Patetično, lažljivo (s)humorno : Benjamina Karić niti je zgradu ukrasila, niti je zgrada u vlasništvu Sarajeva već je, iako spomenik kulture – prodata Arapima, ali zato ‘lajkova’ ne fali
Znate sigurno onu ratnu stvarnu anegdotu iz opkoljenog Sarajeva, mora da znate?! Ono, kad je neki nabrijani Srbin prije nego je zgladio na Pale ispisao parolu na zgradi sarajevske pošte ‘Ovo je Srbija’, a neko pametno i kulturno dodao sprejem : ‘Budalo, ovo je Pošta’.
Ako ste je zaboravili, ovih prednovogodišnjih dana na nju je podsjetila ‘mašna’ i slika Benjamine Karić, sumnjivo nasmijane lažljivice, inluencer SDA načelnice Sarajeva u ime i za račun SDP stranke.
U kičastom ukrašavanju glavnog bh grada pred Novu Godinu, Benjka svaki dan postuje svoje slike i slike fasada, koristi svaku šetnju Sarajevom za ‘fejsbučenje’ i primitivno mahalaško dodvoravanje i komentarisanje koje je održava u životu, jedna od zadnjih sa mašnom na zgradi uz Miljacku u famoznom ‘kvadrant’ prostoru za elitne vlasnike donijela joj je pregršt ‘srca’, poljubaca i parola.
Ali je izazvalo i negodovanja drugih, onih van njenog virtualnog načelnikovanja i ublehašenja. Budući da se načelnica ne bavi ničim već štetočinskim navijačkim i nacionalističkim internet prezentacijama dok se Sarajevo guši u smogu i magli ili je zasuto smećem i poplavama.
Lukava Benjka je i ovog puta kao i mnogo puta ranije obmanula javnost ali kao i sa njenim nakaradnim spomenicima i spomeničarenjima i prikrivanjem ratnih zločina i zločinaca ArBiH ili retuširanjem bh istorije, ona ne obraća pažnju na to, njen radni dan je upotpunjen svaki dan. Osmijeh i telefon u ruke i raspali.
U čemu je problem sa ovom fotografijom, mašnom i osmijehom načelnice?
U načelnici, dabome, ostalo je stvar praznikovanja.
Tačno je da su i zgrada i mašna geografski u Sarajevu a ne u Beču (čudi da se nije niko javio pa da joj doda kao na onu ratnu parolu : ‘budalo, ovo je Sarajevo’), međutim niti je Benjka mašnu platila, niti je postavila, niti je to njena originalna ideja, a ono najvažnije a što ‘lajkača’ zna a šuti o tome – zgrada nije uopšte u vlasništvu Sarajeva. Komotno je mogla postaviti tekst ispod mašne ‘nije mašna u Beču, nego na zgradi Arapa’, umjesto što nam tvrdi da je u Sarajevu, kao da se to ne zna i ne vidi.
Jer, to je prava istina, mašna kao isvaki sličan ukras uvijek nam skreće pažnju sa onog važnijeg.
Zgrada koju Benjamina slika sa mašnom je glavna baza Arapa u projektu ‘Park Residence’ u čijem vlasništvu su mnoge atraktivne lokacije i biznisi u Sarajevu i okolini, i u gruntu BiH je upisana na firmu ‘The Place’ Arapa (Abdulrahman Mohammad Alshaibani Mohammad Ibrahim iz UAE) i grupe sarajevskih ‘kontroverznih tajkuna’ da ne kažemo neosuđenih kriminalaca Emira Granova, Saše Spasojevića i Gordana Memije. Arapi su, o čemu smo više puta pisali, naprosto preuzeli sve glavne lokacije i biznise i već otvoreno se piše i priča po medijima da se radi o velikom pranju novca nekadašnjih donacija BiH.
Ova firma je kupila čak i poznatu Električnu centralu za koju je poginuo partizan Valter Perić i koja je kao što smo pisali ‘usljed propadanja’ srušena, čeka se da tu nikne neka nova ‘mašna’ kao i na ovoj zgradi.
Arapi preko ove firme rade i na prostorima Republike Srpske a prste su umiješali i na nekadašnje sportske atrakcije iznad Sarajeva, kao što je hotel ‘Igman’. Popis imovine koju su uzurpirali i ‘po zakonu’ preuzeli je poširok, ova zgrada sa mašnom im dođe kao ‘headquarter’ (središte), i da se zna, i ona je ‘nacionalni spomenik BiH’.
Mašnu su, a što su potvrdil iz firme oni ‘osmislili’ (šta se ima osmišljavati kad se svake godine zgrade ukrašavaju mašnom uz advent i Novu Godinu u Evropi?), posebno su naručivali materijal (yeah, ‘sve je domaće’, kažu, a zgrada ?), platili i radili na ovom ukrasu 24 sata pod posebnim uslovima. Inače, zgradu je kao i srušenu Električnu centralu projektovao Karl Paržik u vrijeme austrougarske vladavine i bila je ‘upravna zgrada’ nekadašnjeg Muzeja srušene centrale i Valterovog spomenika. Plus, još je jedan od važnijih dijelova kulturne baštine Sarajeva a vlasnici Arapi. Benjka zna sve ove građevinske i muzejske vratolomije svoje vlasti i one prethodne ali ljepše je okačiti mašnu i zaraditi ‘lajkove’ i biti ‘kraljica’. Da se dosjetila, mogla je mašnu staviti i na još jedan ‘spomenik kulture’ Bistrička stanica koju su Skaka a potom Benjka obnovili i umjesto gradu predali Turcima, danas se tu umjesto planiranog Muzeja prodaju ‘svjetski turski specijaliteti’. Mogla je mašnu dodati i na sliku Vijećnice i napisati da je u Sarajevu, iako je i ovaj spomenik kulture u Sarajevu otet od građana i, upisan na Grad Sarajevo i za Reisa ozakonjena pozamašna mjesečna nadoknada jer se navodno ‘radi o vakufu’.
Da ugođaj bude potpuniji u njenom stilu i u stilu mahale gdje uporno vodi Sarajevo kojeg uz pomoć mašne izjednačava sa Bečom, ona umjesto kritika dodaje bizarno i patetično ovako.
‘ I kada šuti, Sarajevo pjeva, I kad žmiri svjetlucaju mu oči..’, ide dalje, kako kaže, ‘u nove radne pobjede’.
Jašta, oči načelnice svjetlucaju uvijek samo se od smrada, dima i magle odsjaj ne vidi uvijek.
photo : montmontaža Cross Atlantic, mašna Benjamine Karić u Sarajevu, arhiv
