH a posebno uz ‘Handžar Diviziju’ u II svjetskom ratu su pored naziva ulica ‘zaslužili’ i imena škola, da nam se i djeca doškoluju na ‘antifašizmu’ zvaničnih vlasnika države, po kojem su koljači i ratni zločinci bili tihi i mirni a veoma odani učesnici folklornog društva zvanog ‘fašizam’, hoću reći ‘Handžar Divizija’ ili ‘NDH’.
Isti ovakvi ili slični tipovi načisto su preorali ulice Mostara i drugih gradova u Hercegovini (Mile Budak, Jure Francetić, Ante Vokić, Mladen Lorković, Ivo Zelenika Tovarnik, Đuro Spužević…. ) i tamo su heroji a ne fašisti, dok širom Republike Srpske ‘svuda straže đenerala Draže’ i njegovih komandanata, pukovnika ili simpatizera još blješte i upozoravaju. I naukuju, dok se partizanska groblja ili ruše ili se zbog nebrige vlasti sama urušavaju. Zašto su onda pale te žrtve kojih se prisjećamo?
photo : Ulica Sulejmana Pačariza Hodže u Sarajevu, rodom iz Sandžaka a u II Svjeskom ratu suradnik okupatora Njemaca i NDH, arhiv ‘Oslobođenje’
