Vođe Hamasa se bore za Palestinu sa sigurnih dalekih destinacija i ne osjećaju odgovornost, oni su slobodni odavno, za slobodu Palestine neka narod gine
* U krvavom ratu u Izraelu i Palestini, žrtve su uglavnom civili od čega najviše djeca, broj žrtava raste iz dana i dan. Mediji obzirom na različite stavove i politike zbunjuju javnost ciframa i slikama užasa, strane u ratu optužuju jedni druge. Brojka od preko 10.000 do sada ubijenih u Palestini i Gazi od čega je preko 4.000 ubijene djece ne uključuje 1400 žrtava koje je Hamas uzrokovao terorističkim upadom u Izrael 07. oktobra ove godine, kada je preko 200 civila zarobljeno i još im je sudbina nepoznata.
Svijet se podijelio u ovom sukobu, podijelili se i uvijek podijeljeni Arapi i Muslimani, zaustavljanje ovog pokolja još nije na vidiku. Po pitanju Palestine, Bosna je drugačija i nije podijeljena, podijelili su je ranije.
Konačno se u medijima počeo javljati i predsjednik Palestine (Palestinske Samouprave) Mahmoud Abbas za kojeg se nije čulo mjesec dana i više, koji inače svojim autoritetom ne stoji niti kontroliše Hamas u svojoj državi od početka sukoba, no najočiglednije je da među žrtvama ima najviše i uglavnom su to civili. * Skoro da u izvještajima, slikama i tv prilozima nema vojnika nikako pa se postavlja s pravom pitanje : ko ovdje ratuje civili ili Izrael i Hamas?
Odgovor je naravno jasan. Ratuje i rat je počeo Hamas koji zapravo vlada u Palestini upadom u Izrael i pokoljem kojeg je napravio a onda je uslijedila osveta Izraela koja je odavno prešla iz sfere ‘odmazde’ u jedan od najkrvavijih ratova (po broju žrtava i brutalnosti i istrajnosti) viđen do sada. A Izrael prihvatio. Civili, iako nažalost koletaralna šteta, izlaze u prvi plan, budući da je svaki obični čovjek najviše osjetljiv na slike njihovog stradanja ali opet slika nije potpuna.
Nedostaju vođe, komandanti, vojnici sa obje strane, gdje je ta sila, da li se i ona žrtvuje kao obični narod po ulicama, bolnicama, tunelima ili ‘kibucima’? Još nismo vidjeli da neki od vođa Hamasa obilazi ranjene i mrtve i nećemo to ni vidjeti, oni nisu tamo. Vidimo počesto izraleske političare, njihove strane diplomate, čujemo njihove prijetnje do istrijebljenja Hamasa, vidimo svjetske diplomate kako licemjerno ‘pokušavaju’ zaustaviti rat i uspostaviti humanitarne koridore, po čitavom Svijetu vidimo proteste i demonstracije, ali nigdje nema vođa Hamasa. Ne naročito u prvim borbenim redovima, javljaju se rijetko i to uglavnom sa sigurnih i dalekih destinacija Turske, Qatra ili nekih evropskih centara, najavljuju još žešće okršaje i bitke do oslobođenja Palestine i kako pišu mediji, uživaju u svom bogatsvu.
* Do njih ne dopiru ni dronovi ni avioni, ni rakete ili granate, a li izgleda da nisu previše ni ganuti slikama ubijene dječice, žena i ljudi, razorenih bolnica i gradova. Tako je jučer jedan od glavnih vođa Hamasa, navodno bivši (Khaled Mashal) dao intervju za tv ‘Al Arabya (UAE, Dubai), istoj onoj tv gdje je 10.09. ove godine gostovao i Bakir Izetbegović, odgovarao je na pitanje novinarke te kuće. Navodno Mashal vodi Hamsov ured za dijasporu. Njegov odgovor na upit novinarke o upadu u Izraela 07. oktobra kojeg mnogi označavaju kao teroristički čin i ‘netipičnu bitku’ (budući da je izveden bez učešća zvanične vlasti Palestine i bez pitanja naroda) koji je uzrokovao odgovor Izraela, bio je tipičan za sve vođe, skoro očekivan.
“Taj genijalni trenutak kada su brigade Al-Kasam uspjele da iznenade neprijatelja i sve obavještajne službe na svijetu morali su ostati u tajnosti. Mi nismo krenuli u novu vrstu otpora. Sve je to dio atmosfere otpora. Kada se poduzmu određena mjera, to je u kontekstu legitimnog otpora oko kojeg su se naši ljudi dogovorili.”
Vođe ‘naših ljudi’ su se dogovorili za početak ovog krvavog sukoba.
Podsjećamo, beskorisne i nepotrebne podjele državne i vjerske bh politike u vezi ovog rata su otpočele sa sličnom konstatacijom Željka Komšića koji je odbranaški govorio u korist Hamasa navodeći da treba pogledati unatrag u ‘kontinutet događanja u Palestini, šta se tamo dešavalo ranij’. Ista konstatacija je indirektno ili direktno ponavljana i u ostalim osudama od strane bošnjačkih političara i Reisa, srpski i hrvatski su podržali djelovanje Izraela.
O žrtvama Hamasovog ideologa i komandanta, dobiven je ovakav odgovor na pitanje da li se osjeća odgovornim za žrtve.
“Draga sestro, nacije se ne oslobađaju lahko. Rusi su žrtvovali 30 miliona ljudi u Drugom svetskom ratu, da bi ga oslobodili od Hitlerovog napada. Vijetnamci su žrtvovali 3,5 miliona ljudi dok nisu pobedili Amerikance. Avganistan žrtvuje milione mučenika da bi pobedio SSSR, a potom i SAD. Alžirski narod je žrtvovao šest miliona šehida tokom 130 godina. Palestinski narod je kao i svaka druga nacija. Nijedan narod nije oslobođen bez žrtava.”
Dakle, žrtve su tu, ali šta se može, ako hoćeš državu, moraš za nju ginuti. Statistički a možda istorijski i donekle tačno, ali moralno bezdušno i cinično. Mashal nimalo, kako kaže, ‘ne osjeća krivicu’ zbog žrtava.
“Sestro, rekao sam ti da Hamas, Al-Kasam brigade i naše vojne organizacije svoj otpor usmjeravaju na okupacione snage, na vojnike, ali u svim ratovima ima civilnih žrtava. Mi za njih nismo odgovorni…’
Prevedeno na razumljiv jezik to znači ovako. Mi izdajemo naredbe i vodimo rat, narod neka gine ako hoće slobodu. Mi smo ionako odavno na slobodi.
* Da ovaj ‘lider’ daje intervju iz Gaze ili kakvog tunela ispod zemlje ili na sahrani ubijene nevine djece, sve bi ovo bilo malo razumljivije. Međutim, prema pisanju medija on lagodno i udobno živi životom milijardera u državi Qatar (ima imovinu i u Turskoj) sa familijom, imovina mu je procijenjena na nekoliko milijardi. Još jedan vođa Hamasa (Abu Marzuk (72)), visoki politički lider koji je na čelu “kancelarije za međunarodne odnose”, navodno je ‘težak’ tri milijarde dolara i isto živi u Qatru, drugi je čovjek Hamasa, treći Ismail Hanije je stolovao u lancu zgrada i vikendica u Gazi dok su mu djeca u Turskoj gdje žive playboy životom. Navodno prema pisanju izraelsih listova imaju i turske pasoše. I tako redom, od vrha do dna Hamasove šheme vođa i lidera. Vođe slobodu uživaju, narod se za nju mora izboriti životima.
PS.
U zadnjem bh ratu odnos vođa prema žrtvama nije bio nimalo drugačiji. Ako hoćeš državu moraš za nju ti poginuti, ne ja. Ja sam taj koji te vodi a ti si taj koji ratuje. I nijedan nije prihvatio niti iskazao odgovornost, ponos jeste. Za rat uvijek država ‘daje vola a sirotinja sina’. Nikom od današnjih vođa i lidera u BiH nije u ratu falila ‘ni dlaka sa glave’. Nije im falilo ni hrane, čak ni u opkoljenom Sarajevu, tunel spasa je radio.
Kao paradigma odnosa prema žrtvi ostale su zabilježene dvije izjave obilaska ranjenih u BiH (a bilo ih je još više i od više pozicioniranih lidera i skoro su iste sadržine), po kvalitetu slične ovim izjavama Hamasovih lidera. To su one famozne rečenice Biljane Plavšić u obilasku srpskih heroja u Srpskoj i Fazile Abdić kada je posjetila ranjene borce Ap Zapadna Bosna u Vojniću. ‘Zadovoljstvo mi vas je vidjeti u ovolikom broju i ovakvom raspoloženju’ – odprilike i parafrizirano su glasile slatke riječi podrške ovih dama uz 100KMa pomoći, sliku i stisak ruke. Za hrabrost i požrtvovanost veselim borcima bez ruku, nogu ili očiju ili sa fiksatorima u tijelu. Što je ‘veći broj’ tim je zadovoljstvo veće.
photo vođe Hamasa Mashal, Marzuk i Hanije, arhiv
