Ako je Nijaz Duraković vidio opasnost u ‘mirisu tamjana’, kako Nermin Nikšić ne osjeća ‘miris ljiljana’ koji je preplavio BiH, kad ‘vonjaju’ isto?
‘Pa dokle, drugarice i drugovi moji, sestre i braćo, držati okove na očnim kapcima? Čelični vragovi sravnjuju sa zemljom Vukovar i pola Hrvatske, a mi se samo nadamo da će nas njihova vatra zaobići i nestati? Miris tamjana se širi Bosnom i Hercegovinom i prijeti da upali mnoge opasne vatre za koje i ne slutite da su nam tako blizu”.
Ovako je predsjednik SDP stranke BiH Nijaz Duraković govorio na zasjedanju Skupštine BiH januara 1992. godine. Nema toga u BiH ko nije čuo ili upamtio ovu rečenicu o opasnosti ‘mirisa tamjana’ i mnogi ga počesto i danas citiraju. Prošlo je od tada skoro tri decenije, nema više Durakovića. Bio je rat kojeg je predviđao, pale su silne žrtve i genocida i drugih svakojakih ratnih zločina, pola stanovnika BiH i više su dijaspora, dobili smo mir, Dayton i državu skrojenu po njemu. Sve Alija potpisao i aminovao. Iza nas su tri decenije poratnih muka i svakodnevnih svađa, zveckanja oružjem, zastavama, pobjedama i žrtvama, naročito pobjedama jer po našoj svakodnevnici svi su porazi pretvoreni u pobjede, dobili smo podijeljenu državu na dva zvanična i jedan treći nevidljivi identitet, protjerali smo antifašizam iz naših kantona i opština a oživjeli fašizam, ulice, trgove, rijeke i planine smo pretvorili u spomenike ratnim kreatorima smrti, religiju-vjeru smo pretvorili u opasnu ideologiju i uvukli je u sve pore države, država nam postala oaza kriminala i korupcije pod stranim protektoratom.
Šta će mo sada, ima li još prijetnji od ‘mirisa tamjana’? Onog prijeratnog nema, reklo bi se, ‘ne čuje se’ snažno kao nekad, tu i tamo ‘zavonja’, ali nacijo, šta sa ‘mirisom ljiljana’?
Da ima ‘pravog’ predsjednika i SDPa kao što ga nema, davno bi saznali da mirise ne pušta samo tamjan, Bosnom se sve više širi ‘miris ljiljana’. Ali ne onaj epski Halida Bešlića već onaj drugi, čiji miris iza sakrivene ambalaže državnosti, islama i patriotizma ‘tukne’ kao i ‘tamjan’. I ništa manje je opasan od ‘tamjana’ ali mi to ne vidimo i ne osjećamo, iako je preplavio i državu i teritoriju. Kao da smo svi obolili od corone pa nam zakazala čula mirisa i osjeta. Ljiljan je, iako zabranjen, postao državni simbol i zaštitini znak BiH i Rijaseta. I u dijaspori također. Nigdje zvanične državne zastave (osim tamo gdje se baš mora, ali i tu se pored nje uturi ljiljan), on je i uz žive i na mrtvima. Čak se u njega zamotavaju i žrtve genocida i to različito. U Prijedoru ih pokrivaju državnom a u Srebrenici sa zastavama ljiljana. Po ulicama, ustanovama, trgovima i džamijama, u našim autima i dnevnim boravcima, svuda su i uglavnom ljiljani, zastave sa zabranjene i od 1998. godine ukinute zastave, tako je i u bh Predsjedništvu. Ljiljani su na zvaničnim nagradama, na silnim paradama, na suvenirima, logo-znacima političkih partija, muzeja, opština, fondacija i školskih ustanova i fakulteta.
Zvanično obilježje nekadašnje ArBiH a poslije rata jedno vrijeme i države, ‘miriše’ i u dječjim vrtićima. Miris se širi a nema niti se pojavio još koji Duraković da nam to saopšti, pa uživamo u tom mirisu neznajući da vonja kao i tamjan. I da će nas pogušiti. Nikšić predsjednik SDPa odbolovao coronu i postao neosjetljiv na mirise.
P.S. Na slici koju donosimo u vrlo lošoj rezoluciji (izvnjavamo se) vidimo kako uniformisana djeca u jednoj bh školi i to onoj poznatoj kao ‘dvije škole pod jednim krovom’ gdje osim jedne dominiraju ratne zastave i grbovi, još i pozdravljaju i salutiraju bijelim ahmedijama. Kao što su nekad salutirali silni šejhovi i emiri u navodno ‘zajedničkoj i mješovitoj ArBiH’ Reisu i Aliji Izetbegoviću, tako su naučila i naša djeca. Sasvim ‘normalna scena’ u BiH ‘sekularnoj i građanskoj državi’.
P.S. 2 Nakon 11.septembra 2000 kada su islamski teroristi napali Ameriku, proširio se glas i trač među bh izbjeglicama u gradu utica NY da američka bezbjednost hapsi one koji imaju ova ratna obilježja u autu ili po kućama. U trenu je nestalo i ljiljana i beretki i slika Alije Izetbegovića sa auta, otpuhao sve vjetar straha. Bacale se čak i nove trenerke u vreće za smeće. A obični trač bješe, nikakve akcije nije bilo niti poteza zvaničnih organa. Kad su ljubitelji ovog ‘mirisa’ skontali da je to šala dokonog bh pijanca, ponovo su okitili i auta i sebe, kuće i garaže, džamije a ponegdje i parkove. Opet smo ‘u normali’.
photo : uniformisana dejca salutiraju hodži u jednoj bh školi, arhiv
