OTKRIĆE SA (PRED)UMIŠLJAJEM – Amerikanci su poznati porobljivači i kolonizatori, iz Afrike su dovodili robove muslimane koji su kao Bošnjaci baštinili istu muziku : ako se pažljivo udubiš u američki blues, u muziku i riječi, osjetićeš da to podsjeća na ezan sa džamije, posebno ako zapijeva Kunta Kinthe, skoro kao spoj tambure i sevdaha
– Bošnjaci kao nebeski narod su planetarno poznati po svom porijeklu, tradiciji i običajima što traže i ističu gdje god da jesu, i nadasve su znani po svom identitetu i pravednosti. Za razliku od njih, Amerikanci koji su ih primali i još primaju u svoju državu nudeći im sve čari kod kuće nedoživljene demokratije, oni su zlotvori, Zapad, kolonizatori i gluho bilo – nepresuđeni genocidaši. Zna se šta su radili Indijancima i afričkim robovima, tu je odmah nađena veza između ‘nas’ i ‘njih’, genocid je ono što ‘nas’ je najviše spojilo.
– O porijeklu Bošnjaka je dosta rečeno, u Americi na notornoj web sraoni IZBiH u formalnom vlasništvu sandžaklije Esada Krcića dobitnika ‘zlatnika Sarajeva’ po odluci opasno vesele načelnice Benjamine Karić, saznajemo još mnogo više. Da u ‘našim’ venama teče zelena gorštačka krv, malo plavkasta kao kod svih kraljevskih korijena, također je tu ‘naučno’ dokazano da su pobijeni Indijanci zapravo ‘naše gore list’. Jedan poznati sručnjak ‘bošnjačkog identiteta’ u Americi je tako prije par godina analizirajući wigwam kućice, šare na ćilimima i serdžazama te oblike ćupova i tepsija kod ove nacije, našao ‘naš identitet’. Sve je isto kao u bosanskim kućama ili na crvenom tepihu ‘SarajefoFesta’. Što je siguran znak da Bošnjaci nisu nastali u podrumu ratne jeseni 1993. godine u sarajevskom hotelu uz Prvi i zadnji Bošnjački sabor, već mnogo godina i stoljeća prije.
– Elem, ni tu nije kraj stručnjacima ‘krc(kal)ićima’ i ostalim naučnicima, hafizima i džematlijama Amerike. Oni uz pare i udoban život u njoj gdje u miru i ‘rahatluku’ otkrivaju genocid Amerike, našli su ga i u muzici afričkih robova, u američkom blues pravcu muzike. I u seriji Kunta Kinte, nego, pa je tako nastala doktrina pd naslovom ‘Uticaj islamske tradicije na razvoj američkog bluesa i bosanskohercegvačkog sevdaha‘. U potpisu autora je Bošnjak koji se u Americi između ostalog bavi i pjevanjem i izučavanjem sevdaha, Samir Hadžalić iz države Chicago Il.
Da ne dužim, odprilike baš ovako. Američki blues ti je isto što i bh sevdah, samo malo drugačiji. Kad čuješ gitaru il saksofon, klavir posebno, naprosto se naježiš jer to ‘podsjeća na učenje ezana’. Blues je muzika muslimana, dakle naše braće, koju su Amerikanci dovozili brodovima iz ‘posebno odabranih islamskih porodica’, dakle, svjesno su planirali i vršili genocid nad muslimanima, a ovi su, ‘naša braća’, kad su dovedena u ropstvo donijeli sa sobom blues muziku iz koje se jasno i glasno vidi i čuje sevdah-tradicionalna bosansko-hercegovačka muzička forma. Čime, ‘iako na prvi pogled sasvim suprotna dva muzička žanra, dijele zajedničke elemente koji dolaze iz islamske muzičke tradicije’. Onda stručnjak dodaje.
‘Poznato je da je veliki broj afričkih robova dolazio iz zajednica gdje je islam bio duboko ukorijenjen. Njihova vjerska praksa, uključujući melodični poziv na molitvu – ezan, ostavila je snažan pečat na vokalni izražaj koji će se kasnije razviti u rane oblike bluesa’.
– Tačno tako. Ne znam kako i, ali Ja, kad god čujem zvuk saksofona ili gitare, pa i zvuk ‘udaraljki’ (jer su ‘Amerikanci muslimanskim robovima oteli sve njihove instrumente pa su više udarali nego svirali, kako su i nastale muzičke udaraljke‘, jer u nešto se udarati mora) skačem kao oparen jer je vrijeme za molitvu. Tako rade i potomci ove ‘naše braće’ u Americi, ko ne vjeruje neka odsluša ne Bijelo dugme i ‘Blues za moju bivšu dragu’ već neka ode na Jug Amerike i nasluša se ezana. Ako neće otići na plantaže pamuka, neka bar odgleda koju seriju ‘Kuta Kinte’ pa će vidjeti i skontati o čemu muzukolog ‘našeg identiteta’ priča.
– Sa tamburom i našom ‘sevdaHlinkom’ (tako se ona sad na bosanskom pravilno zove) koju nam ‘otimaju’ a zna se ko, Srbi dabome, neće Hrvati valjda, slična je stvar kao i sa udaraljkama ili saksofonom, klavirom ili gitarom. Ne kaže se za džaba ‘udri, udri Mujo u taburu’, udarati se mora. Udara tako i kaže ‘stručnjak’ da se u ‘današnje vrijeme često čuje teza da je bosansko hercegovačka sevdaHlinka nalik američkom bluesu’. Nisam nigdje naišao na tu ‘tezu’ ali eto, kad je već tako, neka bude. Jer ima ‘dokaz’ za tu ‘tezu’. Navodi da mu je na jednom njegovom koncertu u državi Chicago prišao poznati vokalni solista Afro-amerikanc, stisnuo ruku i rekao. ‘Nisam razuimio nijednu riječ ali sam osjetio jezu i neobjašnjiv osjećaj’, na što mu je ‘muzikolog’ odgovorio : ‘i ja imam isti osjećaj dok slušam blues’. Ne treba pominjati da je ‘poznati blues vokalista’ zapravo kolega džematlija iz iste džamije, ta ‘duhovna veza se podrazumijeva’ u svim džamijama i ‘islamskim centrima’ Amerike gdje ima više Arapa i Afro-Amerikanaca od Bosanaca.
– Ne znam kako vi, ali i ja osjećam tu ‘duhovnost’ i vezu između bluesa i tambure i sevdaha. Dok pišem, još sam naježen. Zapravo, nakostriješen sam, ako me razumijete. Vjerujem da se ovaj ‘stručnjak’ naše ‘tradicije i identiteta’ također naježi svaki put dok pjeva sevdHlinke, poznate naše pjesme koje zvuče kao poziv na molitvu. Recimo, ovu – ‘Hvalila se žuta dunja lijepoj đul Halimi’, pa onda’ Svuda se sunce rađa, lijepa je svaka zemlja’, ili ‘Ne vejeruj joj jarane, ne vjeruj joj rode’ koje je opjevao Safet Isović i mnog drugi. Samo zbog činjenice da je autor tih predivnih numera Radojka Živković od Kruševca grada, iz Srbije. Ona je ‘ukrala’ i našu sevdaHlinku koju je opjevao Nedžad Salković a napisao Ruždija Krupa – ‘Niz kaldrmu klepeću nanule, muziku je krijući i kradeći uradio Predrag Vuković Vukas iz Čačka. Šta znam, hajde da pomenem još neke od ‘kradljivaca našeg identiteta’ sevdaha ‘koji podsjeća na blues’, kao što je legendarni ‘lopov’ Jovica Petković (‘Bosno moja, zemljo mila’, ‘Da sam ptica i da imam krila’, ‘Šeher grade, Banja Luko mila’, ‘Razbolje se srce moje’) ili Đuru Jakšića pjesnika i pjesmu ‘Zelen lišće goru kiti’, pa ‘Izašla si draga iz sjećanja moga’ koju je ‘ukrao’ od sebe i dao ‘nama’ Obren Pjevović iz Mrčajevaca. Posebno, moram otkriti i ove ‘kradljivce našeg muzičkog izričaja’, ne mogu ih ispustiti.
To su Kragujevčanin Dragiša Nedović i njegove vječne pjesme koje je ‘ukrao’ od nas, kao što su “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Prođoh Bosnom kroz gradove”, “Šta sve može ašik da učini…”, Mijo Krnjevac sa pjesmom “Prolazi jesen, na pragu je zima”, i ‘odranije poznati kradljivac’ i ‘otimač sevdaha’ Novica Negovanović zaslužuje da se nađe na ovoj listi porobljivača sevdaHa, samo zbog pjesme “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije”, jer nije Safetova nego njegova. I jer ih ima mnogo više.
– Znam, sve skupa ove numere liče na američki blues i iako se ‘sav naježiš ‘ dok te podsjećaju na poziv na molivu ili na sudbinu afričkih muslimana-robova Amerike, ali i pored toga moraš se naježiti još najmanje dva puta zbog ovakvih nebuloza i gluposti. Šta ako, koliko još sutra, ‘otkrijemo’ da je i ‘rap muzika’ i twerk izražaj ili korejski ‘blues Oppa Gangnam Style’ poziv na molitvu i duhovna veza sa našom sevdaHlinkom? Biće to onda ‘Oppa-cuppa, gangnam sevdaH. Jer, bilo kuda – mi smo svuda.
photo : montmontaža Cross Atlantic – blues kao naša tradicija i poziv na molitvu, arhiv
