Sloboda i vino : Valentin Ćorić i promocija njegove knjige samo je jedan od brojnih primjera (ne)učinkovitosti ‘Haaške Pijace’, ali trži se i na domaćoj tezgi ratnog zločina : što je veća vika i dreka na tužilaštvo i pravosuđe da se otpočne sa primjenom ‘Inzcko–vog zakona’ o zabrani negiranja genocida i što su učestalije optužbe za ratne zločine kod Suda BiH to je sve veća promocija i ratnih zločina i genocida
* Ovih dana digla se velika medijska hajka zbog promocije knjige Haaškog osuđenika za ratne zločine (osuđen 2019. u grupi šestorice Hrvata iz BiH za zločine nad Bošnjacima 90-tih godina : Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Berislav Pušić i Valentin Ćorić) Valentina Ćorića “In vino libertas” održana u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Prethodna je bila u Zagrebu 27. januara ove godine, i tada se ‘prašilo’ po novinama i po profilima bh političata.
Najveće osude iz Federacije kako od političara tako i od raznih udruženja dolaze ne toliko na autora knjige već više na goste među kojima se najviše prozivaju načelnik Mostara Kordić i Dragan Čović član ‘trojke’ u bh vlasti, čije odgovornosti se traži sa pozivom na Izmjene Krivičnog Zakona BiH o zabrani negiranja genocida kojeg je nametnuo VP BiH Valentin Inzcko 21. jula 2021. godine. Najkraće, oni što prigovaraju i prozivaju tvrde da je to, osim što je nemoralno, ujedno i negiranje i genocida, ratnog zločina i udruženog zločinačkog poduhvata, druga strana se ne osvrće na primjedbe, autor knjige tvrdi da se u knjizi bavio autobiografskom pričom, okosnica knjige je, kaže, u vezi njegovog umijeća kako u zatvoru napraviti vino.
* Nije samo Ćorić iz zatvora izišao sa sinopsisom ili rukopisom knjige i nije jedini dočekan na aerodromu uz sve počasti koje ratni zločinac zaslužuje (što ni u kom slučaju ne opravdava ovaj i ovakav marketing ratnog zločina), otuda su skoro svi listom izišli kao spisatelji, kao heroji su tamo i otišli i otuda došli. Neki, kao što je Dario Kordić nisu pisali već su sa krunicom tražili približavanje Bogu dok su o njemu drugi pisali, Naser Orić stanovnik Haaga sa potvrdom o nevinosti također nije piskarao, o ovom poznatom ratnom imenu iz svjeta zločina i kriminala ‘ćitab’ je sročio Avdo Huseinović, Fikret Abdić se također okitio poslije Haaga lektirom, najviše je ipak zatvorske literature stiglo u Beograd. Što je i logično, tamo je najviše i bilo ‘predstavnika spisatelja iz reda Srba.
* Logično je, na žalost i to da su optuženici i osuđenici za najteža krivična djela u takvoj jednoj snažnoj međunarodnoj pravosudnoj instituciji (osim Slobodana Miloševića ili Praljka koji su se otuda vratili u kovčegu) imali i mogućnosti i vremena i morala da umjesto pokajanja pišu knjige a po izlasku postanu ponovo ili funkcioneri, profesori, da postanu pisci, biznismeni ili predavači na fakultetima po povratku, ili stručnjaci obuke budućih ubijanja. Kao što je postalo najnormalnije a nenormalno da imaju u zatvoru dobre doktore, hranu i tv, da se čak javljaju i daju intervjue iz zatvora. Tako nešto se recimo nije moglo dogoditi u Međunarodnom Vojnom Sudu Njemačke u poznatom ‘Nirnberškom procesu’ (osnovan na osnovu Sporazuma UK, SAD, Francuske i SSSR iz Londona od 08. augusta 1945), budući da su tamo tretman ratni zločici dobijali prema zaslugama. I u par mjeseci.
Haag, iza kojeg je čitava Svjetska sila učinio je da se, iako je izgledalo nemoguće, privedu pravdi moćni i zaštićeni, međutim njegove odluke a posebno ponašanja i presude poslije prvostepenih suđenja te koncept zatvora i trijaž zatvorenika pokazao da nema takvu snagu kakva se čini i da njegove presude nisu polučile rezultat. Čini se, a što se vidjelo kroz procese da je ta ustanova zapravo početak urušavanja svjetskog pravosudng sistema koji gledamo sada na primjeru UNa i da su, ma kako neki tvrdili da nisu, presude Haaga ipak sa primjesom politike. Pored ostalog, da nije tako, tamo bi bili prije smrti i Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Drugačije se ne može posmatrati jer smo vidjeli da je pored toliko poznatih pravnika i stručnjaka bilo slučajeva optuženja i osuda u drugostepenom vijećanju oslobađanja, da je bilo različitih stavova i mišljenja, čekanja da bukvalno neko od optuženih umre pa da se dovrši presuda i objavi (kao što je slučaj sa Miloševićem, bh generalom Rasimom Delićem.. ) ili da se postupak obustavi kao kod generala Alagića, dok su ukidanja izvršenja izrečene kazne prije nego je izdržana posebna priča. Da se i ne spominje u mnogo slučajeva biranja mjesta izvršenja sankcije, izrugivanje Suda koje je ostajalo nekažnjeno ili čak puštanja iz zatvora lica bez presude kao što je recimo bilo u predmetu Šešelja. Ili puštanje na slobodu do konačne odluke, još gore puštanje vikendom kući u posjet porodici.
* Na momente se činilo kao da se trguje i sa licima i sa krivičnim djelima, stoga je slab efekat osuda tog Suda, očekivalo se više i trajnije. Osim Haaga, takvom djelovanju Suda i zatvora doprinjele su i aktivnosti država osuđenih koje su bez obzira na odluke Suda čitavo vrijeme lobirale, sakrivale dokaze, plaćale i pribavljale falš dokaze svako za ‘svoga’, kako bi se oštrica pravde umanjila. Čak ni u slučaju presuda za gencid nije postignut efekat, znamo da su određena lica i poslije izdržane ili oproštene kazne ponovo osvanula na funcijama država iz koje su došla. Stoga, vraćamo se na početak. Iako je Ćorić osuđen na 16 godina, izišao je ranije i uvjetno na slobodu, kao mnogi prije i poslije njega. Zbog dobrog vladanja, kao da je u Haag otišao zbog saobraćajnog prekršaja.
A da mu je u Haagu bilo teško, možemo doznati upravo iz njegove knjige. Pravio je patent kako od 2 kg grožđa napraviti vino. Mogao je i o roštilju, o igranju belle ili pokera, o zajednički šetnjama i pijankama, sve su to mogli raditi optuženi za ratne zločine, za najteža krivična djela. Koji su se tamo kao nekada preko nišana i cijevi družili uz pjesmu i zajebanciju. Znali su da im države snabdjevaju porodice, da im plaćaju advokate, samo su čekali još da izađu pa da potvrde svoje herojstvo. Ćoriću je vino poslužilo kao metafora slobode. Naravno, nije ‘lud’ pa da po onoj ‘in vino veritas’ napiše pravu istinu, bolje je ovako.
* Koliko je Haag slabo ‘odradio’ zadaću i koliko su se osuđeni promijenili i resocijalizirali, potvrđuje i činjenica da je u BiH donešen i poseban ‘zakon o negiranju genocida’, kojeg je Vp BiH Valentin Inzcko nametnu izmjenama Zakona o krivičnom postupku. Nažalost, ovaj zakon je do danas mrtvo slovo na papiru, a poziva se i na Haag, London i na odluke domaćeg bh Suda, što nas vraća na Ćorića i slične prezentacije. Naime, niko u BiH nije odgovarao za negiranje genocida koj se i danas negira, zbog čega se najviše pritužuje iz FBiH i od strane Bošnjaka, kao i u slučaju ove promocije knjige u Hercegovini, odakle su kritke najžešće. Urla se na nepoštivanje Zakona a on se najmanje poštuje u vlastitoj avliji.
Kao u ‘slučaju Ćorić’ mogli bi komotno prigovarati Sarajevu za slične ‘slučajeve’ ali naravno, nećemo, nije nam u genima, lakše je probirati po drugima. Kao što je Ćorić u Haagu odgovarao za vinske proizvode, tako se tamo vjerovatno kalio i ratni zločinac Rasim Delić, pa Armin Kubura, general Alagić ili general Hadžihasanović, pa i Naser Orić, koji, je oslobođen ali ne znači da nije kriv, već da ‘sud nije imao dovoljno dokaza’. Jer su umjesto naredbama ili puškom ratovali sa Konvencijama o ljudskim pravima, tako su bošnjački ratni zločinci prikazali i dokazali svoje vojevanje i ubijanje. Pa i pored toga, to su ‘naši heroji’, po njima se imenuju ulice i trgovi i pišu knjige. Kubura je čak poslije Haaga bio i na funkcijama u Upravom odoru Fakulteta. Da i ne sominjemo ‘bošnjačke litije’ u vezi suđenja optuženim ratnim zločincima Dudakoviću i ostalima ili plakete za humanitarluk osuđenom ratnom zločincu Mahmuljinu koji je ‘pobjegao’ iz BiH da izbjegne kaznu a niko ga ni ne traži natrag.
* Ako se ovi potonji koji su tek optuženi za ratni zločin kod Suda BiH od kojih mnogi kao i Ćorić pišu ili su napisali knjige odluče za promociju, umjesto osude dobiće i sponzorstvo države. Zna se već unaprijed ishod postupka. Zato kritike i vika iz Sarajeva padaju u bunar naše neprincipijelnosti i poznatosti. ‘Naši ne mogu biti ratnizločinci’.
Iako nisu u Haagu već na Sudu BiH, iako ne podliježu odredbama tog Suda, ima za njih ‘lijeka’ u Inzcko-vom zakonu koji ne samo da sankcioniše negiranje genocida već kaže da će se kazniti ‘i onaj ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom i Haaga i Suda BiH‘ svi su unaprijed nagrađeni. Da se malo uozbiljimo kod ovoga ‘naši i njihovi’ a u svezi promocije ratnih zločinaca : zašto se recimo proziva za promociju Ćorića bivši novinar konvertit Goran Milić a ne spominje se Ibrica Jusić, koji je sve sa svojim psom dočekao i čestitao Ćoriću na slobodi još na erodromu?
* Zbog toga će još biti i promocija i naših susreta bliže vrste, mi ne možemo bez toga. Pijaca radi i nedjeljom. Kolika je vrijednost uradaka Haaških spisatelja neka prosude činjenice. Osim o vinu pisalo se o svemu što padne na pamet u luksuznim sobama Haaga. Četnički vojvoda Vojislav Šešelj koji je pušten i prije donošenja presude koja se očekuje deset godina, izbiflao je na tone knjiga koje u Beogradu na sajmu zauzmaju najviše prostora i pažnje. Ne mislim na njegove knjige o Aleksandru Vučiću napisane davno u vrijeme razlaza i tobože raskola (‘Portparol lopovske stranke Aleksandar Vučić’, ‘Srpski baron Minhauzen Aleksandar Vučić’, ‘Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić’), mislim na haašku inspiraciju vojvode.
O kavoj literautiri se radi, dovoljno je pročitati samo neke od desetina naslova pisca Šešelje koje su mu osim herojstva i patriotizma donijele i značajnu lovu.
‘Lažljiva haška pederčina Džefri Najs’, ‘Engleski pederski isprdak Toni Bler’, ‘Očerupana haška ćurka Kristina Dal’, ‘Mafijaška pudlica Nebojša Čović’, ‘U čeljustima kurve Del Ponte’, ‘Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron’, ‘Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton’, ‘Politički ortakluk kurve del Ponte i kurve del Koštunice’, ‘Podmukli galski picopevac Žak Širak’, ‘Narkomanija Vuka manitoga’, ‘Hitlerovi najverniji sledbenici Helmut Kol i Hans Genšer’, ‘Haško bajramsko prase’…
Kod ovakvih naslova, knjiga o vinu Ćorića se doima kao priručnik za domaću biblioteku.
photo : knjiga Valentina Ćorića, promocija, arhiv
